Jiří Menzel i Bohumil Hrabal, dodiri u jednoj knjizi

Čitam sada jednu knjigu Menzelovu, neku vrst autobiografskog pregleda vlastitog rasta i stasanja, potom i rada i napredovanja, u svijetu filma, gdje je kao umjetnik puno postigao – mada on tu riječ ”umjetnik” nije volio, držeći da se kroz nju puno toga provlači i ”šverca”, što na to polje, po njegovu sudu, ne pripada. Menzel je sebe više promatrao kao nekoga tko je usvojio znanje dobroga zanatstva.

Međutim, ta knjiga ne bi bila tako zanimljiva, čak i na neki način edukativna, da u nju autor nije uključio brojne druge stvari – od nezaobilaznih povijesnih, društvenih dimenzija svoga vremena, preko, na čemu je veće težište, važnih ljudi koji su činili dubok i nezaobilazan okvir, podlogu njegovog intelektualnog i stvaralačkog sazrijevanja i rada.

To je svakako ispravan način da jedan autor sagledava samoga sebe – kroz i uz pomoć onoga iz čega je proizašao. A istina je, kao što je kazao Goethe, da nitko nije sam iz sebe izrastao, samo što se upravo pogrešno uzima, a većina to najčešće prezentira i tumači, kao da jest.

S te strane Menzel je jedan od pozitivnih primjera – o važnim ljudima svoga obrazovanja piše s uvažavanjem onoga koji je svjestan vlastita neznanja, često i gluposti, činjenice učenja kao činjenice izjednačene – protegnute kroz ljudsko bivanje, od njegova početka pa do kraja…

Tim više, kada je jedna polazišna točka u pristupu stvarima takva, tada je pošteno, ljudsko sagledavanje vlastitih učitelja, drugih autora i suvremenika nešto poput logičnog nusproizvoda, u čemu onda čitatelj prima nešto poput istinite spoznaje – ne samo nizove golih informacija, ali niti površinski dopadljive mitove i mistifikacije. U toj je temeljnoj čestitosti vrijednost ove knjige.

Tako Menzel piše o Otakaru Vávri, češkom filmskom redatelju i pedagogu, osnivaču čuvenog praškog FAMU-a, čija su subotnja predavanja, jer je profesor preko tjedna snimao filmove, pratile još neke legendarne pojave europskog filma – Menzelova prijateljica i učiteljica u mnogim stvarima, čijoj se hrabrosti divio, i s kojom je proveo mnoge studentske i filmsko početničke dane, Vĕra Chytilová, koju naziva intelektualkom i svojom odgojiteljicom. Bili su tako dobri prijatelji da ju je, piše, prilikom jednog od uobičajenih sukoba tijekom rada na nekom filmu, gađao stolicom.

Za svog profesora Vávru, kojega naziva prvim pravim profesionalcem u češkom filmu, Menzel kaže da je predavanja držao na visokoj razini, ne govoreći studentima usko o filmu, kojega je neprekidno proučavao (na montažnim stolovima vrtio je kopije kvalitetnih filmova, analizirao ih kadar po kadar i proučavao montažu, zbog pisanja scenarija studirao je teoriju drame, pratio je rad europskih redatelja, poput Pabsta ili Duviviera, koji su često snimali u Pragu, studirao je estetiku, proučavao povijest umjetnosti, Diderota, Stanislavskog, učio od kazališnih redatelja odlazeći na kazališne probe i prateći njihov rad s glumcima…), već je uvod u film otpočinjao predavanjima o povijesti europske i kršćanske kulture, ili o starom Egiptu, što je isprva malo zbunjivalo studente…

No kasnije se ispostavilo da je takav, širok pristup stvarima, stvorio ono po čemu je ta praška filmska akademija i bila posebna – kao što zaključuje Menzel, prvenstveno zahvaljujući Otakaru Vávri, kojemu je bilo stalo da studenti, budući filmaši, film doživljavaju kao dio općeg i šireg kulturnog naslijeđa, samo jedan od rukavaca u bogatim i dugim nizovima povijesti umjetnosti, kao i ljudske povijesti općenito.

Vávra je cijenio izražavanje lišeno suvišnih riječi. Svaka je rečenica ciglica na koju se stavlja sljedeća – tako se stvara čvrsti zid. Jer, zaključuje njegov student – ”dobro je znao da će emocije i jeftine prosudbe s vremenom prohujati”…

Zahvaljuje tako Menzel u ovoj knjizi (a knjiga se zove ”Hirovita ljeta”, prevela ju je s češkog Dagmar Ruljančić, a objavila Školska knjiga, 2023., deset godina nakon originalnog, prvog izdanja) svojim profesorima koji ga ”nisu učili samo znanju o filmu, nego i o onome što je još važnije – o pravilima kojima podliježu sva umjetnička područja: o jedinstvu sadržaja i forme, o tenziji između reda i različitosti, o tome da je stvaralaštvo borba i da je svaki artefakt ujedno svjedočanstvo te borbe. O nužnosti kontinuiteta, o tome da sve novo nastaje na temelju spoznatoga, o tome što je stil i kakvim zakonima podliježe, i kako je uzaludno graditi na pukim dojmovima, bez kritičke spoznaje”.

To su neke stvari koje ovako izdvojene iz teksta knjige blistaju kao neka važna, opća, i svevremenska pravila, koja ova knjiga pomaže ne zaboraviti.

Ima toga, dakako, još – uz sjećanja na druga predavanja i profesore psihologije, povijesti umjetnosti, profesora književnosti koji mu je bio tada mladi Milan Kundera, za kojega piše da književnost nije predavao, nego da je pripovijedao o književnosti, praveći već tada neke od svojih čuvenih, znalački sigurnih književnih paralela i komparacija, koje će godinama kasnije pretvoriti u neke od vrhunskih književno poetičkih eseja, koji danas čine važan dio piščeva opusa…

U priči o Menzelovu školovanju i radu javlja se još jedan velik, nezaboravan pisac, čijem se djelu tada još mladi student Jiří divio – bio je to dakako Bohumil Hrabal.

Tada mladi studenti odlučili su ekranizirati neke od Hrabalovih pripovijedaka, a nakon susreta s autorom, u suterenu praškog hotela Palace, Jiří Menzel je pratio Hrabala jedan dio puta kući. Kaže da je tada doživio jedan od zvjezdanih trenutaka svoga života – usudio se pitati pisca kojega je jako cijenio kako mu to uspijeva u svome djelu promatrati čovjekove tragične trenutke, i pri tome se smiješiti, ali bez trunka cinizma? Jer Menzel je zamijetio kako Hrabal ljudske nesreće opisuje s humorom i suosjećanjem…

Tada mladi režiser dobio je primjeren, mudar odgovor, koji je govorio o tome kako su smrt i nesreća sastavni dio života, jednako kao i sve ostalo, i kako ih tako i treba prihvaćati, baš kao i druge strane života, uz obavezno sagledavanje općeg konteksta, bez suvišne tragičnosti, iz što je moguće veselijeg kuta…

Jasno, u književnosti, a i u filmu, daleko je lakše primijeniti ova zlatna pravila, jer umjetnost ipak malo više lebdi iznad života, koji je podložan neminovnostima sila teže…

Međutim, da, Menzel je volio grotesku. U knjizi piše o tome kako ga je od filmskih groteski, koje su se u vrijeme njegova odrastanja prikazivale u kinima prije igranog filma, naučio puno o radu na filmu. Kaže kako je u međuvremenu spoznao koliko je groteska bliska poeziji. Radi se o tome da u groteski nije važna samo njena dosjetka, već i filozofija – poticajan način razmišljanja koji otvara prostor za rađanje ideja…

A i ova prijatna, vremeplovna knjiga Jiříja Menzela, osim što vrvi idejama i zgodama, nije lišena svojih višeslojnosti. Njen je autor u svojim sjećanjima dosta precizan, dosta realan, uravnotežen, a ujedno i ne bez zamjetnoga talenta za slikovite opise ljudi i situacija, koji, reflektiraju daleko više od onoga što im prikazuje sušta i činjenična površina. Pa i sam autor tu piše, otkriva neke vlastite životne spoznaje, koje su mu često znale iz temelja ”obrnuti perspektivu”, ali to čini bez neke naročite dramatike, više kao usput…

Jednu među takvim nenadanim spoznajama donijelo mu je poznanstvo i suradnja s Bogumilom Hrabalom, kojega je Menzel zvao ”striko Hrabal”, a ticala se doživljaja i viđenja vlastita oca.

Hrabal je naime, godinama, prije negoli je upoznao mladog režisera Jiříja, dobro poznavao njegova oca, jer je ovaj, inače pristojan, ozbiljan građanin, drugi, tajni dio svog života, za kojega nije znala njegova obitelj, provodio po praškim pivnicama, gdje je bio čuven zbog svog nenadmašnog zabavljačkog talenta.

Striko Hrabal je tako otkrio Jiříju Menzelu jednu novu, njemu do tada nepoznatu dimenziju njegova oca. Od Hrabala je Menzel saznao da je njegov, inače ozbiljan i uzoran otac, bio toliko pričljiv, duhovit i zabavan, da samo kada bi otišao do nužnika olakšati mjehur, u nekoj od tih praških podrumskih pivnica, svi koji su ga do tada radosno okruživali naglo bi se sneveselili, potonuvši u tišinu i žalost, sve dok se otac ne bi opet vratio na svoj položaj na šanku.

Bila je to nevjerojatna popularnost, darovitost za humor i priču kojoj se i sam ”striko Hrabal” divio, oduševivši se da je taj mladi režiser sin onog čuvenog Menzela iz pivnice.

I tako se taj kreativni krug, već pri svome početku, već odmah sretno i čvrsto spojio, pa je onda logično da iz njega nije moglo niti proizaći nešto loše, ili kratkotrajno.

A ova knjiga nudi katkada bliske doticaje i s velikim europskim pripovjedačem, ne samo filmskim autorom koji ju je napisao, pa je jedna vrst neizravnog poticaja da se ponovno navrati i među korice njegovih djela, gdje vlada jedna dobra, sigurna toplina, koja teško da je nekoga kadra izigrati.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora