Vrijeme je da porazgovaramo o pogrešno osuđenima u Hrvatskoj

Sigurno ste čuli za pobačaj pravde ili nekoga tko je pogrešno osuđen u kaznenom ili prekršajnom postupku. Koliko nas je u nekom trenutku života počinilo prekršaj i izašlo pred prekršajnog suca?

Na sudu, a posebno se to odnosi na tzv. ”brzom postupku” za prekršaje ispod 5.000 kuna koji su obično za male beznačajne štete, su nam rekli da ako odete na vještačenje i budete proglašeni krivima snosite troškove postupka i od 5.000 kuna, cijena koju ćete morati platiti iznosi 10.000 kuna ili više.

Da biste se spasili od toga, priznat ćete krivnju (iako niste počinili prekršaj) i nadati se da će sud izreći manju kaznu. Ako je netko od vas bio u ovakvoj situaciji, onda, dragi moji, vi ste pogrešno osuđena osoba. Ovo je banalan primjer za obične greške na prekršajnim sudovima koji se događaju svakodnevno (prošli smo kroz crveno, okrznuli smo nekoga itd.).

No imamo i drastične primjere u kaznenim postupcima gdje nedužni ljudi bivaju osuđeni za teška kaznena djela i služe dugogodišnje zatvorske kazne. Vrsta njihove osude ovisi o nekoliko čimbenika. Primjerice, iako nisu krivi, ušli su u nagodbu s državnim odvjetništvom, gdje su se spasili dugog sudskog procesa, priznali krivnju i dobili smanjenu zatvorsku kaznu.

Imamo i pogrešno osuđenih osoba koje su zbog lažnog svjedočenja proglašene krivima i zatvorene. Razlozi su različiti, bilo da se radi o lažnom svjedočenju, iznuđenim izjavama ili pogrešnim DNK testovima, svejedno je. Ti ljudi su nedužno osuđeni ljudi, a projekti koji rade na dokazivanju njihove nevinosti nazivaju se Projekti nedužnosti ili Innocence Projects.

Innocence projekti plod su revolucije koja je zahvatila Ameriku 90-ih godina, gdje se kroz ponovno otvaranje slučajeva, posebice među manjinskim zajednicama, uvidjelo da postoji veliki postotak pogrešno osuđenih ljudi. Iako se zovu projekti, to su prvenstveno pravne klinike na pravnim fakultetima, gdje mladi pravnici, pod nadzorom svojih iskusnijih starijih kolega, razmatraju potencijalne slučajeve za već osuđene nedužne ljude i nemaju dovoljno novca za angažiranje kvalitetne pravne pomoći.

Prvi takav projekt bio je na pravnom fakultetu Yeshiva u New Yorku, gdje je naknadnim DNK vještačenjem utvrđeno niz pogrešaka ranijeg vještačenja te je Daron James oslobođen doživotne robije.

Trenutno je mreža takvih projekata u Americi vrlo razvijena te navode da su najčešći razlozi za pogrešno osuđivanje: lažna svjedočenja, lažna prepoznavanja, policijska prisila, postupci priznanja krivnje ili nagodbe te pogrešna DNK vještačenja.

Zahvaljujući njima, američki Kongres je 2001. godine usvojio Zakon o zaštiti nedužnosti (Law on Protection of Innocence), koji je omogućio lakše pokretanje kaznenog postupka na temelju novih dokaza ili utvrđenih nepravilnosti u postupku, posebice tamo gdje imamo neuvjerljivo ili djelomično DNK vještačenje.

Kao što vidite u Americi je naglasak stavljen na DNK vještačenja kao osnovu za sudske pogreške, jer je praksa pokazala da u većini slučajeva laboratorijski vještaci pogriješe, a u nekima čak i krivotvore rezultate.

Primjer za to je slučaj Annie Dookhan iz Massachusettsa u kojem je utvrđeno da su laboratorijska izvješća namjerno krivotvorena kako bi se dobila brza osuda, bez obzira na istinitost. Također postoje slučajevi u kojima su laboratorijski materijali bili ispravno analizirani, ali ih je sud pogrešno procijenio zbog pogrešnih statističkih zaključaka.

Uzmimo na primjer situaciju, ako je žrtva imala seksualni odnos s nekom osobom, a kasnije je ta žrtva ubijena, to ne znači nužno da je osoba s kojom je žrtva imala seksualni odnos počinitelj ubojstva.

Ta situacija se upravo dogodila u Švicarskoj, gdje je pravi krivac ostao nepoznat, dok je okrivljenik, čija je sperma pronađena na žrtvinoj odjeći, proveo više od godinu dana u zatvoru. Njegova obrana bila je da su imali tajnu ljubavnu vezu. Ovu obranu sud je odbio, sve dok se pravi počinitelj nije pojavio u drugom slučaju, gdje je priznao svoju krivnju. Međutim, nedužna osoba je već provela više od godinu dana u zatvoru.

Kao što vidimo, američka praksa i zakonodavstvo razvijaju svijest o pogrešno osuđenim osobama i poduzimaju konkretne korake za njihovu zaštitu kroz kompenzaciju za odsluženu kaznu te mogućnost o lakšem ponavljanju kaznenog postupka.

U Europi ova tema još uvijek nije dovoljno razrađena. Ovi projekti relativno kasno stižu na naš kontinent. U Europi razvoj ovih projekata je težak zbog različitosti kaznenih postupaka i pravosudnog okruženja.

Početke 2000-ih u Europi se odvijala Due Process revolucija čiji je glavni cilj bio stvaranje efektivnog i učinkovitoga kaznenog pravosuđa. To znači potpuno restrukturiranje istražnog postupka, reformu glavne rasprave, uvođenje novih instituta poput priznanja krivnje, nagodbe itd. Međutim, naglasak je primarno bio na zemljama istočne i jugoistočne Europe.

U zapadnoj Europi, najistaknutiji primjeri su Italija, Nizozemska i Belgija. Međutim, reforma nije bila vezana za učinkovitosti kaznenog pravosuđa koliko je bila usmjerena na borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala. Ali, o tome ćemo pisati nekom drugom prilikom.

Dakle zbog gore navedenih razloga radi reforme neke zemlje još imaju inkvizitorske postupke, neke mješovite, a druge potpuno akuzatorne. Prvi Innocence projekt imamo u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim će uslijediti Nizozemska, Italija i Njemačka.

Ti su projekti u Europi umreženi i stvaraju European Innocence Network. Cilj ovih projekata u Europi je razbiti osnovni tabu da suci u Europi ne griješe i ne osuđuju nevine ljude. Ti projekti u Europi svoj legitimitet crpe iz prava na naknadu za sudske pogreške ili tzv. Judicial errors, koje je zaštićeno raznim zakonskim i ustavnim odredbama.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava u članku 5. stavak 5. ukazuje da svaka osoba koja je nepravomoćno osuđena ima pravo na naknadu štete, ako se u ponavljanju postupka utvrdi da je nedužno osuđena ili pritvorena. Europska povelja o ljudskim pravima u članku 47. ukazuje da svi građani imaju pravo na pravni lijek, odnosno ponavljanje postupka i pravo na naknadu štete od eventualnih sudskih pogrešaka itd.

Koristeći prednosti ovih pravnih mehanizama, pravne klinike na mnogim fakultetima uspostavljaju svoje projekte nedužnosti. Svoje aktivnosti usmjeravaju tako što dokazuju da je u pojedinim slučajevima došlo do sudačke pogreške. Nadalje, ukazuje se na nedosljednost sudske prakse i teškoće u prihvaćanju novih dokaza kao temelja za ponavljanje postupka (noviter repertae).

U Europi ovaj problem ima posebnu težinu. Nažalost u europskoj akademskoj zajednici ne postoji hermeneutički konsenzus o tome kakvi su ti novi dokazi predviđeni i što bi ti dokazi trebali sadržavati, kao osnovu za ponavljanje postupka.

Ponavljanje postupka je u početku izvanredni pravni lijek i ovdje je klasična hipoteza da će se postupak ponoviti ako se radi o tri vrste dokaza: noviter repertae dokazi, odnosno dokazi koji nisu bili poznati, a pojavili su se nakon pravomoćnosti presude, noviter productae dokazi, koji su bili poznati od ranije, ali nisu bili predstavljeni na suđenju i noviter cognitae dokazi, odnosno dokazi koji su bili predstavljeni na glavnoj raspravi, a sud ih nije cijenio prilikom presude i utvrđivanja krivnje.

No sudska politika govori nam drugu priču koja se razlikuje od one teorijske. Analizom prakse viših sudova dolazi se do zaključka da su prihvatljivi samo materijalni dokazi koji sudu uopće nisu bili poznati, odnosno noviter productae i noviter repertae dokazi potpadaju pod sudski koncept novum, tj. novi dokazi.

Ovi podaci pokazuju da je prag prihvaćanja novih dokaza kao temelja za obnovu kaznenog postupka vrlo visok i predstavlja problem. Pitanje praga dokaza je otvoreno i nastavit će biti predmetom akademske rasprave sve dok se ne postigne konsenzus o tome kako se on može sniziti.

No ovdje vrijedi spomenuti uspjeh Innocents projekata u Nizozemskoj, gdje je kroz poznati slučaj ”Schiedammer Park” 2012. godine, snižen standard iznošenja novih dokaza, odnosno novum kriterij. Zakonsko obrazloženje ukazuje da prikupljanje novih dokaza je skup i dugotrajan proces, gotovo nemoguć za osobe već lišene slobode.

Imajući to u vidu zakon dopušta slanje posebnog zahtjeva Vrhovnom sudu Nizozemske za ponavljanje kaznenog postupka. Ako zahtjev bude odobren, sud obvezuje tužiteljstvo, zajedno s obranom osuđenog, zatražiti nove dokaze i dodatno vještačiti prikupljeni dokazni materijal (fizički materijal, DNK materijal i dr.) koji bi se izvodio na novom suđenju.

Iz navedenog proizlazi da u Americi presuda nikada nije ”pravomoćna” kao u Europi. Postoji tisuću mogućnosti da se traži ponavljanje kaznenog postupka, za razliku od Europe.

To je zbog činjenice da, prvo, skladištenje dokaznog materijala u Sjedinjenim Državama ne podliježe posebnim pravilima za uništavanje. Izravno omogućuje preispitivanje pravomoćnih presuda na temelju novih dokaza, DNK vještačenja i analiza.

Drugo, u Sjedinjenim Američkim Državama, zahtjev Habeas Corpus može se podnijeti radi zaštite prava na zakonski postupak u bilo kojem trenutku nakon što presuda postane pravomoćna. Stoga nas ne treba čuditi činjenica da je interes za oslobađanje nepravedno osuđenih osoba izraženiji u Americi nego kod nas.

Na naše veliko zadovoljstvo, Hrvatska je posljednja država u Europi koja je 2015. godine počela ispitivati ​​mogućnost uspostave projekta nedužnosti. Zahvaljujući skupini eminentnih hrvatskih pravnika i liječnika, ovo je pitanje otvoreno za akademsku raspravu na nekoliko konferencija ISABS-a, a na kraju u 2019. je kulminiralo posebnim projektom na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Hrvatskoj zakladi za znanost.

Uspostava projekta nedužnosti u Hrvatskoj temelji se na članku 25. st. 4. Ustava Hrvatske, koji propisuje da svatko ima pravo na naknadu štete i javnu ispriku ako je nedužno osuđen ili pritvoren. Reforma kaznenog postupka zahvatila je i Hrvatsku, gdje je postupak mješovitog tipa, odnosno, u načelu, postupak je akuzatornog tipa s izrazito izraženim elementima inkvizitornog postupka.

Reformom je uveden i institut nagodbe, sličan američkom kaznenom postupku, a s druge strane, sustav pravnih lijekova ostao je nepromijenjen.

Dosadašnje analize projekta usmjerene na analizu postupanja s DNK dokazima i kriterijima za prava obnova kaznenog postupka ukazale su da DNK dokazi imaju poseban tretman u zakonu o kaznenom postupku, kao posebni dokazi, odnosno dokazi osjetljive prirode.

No rezultati također ističu nerazmjernost rokova čuvanja DNK materijala te potencijalni sukob s praksom ESLJP-a i povredu prava na privatnost čak i nakon što je osoba proglašena nevinom. Naime, nije jasno zašto zakon dopušta čuvanje prikupljenog DNK materijala deset godina od oslobađajuće presude.

Ovdje vrijedi spomenuti praksu ESLJP-a u predmetima: Trajkovski i Chipovski protiv Sjeverne Makedonije i Gaugran protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje sud, između ostalog, ističe da je potrebno posvetiti veću pozornost pravu privatnosti iz članka 8. te razmjerno postupati s prikupljenim biometrijskim i DNK materijalom u kaznenom postupku. Iako ove presude nisu izravno protiv Hrvatske, ipak ih treba uzeti u obzir pri izmjenama nacionalnog zakonodavstva.

S druge strane, terenska istraživanja iz projekta u smislu dokazivanja praga kriterija novum pokazala su da domaća sudska praksa ima visok prag za mogućnost izvođenja novih dokaza. U gotovo svim pregledanim predmetima utvrđeno je da ponavljanje postupka nije rezultat novih dokaza, već uglavnom zbog suđenja u odsutnosti optuženika.

Hrvatski projekt tek je u startu. Ciljevi su mu podići svijest javnosti o pogrešno osuđenim osobama, potaknuti akademsku raspravu, istražiti broj pogrešno osuđenih osoba u Hrvatskoj, preispitati sudsku praksu ponavljanja suđenja i dokazanost kriterija novum, preispitati odredbe za korištenje, čuvanje i prikupljanje DNK dokaza te u konačnici pomoći pogrešno osuđenim osobama kroz obnovu postupka.

Tijekom svog kratkog postojanja uspio je ovu temu nametnuti u fokusu znanstvene rasprave i provesti terensko istraživanje na većim sudovima u Hrvatskoj o broju predmeta u kojima je postupak obnovljen.

Na kraju, moram istaknuti da će neostvarenost pravde biti, uvijek je postojala i postojat će. Nepravda ne proizlazi uvijek iz krive ocjene dokaza od strane suda. Ponekad je to u vidu negativnog medijskog publiciteta protiv optuženih, gdje je sud pod pritiskom i u nezavidnoj poziciji. Prevencija neostvarenja pravde ovisi o svakome od nas.

Kod nas u Hrvatskoj, ako ovaj projekt uspije osvijestiti javnost o ovom problemu, ukazati na nedosljednosti u sudskoj praksi i donijeti zakonske promjene, onda će se Hrvatska pridružiti skupini zemalja u Europi koja brine o pogrešno osuđenim osobama, kao posebnoj vrsti žrtava. To će uzburkati pravnu javnost u regiji, gdje će pravne klinike nekih fakulteta slijediti pozitivan primjer iz Hrvatske i raditi na ovoj problematici u svojim zakonodavstvima.

Za crescendo, mislim da je najprikladniji Voltaireov citat iz njegovog poznatog eseja, inspiriranog slučajem Jeana Callasa, ”Bolje je osloboditi krivog osuđenika nego osuditi nevinog čovjeka”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Snalaženje kroz labirint nepravednih osuda
    •  Pravda za mrtve žene čije su priče ostale neispričane
    •  Zašto Europski uhidbeni nalog treba temeljitu reformu
    •  Zaštita prava i dobrobit građana u kaznenom pravu od AI
    •  Prvi puta u nas stručno razgovaramo o cyber-traffickingu
    •  Obvezno cijepljenje za početnike

> Svi tekstovi ovog autora