Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti

Pred nekoliko dana obradovala nas je vijest iz Irana kako je u toj zemlji pokrenuto pitanje o dokidanju tzv. moralne policije. Moralna policija je institucija muškaraca koji smatraju da znaju najbolje kako se žene trebaju oblačiti i pokrivati kosu.

A one koje, po njihovom mišljenju, nisu odgovarale kriterijima koje su oni zadali, treba kazniti, čak tako da ”pogrešku” i životom plate.

Smrt Maše Amini je bila kap koja je prelila čašu i pokrenula lavinu protesta ovoj instrumentalizaciji vjere. Od tada je živ nenasilni otpor žena i muškaraca Irana, tek iniciran smrću mlade Iranke-Kurdkinje. Zapravo otpor strukturalnom nasilju i vođama države koji omogućavaju ubijanje u ime svetih pravila vjere – islama.

Iranski nenasilni otpor dao je i svoje žrtve, više od četiristo ubijenih, tisuće zatvorenih građanki i građana Irana. Premda je u usporedbi s brojem poginulih u ratu na Ukrajinu manji broj, ipak je to žrtva vrijedna da se svakome, koji se usudio tako riskirati život, poklonimo.

Pred nekoliko dana je i egzekutiran prvi od uhapšenih, 23-godišnji Mošen Šekari. Njegovo pogubljenje ukazuje na to da će vijest o dokidanju moralne policije još čekati dugo do implementacije te mjere.

Naime, vijest o mogućoj suspenziji moralne policije nije stigla iz usta osoba koje su za to pitanje nadležne, ne postoji ni dekret ni dokument koji bi je potkrijepio, konačno prema mišljenju stručnjakinja koje iz Francuske komentiraju ovu vijest, potrebno je ukinuti zakon o obaveznom nošenju hidžaba. Tada bismo, prema njihovim riječima, mogli govoriti o pravoj promjeni o ovom pitanju.

Samo nošenje hidžaba je vjersko pitanje, a kada se ono nameće svima nije više vjersko nego političko pitanje. Kao kršćani rado se suzdržavamo od komentara vjerskih pitanja muslimana. Bunu koja se aktualno događa u Iranu podržavamo kao političko pitanje, ne kao neposluh prema Bogu.

Bunu u Iranu podržavamo jer vidimo žene različite dobi koje mašu svojim maramama ne protiv Boga, nego protiv moralne policije kao provoditeljice nemorala: nemoralne diskriminacije i podčinjavanja žena. Iz našeg kuta gledanja, tako vidimo ovu instituciju.

To je buna protiv predstavnika vjerske institucije koji bi htjeli da povjerujemo kako samo oni i baš oni znaju što Bog hoće. A to je iz našeg kuta gledanja idolatrije vlastitih tumačenja Kur’ana kao da su oni koji ih tumače Bog sam.

Do suza su dirljive scene žena svih uzrasta i njihovih drugova muškaraca koji uz toliko rizika za vlastiti život ne odustaju. Duboko su dirljive slike iranskih nogometaša koji šute na sviranje vlastite himne ili je tihim glasom pjevaju, jer im je tako naređeno.

Ako ih podržavamo bilo čime, i oni podržavaju nas da se odupiremo instrumentalizaciji vjere u predatorskoj borbi za očuvanje vlasti po svaku cijenu. Ne može nikakva teološka interpretacija sakriti činjenicu, da su mladića objesili radi očuvanja pravila o ispravnom načinu odijevanja.

Zar nije pisano u Kur’anu da ubiti jednoga znači ubiti cijelo čovječanstvo, kao što je spasiti jedan život kao da spasiš cijelo čovječanstvo. I što bismo onda trebali misliti, što je vrjednije ljudski život mladića ili krpa na glavi?

No lako je na drugima iskaliti svoj pravedni kritički bijes. Imamo i mi svoje primjere instrumentalizacije vjere. Možda ih ne uočavamo tako brzo jer su nam simboli i običaji naših pobožnih muževa koji mole po javnim trgovima tako poznati da mislimo, pa nema u tome ništa loše, pa to je samo krunica i klečanje.

Međutim ono što ne bismo smjeli ispustiti iz vida je strepnja i nelagoda onih naših građana koji nisu tako familijarni s krunicama i klečanjima. Ili zato jer ne idu u Crkvu ili zato jer znaju nešto o simbolici klečanja koja se nakon Drugog vatikanskog sabora promijenila.

Nije se vjernička poniznost pred Bogom promijenila, nego se promijenio kontekst života danas, različit od onog kada smo, na primjer, imali latinske mise, pričest primali samo na usta, a žene su nosile pokrivala na glavi kada su išle na pričest.

Tim promjenama je Drugi vatikanski sabor, dakle cijela Katolička Crkva upravo htjela istaknuti da je ono i onaj u koga vjerujemo, naš suputnik, naša podrška i ohrabrenje da u svom vremenu živimo svoju vjeru tako da nas razumiju i naši nekatolički sugrađani/ke.

Svjesni smo da je fundamentalistički pristup ”opasan jer nudi pobožne, ali iluzorne interpretacije” vjere, on je jedna vrsta ”intelektualnog samoubojstva”.

Na sličan način to su shvatile Iranke koje pale svoje marame i Iranci koji zajedno s njima pokazuju da su upravo oni, a ne njihovi persekutori, vjerni Bogu i iskonskoj poruci mira u Kur’anu.

Na isti način će prije ili kasnije pasti koprene s pobožnog performansa na zagrebačkim trgovima, pa će se znati ono što do sada ne znamo: Tko je organizator? S kojim ciljem? U čiju korist?

Na nama kao vjernicama i vjernicima kao i svim ljudima dobre volje jest da ne zaboravimo kako je poruka vjere za nas euangelion, radosna vijest oslobođenja za svakog čovjeka. Stoga da ne padnemo na privid vjerske pobožnosti, iluzije koja nije ni podrška ni snaga za život punim plućima. Nego da joj uvijek i svagda pružamo nenasilni otpor.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora