Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba

U petak 20. siječnja manja je grupa ljudi na sarajevskom groblju svetog Mihovila sahranila urnu s posmrtnim ostacima Alojza Ćosića. Osjećao sam se dužan tamo biti i kazati riječi koje ovdje proširujem i drugačije slažem, ne samo zato što sam to nedavno, svjesni on i ja blizine kraja njegova života, obećao Alojzu u jednoj kavani u Oroslavlju, lijepom i mirnom zagorskom mjestu u kojem je živio posljednjih četiri godine, već zato što sam na mističan način, jer mi je to tada bilo nemoguće, prošli petak nekako sahranjivao mog oca.

Tatu, oca Adolfa, pamtite, nisam sahranio jer je umro u Paragvaju nakon povratka iz Zagreba (s nama je živio 11 mjeseci, taman da shvati kako se i njemu približava kraj jer su njegovo srce i dijagnoza s Rebra tako ukazivali, te da on naš život i situaciju Hrvatske, ipak, niti razumije, niti voli, niti podnosi) u ljetnoj (tamošnjoj) vrućini koja prema običaju i prilikama tjera da se pokojnika čim prije stavi u grob: dok si se nekako pribrao i organizirao i skoro možda krenuo na let za Frankfurt, Zürich, Pariz ili Amsterdam i onda dalje, oca ti već pokriva i zemlja i kora betona.

Tatu su sahranili prijatelji i poznanici. Njegov dobar drug Edgar je pročitao moj govor, a snimak sahrane mi je stigao na WhatsApp, malo kasnije. Kada smo mogli, Claudia i ja smo mu došli na grob. I to znate. Tu sam, na groblju u San Ignacio, dan nakon Adolfove smrti, niti 24 sata od njegova izdaha, Edgarovim glasom, rekao ono što sam trebao, osobito uzimajući u obzir iznenađenje, još uvijek prisutnog kod ljudi koji su se pitali kako to da je naš Adolf, naš profesor njemačkog, uopće bio u Hrvatskoj i tko je sada taj Drago iz Zagreba? Njegov sin? U Hrvatskoj, kažete? Pored još jednog sina, Branka, tamo nestalog u ratu i kćerke Jadranke u argentinskoj Patagoniji? Kako je to moguće? Takvog Adolfa kojem na osobnoj iskaznici piše da mu je mjesto rođenja Uroševac, naglašavao je otac – ”Hrvatska” (diktatoru Alfredu Stroessneru, kao i policiji, je bilo svejedno), mi odjednom ne poznajemo!

Eh, to će biti skoro opet ukoričeno, kao popravljeno i prošireno izdanje mog ”Argentinskog romana”, ali nije nam to tema.

Povod nam je dobar Alojz iz Vareša, njegova smrt i sahrana.

Budući nije imao djece, a dočekao je 88. godinu života, bilo mi je zadano da na groblju, ponad spomenika obitelji Ćosić i nad otvorenom rakom progovorim kao što bi, vjerujem, progovorio neki drugi Drago da je kojim slučajem za oca imao Alojza.

Draga Šefika, poštovani članovi rodbine i prijatelji, dragi čitatelji Autografa!

Alojz, naš LOJZI, LOJZEK, bio je nadasve iskren i pravedan čovjek, i do prije samo nekoliko tjedana, kada ga je bolest dovela u bolnicu u Zaboku, u Hrvatskom zagorju, nedaleko njegova i Šefikina doma u Oroslavlju, potpuno autonomna, samostalna i jaka ličnost. Smrti se nije bojao. Užasavala ga je pomisao mukotrpnog umiranja i, hvala Bogu, toga je ipak bio oslobođen premda je dugo imao dijagnozu teške bolesti.

Imao je, bez obzira na sve, veliku kondiciju. On bi se bez zaustavljanja odvezao iz svog doma do Münchena, do svog doktora, tako i natrag. Imao je jaku volju i snagu. Bio je odmjeren, bistar i mudar čovjek.

Rođen je u Varešu 26. rujna 1934., dvije godine prije mog oca. I on i moj pokojni tata su bili najmlađi u obitelji. Alojz je imao brata i tri sestre, kao i moj otac. Alojzijev otac i moja baka, Roza Ćosić, tatina majka, rođena kod Mrkonjić Grada, bili su u rodu.

Što nas ovdje veže? Kada je Alojz imao osam godina teško se razbolio i stigao je nedaleko ovoga grobnog mjesta, u bolnicu na Koševu. Teta Roza, kako ju je zvao, moja baka Roza, brinula je o Alojzu i dok je bio u bolnici, gdje ga je njegovala Rozina najstarija kći, moja teta Beba, koja je radila kao medicinsko osoblje na Koševu, a osobito nakon izlaska iz bolnice i nastavka liječenja, dok je Alojz živio u stanu Pilselovih (odnosno u stanu koje su okupatorske vlasti dale Pilselovima) nadomak Baščaršije u Ulici Ferhadija.

Tih posljednjih mjeseci 1942. su Alojz i moj otac Adolf postali bliski prijatelji, toliki da kada je moja obitelj koncem 1942. preselila u Poljsku, sve su Adolfove igračke darovane Alojzu.

Kada je Alojz čuo da u Hrvatskoj radi jedan novinar rođen u Argentini koji se zove Drago Pilsel, poželio me je pronaći i tako smo prvi put stupili u kontakt. Do kraja, dok je mogao, pratio je moje tekstove, osobito kolumne na Autografu koje su nastavak onih koje je jako volio u Novom listu (i drugdje) i u tjedniku Nacional, odnosno moje neke televizijske nastupe i emisije, recimo one na sarajevskoj Face TV (koje se i dalje repriziraju jer bit će, valjda, da su bile loše?!).

Kod Alojza sam prepoznao onu vrstu čitatelja zbog kojeg i mi pišemo. Pišemo za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetnim obrazloženjem kriterija prema kojima nešto smatramo vrijednim. A zašto to radimo? Zato jer se traži novi model razmišljanja.

Godine nisu pogodile njegov um. Alojz je tražio rješenje našim brojnim problemima. Bio je itekako svjestan da nam manjkaju red i disciplina koje je on naučio i živio u Frankfurtu i Münchenu.

Alojz je završio osnovnu školu u Varešu, a srednju tehničku, strojarski smjer, u Ilijašu, kamo je obitelj preselila iz Vareša. Ovaj grob govori da je Alojz za rana izgubio jednu sestricu i oca i majku.

Okušao se, ne bez talenta i kao nogometaš, negdje u Sarajevu, ali brzo će on otići za Njemačku. U jednoj tvornici filtera zraka u Frankfurtu je proveo skoro cijeli radni vijek. U mirovini je bio oko 30-ak godina.

Jako je volio Korčulu. Tamo se smjestio nakon mirovine. I tamo je upoznao Šefiku koja ga je došla njegovati da bi se među njima dogodila i ozbiljna veza.

Bolest je tražila da često prevali 1.200 kilometara, od Korčule do Münchena, i to je bilo naporno pa je tražio kuću negdje na pola puta. I tako se preselio u Oroslavlje.

Rekao sam da je bio ispravan, odnosno pravedan čovjek, ali je bio i velikodušan. Kada je naša kuća stradala u zagrebačkim potresima (moje selo, Medvedski Breg, se nalazi u epicentru istih), Alojz me je nazvao i dao je prvu donaciju za obnovu našeg doma u čemu smo (obnovi) supruga i ja proveli skoro dvije godine.

Budući je volio nogomet, posljednji veliki užitak za njega je bilo nedavno Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru, ali najsretniji je bio, u tim posljednjim godinama, u kleti prijatelja Radovana, na vrhu jednoga od mnogih prelijepih zagorskih bregova. Tada je nekako disao punim plućima, u što sam se osobno uvjerio kada smo zajedno bili kod Radovana i njegove supruge na ručku.

Bio je svjestan da je bolest učinila svoje, ali je bio spreman za nastavak borbe i pripremao se na zračenja, u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Do toga nije došlo jer je završio u bolnici u Zaboku. Posjetio sam ga više puta. Prilikom posljednjega susreta se vidjelo da je tijelo bilo jako iscrpljeno: nastale su komplikacije, najprije s bubrezima, pa plućima, pa COVID…

Preminuo je u četvrtak 12. siječnja u 4:15 ujutro. Prvi je saznao njegov prijatelj i susjed, na sahrani također prisutan gospodin Marijan, koji je lošu vijest kazao Šefiki, a ona nama dalje.

Dobra strana ove tužne priče je da Alojz nije patio. Imao je, rekli bismo, blagu smrt. A mi smo dužni i pozvani pamtiti njegovu smirenost i dobrotu.

Imamo kod ove sahrane, kod groba Alojza Ćosića, važne pouke. Alojz je imao izričitu želju da bude gospodar vlastite sudbine, što je snažna želja, ali mi se kod njega dopadalo što je znao da se ta želja mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. Alojz je, nadasve, bio realan čovjek.

Kada se od njega opraštamo pozvani smo razmisliti o onomu što smatram da je i pokojniku bilo stalo: iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno poštovanje. U svom braku, Alojz i Šefika su to pokazali, pa je red da se zahvalimo i Šefiki na ljubavi, na pažnji i na uloženom trudu da Alojz, unatoč teškoj dijagnozi, doživi visoke godine.

U onom razgovoru u kavani u Oroslavlju je bilo govora o mnogim važnim stvarima, pa i o Bogu u koga Alojz nije mogao vjerovati premda nije nijekao njegovo postojanje. Ali ovo mi je rekao: ”Hoću, Drago, da me, pomozi Šefiki, položiš u našu grobnicu u Sarajevu”. Mogao je to biti i Vareš da roditelji nisu otišli u Ilijaš, ali je njemu dom, unatoč svemu, bila Bosna. Alojz je bio Bosanac.

Kada sam mog oca, riskirajući, jer su mi tada kardiolozi na Rebru kazali da ne odem s njim dalje od 100 kilometara od Zagreba, odveo do Banja Luke, Mrkonjić Grada, odnosno do Rozina sela Majdan, i do Prnjavora gdje je njegov otac Jakov stasao, upoznao Rozu, vjenčao se i gdje su im se rodila djeca (Beba i Ela, jer će se Otto i Paula roditi u Skopju), kao i kada je u zagrebačkom bosanskom restoranu Sofra, za njegov rođendan, harmonikaš tiho svirao sevdalinke na njegovom uhu, Adolfu su tekle suze ”za Hrvatsku”, premda je jedina ”Hrvatska” koju je on poznavao bila sarajevska Ulica Ferhadija gdje se igrao s Alojzem i bašta njegovih djedova u Prnjavoru.

Bile su to, da kažemo pošteno, suze za Bosnu, ili, vjerojatnije, za životom koji se živio drugačije nego što je možda trebalo, po nekakvim poljskama, austrijama, argentinama i paragvajima.

Govoreći na sahrani Alojza htjedoh reći da je moguće živjeti staloženo, ispravno i spokojno, onako kako je rođak bake Roze Ćosić živio.

Htjedoh kazati i da se zatvorio jedan krug. Stalo mi je da se ovo razumije, da shvatite poantu ove kolumne: dobri se ljudi i dobre geste prepoznaju. One nam govore. Izgrađuju nas.

Počivaj u miru, dragi Alojze, u grobnici tvojih roditelja i sestre. U tvojoj Bosni.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora