Peter Kuzmič, arhitekt pravednijih struktura

Od petka 2. do nedjelje 4. prosinca u Osijeku je svečano obilježena 50. godišnjica trajanja sustavnog evanđeoskog teološkog obrazovanja, u sjedištu Visokog evanđeoskog teološkog učilišta koji se, u doba kada sam tamo magistrirao, još zvao (a tako ga svi mi alumni i zovemo) Evanđeoski teološki fakultet (ili ETF).

Objavit ćemo dva osvrta koja su izložena na panelu u subotu prijepodne (uskoro ćemo to učiniti), predavanje akademskog dekana VETU-a dr. sc. Grega Thellmana ”Važnost biblijske utemeljenosti evanđeoskog teološkog obrazovanja” i govor filozofa, publicista i kolege novinara mr. sc. Jaroslava Pecnika ”VETU – 50 godina društvene, civilne, ekumenske i međureligijske otvorenosti”, ali sam u današnjoj kolumni poželio iskazati jedno HVALA utemeljitelju i dekanu, prof. dr. sc. Peteru Kuzmiču.

Velika je šteta što VETU nije dio Sveučilišta u Osijeku, J. J. Strossmayer, i malo je reći da se slažemo s konstatacijom gospodina Pecnika da Osijek i ne zna što ima u osobi Petera Kuzmiča, ma koliko god mnogi građani znali za našeg kolumnista i koliko god bila točna Pecnikova konstatacija da je ETF javna i nepobitna društvena činjenica, prostor sustavnog dijaloga, koji ljude uzdiže, oblikuje i pretvara u bolja bića.

Koliko je ETF/VETU važna institucija govore plodovi gotovo tisuću diplomiranih bivših studenata i studentica, ali i izvanredno dobar dokumentarni film ”Divne” koji smo pogledali u subotu poslijepodne (režisera i scenarista Antuna Baloga i koscenaristice Julijane Mladenovske Tešija) posvećen devetorici teologinja (među njima su i jedna luteranska svećenica u Legradu i jedna pentekostna pastorica u Jajcu). Naime, teologija je neke žene dovela do toga da rade ono što bi Isus Krist radio da je među nama, ono što papa Franjo traži kada urgira da odemo na margine, da brinemo za najsiromašnije, za beskućnike, s velikom ljubavlju i apostolskom posvećenošću.

Dakle, dok čekamo osvrte o VETU iz pera onih koji su njegovi akteri kao profesori, pozivam vas da počastimo prof. Petera Kuzmiča na način dostojan Autografu.

Peter Kuzmič (Nuskova, Prekmurje, Slovenija, 26. lipnja 1946.) hrvatski je teolog, što znamo. Školovanje je započeo u Sloveniji, srednju školu pohađao je u Zagrebu. Visoko obrazovanje stekao je u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama gdje je završio teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti. Na Wheaton Graduate School u Chicagu magistrirao je na temu tekstualne kritike. Njegova obrada teme The Text of the Gospel of John in Writings of Theodoret of Cyrus bila je i nagrađena. Na ovom sveučilištu bio je i asistent pri katedri Novog zavjeta.

Studij i proučavanje religije nastavlja na Sveučilištu Harvard, da bi doktorirao u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, s temom disertacije ”Biblijska društva i njihova Biblija na južnoslavenskom tlu u XIX. stoljeću”. Nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost iz Zagreba njegovu je disertaciju tiskala 1983. godine, pod nazivom ”Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva”. Knjiga na temelju disertacije objavljena je u ediciji ”Analecta Croatica Christiana”, a uvodnik je napisao bibličar, pokojni naš profesor dr. fra Bonaventura Duda. Za svoj akademski i spisateljski rad više je puta i nagrađivan.

Sudjelovao je u osnivanju i pokretanju Evanđeosko-teološkog fakulteta (odnosno VETU) čiji je redovni profesor i višegodišnji rektor odnosno dekan. Gostujući je profesor na nizu inozemnih sveučilišta, od kojih svakako treba izdvojiti postdiplomski studij Gordon-Conwell iz Bostona. Objavio je šest knjiga s područja biblijskog prevodilaštva, hermeneutike i teologije. Njegova djela, uključujući i brojne znanstvene radove, prevedena su na nekoliko svjetskih jezika. Napisao je i velik broj članaka za domaće i inozemne enciklopedije i leksikone. Kolumnist je našeg portala od 29. prosinca 2013.

Predsjedavao je Teološkoj komisiji Svjetske evangeličke alijanse i Lausanskom odboru. Kao plenarni govornik pojavio se na dvije generalne skupštine Svjetskog vijeća Crkava i generalnoj skupštini Svjetskog vijeća Crkava. Predavanja je održao u više od 80 zemalja. Osim što je bio jedan od pokretača Biblijskog instituta u Zagrebu (1972., zbog čega se vraća iz SAD-a u Hrvatsku gdje je dovršio doktorat), iz čega je proizašao ETF odnosno VETU, predsjedavao je Protestantskom evanđeoskom vijeću u RH, Pentekostnoj Crkvi i bio je pastorom u Osijeku.

Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora (tu smo se, kao osnivači, početkom 1993. on i ja zbližili i od tada traje naše poznanstvo, premda smo se upoznali 1992.) i njegov počasni član. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske (odlukom predsjednika RH), te Grbom Grada Osijeka za osobit doprinos međunarodnoj afirmaciji grada. U Osijeku je u prosincu 2008. godine primio gradsku nagradu za životno djelo. Dobio je i mnoge druge nagrade kao što je ona nazvana po pokojnom Miku Tripalu.

Elem, kada je na katedri, na propovjedaonici ili kada piše kolumne ”Vrijeme i vječnost” (pokrenute u Glasu Slavonije, a nastavljene na Autografu), prof. Kuzmič nas želi pozvati da razmislimo o nasušnoj potrebi da ostanemo ispravni jer voljom čovjek raste, bezvoljnošću u masu upada i tone.

Bodri nas da živimo u svjetlu vječnosti jer, kako je govorio Martin Luther King: ”Tama ne može protjerati tamu; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može… Svaki čovjek mora odlučiti hoće li živjeti u svjetlu kreativnog altruizma ili u mraku destruktivne sebičnosti.”

Gdje god da ga susrećemo, u kojoj god da ga ulozi pratimo prepoznajemo prof. Kuzmiča ne toliko kao pastora i evangelizatora, koliko kao čovjeka koji živi vjeru koju propovijeda.

Sociolog religije i naš kolega na Autografu, prof. dr. Ivan Markešić, u jednom tekstu ističe da, polazeći od uvjerenja da vjera ”prožima i obuhvaća život u njegovoj cjelini, unutar kulture i društva”, prof. Kuzmiču ”nije bilo teško zauzeti se, kršćanski angažirati u suvremenom, po mnogo čemu postkršćanskome društvu i u njemu propovijedati i svjedočiti kršćansku vjeru unatoč činjenici da moderni čovjek u svome traganju za smislom života, u traženju ad hoc rješenja za poteškoće – nastale bolešću, starošću, ostavljenošću, društvenom izoliranošću itd. – prekida s dosadašnjim religijskim iskazom vjere i traži neki novi”.

Ono što on cijeli svoj život želi je sljedeće: pronaći prikladne modele i načine govorenja i tumačenja evanđelja i njegovih poruka u suvremenom svijetu. Zato se javlja i na Autografu.

Čitajući ovih dana izuzetnu knjigu pokojnog pape Ivana Pavla II. ”Bit i smisao kršćanstva” (nepoznate meditacije nekadašnjeg nadbiskupa Krakowa, Karola Wojtyłe, Verbum, Split, 2019.), spoznajemo da ”cjelovitoj istini o čovjeku pripadaju i naravni darovi te nadnaravne milosti. Čovjek je kao Božja slika i prilika razumno biće. U svojemu čovještvu spaja tjelesnost, duševnost i duhovnost. Svojom duhovnošću čovjek na nemjerljiv način nadilazi (transcendira) cijeli svijet živih bića. Od početka je postavljen ‘iznad’ njih u vidljivom svemiru. Duhovnost znači razumnost i slobodu: dvije značajke koje čovjeka čine sličnim Bogu već ‘po naravi’.” (N.dj., str. 28-29).

Profesora Kuzmiča poznajem, rekoh, 30 godina, a to je polovina moga života. Nitko nije, de facto, ni kada je to bilo dogovoreno ni kada se događalo spontano toliko in continuo utjecao na moju teološku pa i ekleziološku putanju kao prof. Kuzmič. On me učio i da budem razuman i da cijenim slobodu. Tumačio mi je da ostanem sličan Bogu ”po naravi”.

Zbog Petera Kuzmiča (ne samo zbog braka s njemačkom protestantkinjom) sam uronio u protestantsku teologiju i dao onoj katoličkoj, koju sam počeo upijati još u Argentini, među franjevcima i isusovcima, ozbiljnije, rekao bih možda i zauzetije ”traženje Boga”, pak da nisam magistrirao uz pomoć prof. Kuzmiča na ETF-u ne bih se osudio proširiti vidike istočnog bogoslovlja i poći put Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu na daljnje usavršavanje.

Polako, ne brinite, znam tko sam i što sam, ali to tko sam i što sam bolje sam uspio shvatiti promatrajući Petera Kuzmiča, slušajući ga i čitajući njegova djela i mnoge članke.

Ja sam imao nutarnji Božji glas, čuo sam ga rano, u doba srednje škole u Buenos Airesu…, Kuzmič mi je pomogao da ga usmjerim prema vani, postao mi je model takva ponašanja, jer odličan je pedagog i volio bih da mi/nam bude darovano još neko vrijeme zajedništva kako bismo zajedno, i s mnogim dobrim ljudima žednima i gladnima društvene pravde, pokušali biti svjedocima, u poslušnosti vjere s onima koji vjeru imaju, ali i u bratskom zagrljaju s onima koji vjeru možda nemaju.

Nećete, to vam hoću reći, naći kod Kuzmiča, isključivost. On kaže: ”U društvu koje se guši u sebeljublju živjeti u svjetlu vječnosti znači živjeti ljubav u prakticiranju sebedarja. U svijetu u kojem demagogija, diskriminacija i prisila još uvijek ponizuju čovjeka, vrednote vječnosti Božjeg nauma za čovječanstvo ostvarujemo afirmacijom slobode i dostojanstva svake osobe bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, socijalnu i inu različitost.”

U nedjelju 4. sam bio s njime na bogoslužju, u nekadašnjoj sinagogi u Cvjetkovoj 2 u Osijeku (u crkvi koja se nalazi omeđena kampusom VETU): slušali smo poticajne riječi propovjednikâ i svjedočanstva brojnih bivših studentica i studenata. To je Duh Božji govorio preko njih (ili iz njih), a oni su govorili o djelu svih na ETF-u čije je najprepoznatljivo lice prof. Peter Kuzmič.

Napisao sam jednom da je Kuzmič duhovni pojam, čije su katoličke inačice bili fra Bono Zvonimir Šagi (u smislu kvalitetne artikulirane političke teologije) i don Ivan Grubišić (kao egzemplarni pastoralni radnik i društveni mislilac), oboje jako prisutni u medijima, jer na sličan emancipacijski način povezuje biblijske, vječne perspektive s vremenitim stvarima poput politike. U tom smislu, Kuzmič jest stup u našem društvu, kao što je Martin Luther King to ostao u američkom.

Kao teolozi formirani na ETF-u (općenito, kao ljudi knjige, razuma i slobode), dakle, kao proroci, pozvani smo neprestano se hrvati s društveno-političkim pitanjima i to ne da bismo drugima određivali neki naš hir, već da bismo uspostavili strukture pravednije od onih koje imamo. Peter Kuzmič nas je podučio kako to ostvarivati, on je svojevrsni arhitekt takvih struktura, i ostaje nam smjerokaz da znamo kamo se dalje uputiti.

Za kraj, jedan citat iz prve Kuzmičeve kolumne na Autografu, jer je i to moja nada: ”Budućnost je ipak preozbiljna stvar da ju prepustimo promućurnim gatalicama, astroprofiterima i anksioznim pseudoprorocima. Ljudski je odgovorno pitati što možemo predvidjeti, što planirati, što je realno za očekivati s obzirom na postojeće trendove, što može krenuti ukrivo, gdje se kriju opasni čimbenici nepredvidivosti te na kojim područjima možemo preventivno djelovati, pa čak – koliko god to pretenciozno zvučalo – preusmjeriti pravac nadolazeće povijesti.”

Ja vas pozivam da živimo u ovoj nadi, da ostanemo zajedno.

Uz prof. Kuzmiča se pitam: kako u vrijeme u kojem ljudi sa sve većim nepovjerenjem gledaju u budućnost probuditi ljudske nade i angažirati neotkrivene potencijale? Budno pratite Autograf i portal Ekumena.ORG. Iza Nove godine ćemo krenuti (kao da to ne radimo već više od devet godina!), obnovljenom snagom i novim idejama, u širi društveni dijalog.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora