Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (1)

Kako je neki od rijetkih čitatelja kolumne već uočio, poslužim se povremeno ponekim malim poglavljem iz nedavno objavljene knjige https://www.mnemosophy.com/the-vault.

Učinim sebi zadovoljstvo da ponešto napišem na vlastitom jeziku, pa makar tako da tekst ”vratim” boljeg tamo odakle je i stigao: prevedem ga, osuvremenim, izmijenim što je nejasno i što se može bolje objasniti. U tom ga procesu dobrano promijenim i višestruko povećam.

Ovaj što slijedi, čak četverostruko. Meni to valja, jer ga sebi objasnim bolje nego prvi put, a i ispravim ponešto loše.

Izdavač engleskog izdanja knjige koja je originalno naslovljena ”Public memory in a Betrayed Society” (”Javna memorija u izdanom društvu – bilješke jednog predavača”) uvjetovao je da knjigu preimenujem u ”Deluded Society”.

Zapad je postao restriktivan prema kritici društva, ali sam pristao, jer važni izdavači niti se nude niti ih ja znadem tražiti.

Utješno, deluded može značiti: zabludjelom, obmanutom, prevarenom pa čak i izdanom, ali bilo im je stalo da naslov bude što neutralnija društvena kritika. Riječ betrayed iz originala jasno sugerira izdaju, dakle prijevaru koju je netko nad nekim svjesno počinio.

Međunarodni muzejski establishment je kao i svaki drugi, a u redakcijskim odborima sjede osobiti ljudi. Oni su ”uspješnjaci” pa ma kakav svijet oko njih bio ili postao; većina su poslušni mediokriteti, koje lako prepoznajete zato jer su vazda ozbiljni i važni, ali ima i onih velikog (faktografskog) znanja i energije, ali slabašnog društvenog morala i nikakve empatije.

Svi su u svim društvima lavova, zmajeva, zidara, zupčanika, vitezova, plašteva, mačeva, podvezica…. Članovi su brojnih upravnih odbora, radnih grupa i predsjednici bar neke institucije koja će ih sahraniti među velikanima.

Ako je tako u malim, beznačajnim zemljama, slično je i u bivšim, obično bivšim kolonijalnim velesilama (ako se složimo da kolonijalizam ikad stvarno nestaje i da, ustvari, samo mutira…). U njih je to umotano u pompozni kič, a u malim, promašenim zemljama to je groteska od krep-papira.

Iako mišljeno kao uvod, ipak ga prihvatite, molim, kao dio teksta koji pristaje naslovu ovih dvaju nastavaka spomenutog malog poglavlja.

Razumijevanje svijeta temelj je svake profesije. Kustosi i nisu profesija (kako sam baš u ovoj kolumni objašnjavao), ali bi mogli ili bar trebali biti. Krive pretpostavke i naslijeđene zablude su dio problema.

Recimo, za razliku od opće uvriježene zablude i laika, ali i kustosa, muzeji se bave sadašnjošću: oni samo koriste prošlost da bi je, pomalo paradoksalno, stvorili i interpretirali.

Većini mojih studenata, kada smo se bavili procesom kako da ih osposobimo za bavljenje važnim kustoskim zanimanjem, ispostavilo se, nedostajalo je temeljno razumijevanje njihovog pravog životnog konteksta, često na način koji su donekle iskrivili pristrani mediji.

Dakako, riječ je o produženim utjecajima donositelja društvenih odluka, stvarnim vlasnicima politike, proizvodnje, novca i ostalih oblika moći. Bez tog konteksta nije bilo moguće ni dokazivati potrebu za profesijom koja će se baviti cjelokupnom javnom memorijom kao dijelom strategije razvoja svake zajednice i društva u cjelini.

Predavanje o konceptu baštine i institucijama i radnjama koje joj služe bez predlaganja referentnog okvira pokazalo se teško održivim zadatkom i skoro nemogućim poslom. Uzaludno je djelovati ili stvarati baštinske ustanove bez poznavanja stvarnosti i potreba na koje moraju odgovoriti.

Stoga sam sve više nudio predavanja čiji je sadržaj zapravo bio niz slajdova, kasnije i eseja, zapravo pokušaja objašnjavanja svijeta mojoj publici, bili oni studenti ili kolege. Siguran sam da su mnogi pogrešno shvatili i nisu se složili s mojim angažiranim tvrdnjama o društvenoj, ekonomskoj i političkoj stvarnosti.

Mnogo toga su neki pripisali ”kulturnom marksizmu” kako je to na Zapadu već deceniju-dvije česta praksa.

Na jednom predavanju je jedan uvaženi kolega iz goleme zemlje javno komentirao da sam naprosto – anarhist.

(Zapitao sam se ne jednom, kako izgleda javni nastup stvarnih anarhista, jer ja to nisam ni htio ni uspio postati niti im se imao vremena pridružiti; usput, mislim da znam: nema ga, tog javnog nastupa, mislim. Anarhisti su prisiljeni obraćati se jedni drugima, ali nisu jedini… I avangardni kustosi to rade.)

Socijalizam, pa i kulturni, je navodno isto grijeh, pa neka i bude ako se tako zove zbog ideologije. Od svih ”post-” varijanti u koje se pretvorio naš svijet, pozitivna je samo istina da, generalizirano govoreći, živimo u post-ideološkom vremenu.

Kapitalizam ne postoji jer njegova neoliberalna, financijaška, kazino varijanta nije suštinski ekonomski sistem nego spekulativna shema s programiranim krizama i ratovima kao svojim najvišim dometom u ”biznisu”.

Postoje socijalno osjetljivi sistemi i sredine, koje više ili manje vrednuju rad i javno dobro, imaju još uvijek (ili: još uvijek nisu izgubili) javne ustanove i sustave kao što je školstvo ili zdravstvo, ali, socijalizma nema. Nažalost, nema ni demokracije, ali to je suptilna tema o prividima; o ”vladavini rulje” kao prividu vladavine većine…

(Zašto se baš nijedan muzej kojeg znam time ne bavi? Neki muzeji rada su promijenili i ime i sadržaj jer rad nije na cijeni; cinici će reći, prije no što se ukine, treba ga obezvrijediti).

Nema štete u različitom mišljenju, ali oko temeljnih postavki se mora svaka strukovnost složiti, jer inače dezavuira taj svoj institucionalni, dakle nužno i organizirani društveni napor i ulogu u zajednici. Tu smo dakle! Ipak ideologija! E, pa nije.

Država blagostanja u kojoj je opće dobro zajednički cilj, ne treba ideologije nego tek humanistički etički stav. Javno dobro i država blagostanja svakako su najprije humanističko i etičko određenje, a transfer kolektivnog iskustva sa svrhom da bismo napredovali kao ljudska vrsta, ne može se dogoditi izvan tih određenja.

Privatni muzej nije grijeh, ali ne može prikriti interese svojih vlasnika i nema nužno obaveze stvarne profesije. I politika će, kao proces dogovaranja u društvenom ugovoru, uvijek postojati, ali je trebaju voditi najbolji predstavnici profesija, a ne slučajnici i amateri ili, kako često biva, ubačeni zagovornici interesa koji vladaju svijetom.

U ”karaoke” svijetu, sadašnji političari samo su još jedna skupina posrednika koji služe vlasnicima ovog morbidnog globalnog kazina u kojem je, opsesijom profitom i moći, rat najisplativiji biznis na svijetu. U svijetu koji je vjerojatno licemjerniji od ijednog do sada bar je, eto, nešto postalo jasno.

A, opet, možda manipuliranoj većini i nije. Možda jest profesijama, ali one su u procesu obezvređivanja i obesnaženja, ucijenjene i trivijalizirane.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora