Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

Nisam cinik i nije mi svejedno kako se 30 godina nakon rata, u takozvanoj daytonskoj Bosni i Hercegovini obilježavaju razne godišnjice. Datumi koji bi mogli biti podsjetnik na zajedničku tragediju i opomena budućim generacijama, u praksi su pretvoreni u instrumente političkog i nacionalnog trvenja. Svaka zajednica njeguje vlastiti kalendar – ne samo datume osnivanja vojnih formacija nego i sjećanja na zločine koje su počinili oni drugi. Tako se prošlost ne prevazilazi, nego produžava u sadašnjost.

Nakon referenduma o nezavisnosti održanog 29. februara i 1. marta 1992., Evropska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznale su 6. Aprila 1992. nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine a Ruska Federacija to čini samo dan kasnije, 7. Aprila 1992. Istovremeno počele su i otvorene oružane akcije na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Danas imamo situaciju da tri ključne vojne formacije, nekadašnje učesnice rata na teritoriju Bosne i Hercegovine, imaju jasno definisane vlastite datume koje obilježavaju kao svoje osnivačke svečanosti.

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) svoje korijene vezuje za 8. april/travanj 1992. godine, kada započinje njegovo organiziranje kao oružane sile bosanskohercegovačkih Hrvata. Armija Republike Bosne i Hercegovine (Armija RBiH) zvanično obilježava 15. april 1992., dan kada je Predsjedništvo Republike BiH donijelo odluku o njenom osnivanju, dok Vojska Republike Srpske (VRS) kao svoj datum uzima 12. maj 1992. godine, kada je uspostavljena odlukom skupštine bosanskih Srba.

Razlike u karakteru ovih vojnih formacija bile su očigledne od samog početka. HVO i VRS nastaju kao izrazito nacionalne vojske: jedna sa zadatkom da zaštiti hrvatski, a druga u svrhu zaštite srpskog naroda. Nasuprot tome, Armija RBiH je u početku deklarativno uspostavljena kao vojska svih građana Republike Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnu pripadnost. U njenim redovima su, posebno u ranim fazama rata, bili zastupljeni i Srbi i Hrvati, uključujući i visoki oficirski kadar.

Ipak, dinamika rata postupno mijenja ovu sliku. Zbog činjenice da su Srbi i Hrvati u velikoj mjeri mobilizirani u svoje nacionalne vojske HVO i VRS, Armija RBiH postaje dominantno bošnjačka. Dodatno, prisutnost stranih boraca i formiranje jedinica koje su se pozivale na islamske norme ratovanja doprinijeli su percepciji da se njen prvobitno deklarisani građanski i svebosanski karakter mijenja. Time se, barem u očima hrvatske i srpske zajednice, definitivno izgubio njen legitimitet kao univerzalne vojske države.

Međutim, nakon Dejtonskog sporazuma ove su svetri vojne strukture pravno izjednačene. Nijedna nije ni pobjednik ni gubitnik. Svi njihovi bivši pripadnici imaju regulisane državne penzije. Kasnijim reformama formirane su i jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine, ali one su ostale bez zajedničke kulture sjećanja.

Ta fragmentacija jasno se vidi i na mjestima stradanja. Zločini u Trusini i Ahmićima, počinjeni istog dana 1993. godine nad hrvatskim i bošnjačkim civilima, obilježavaju se strogo odvojeno: u Trusini uglavnom od strane Hrvata, u Ahmićima većinom od strane Bošnjaka. Sličan obrazac prisutan je i u Vozući, gdje se komemoracije za srpske žrtve također organizira unutar srpske zajednice.

Iako postoje sporadični pokušaji drugačijeg pristupa, gotovo sva mjesta stradanja u praksi ostaju podijeljena duž etničkih linija, bez istinski zajedničkog sjećanja.

Upravo to i jeste problem: komemoracije ne služe kao povod za susrete i saosjećanje, nego kao produžetak konflikta. Fokusirane su gotovo isključivo na vlastite žrtve i vlastitu patnju, dok se zločini počinjeni u naše ime relativiziraju ili prešućuju. Takav obrazac ne samo da onemogućava empatiju nego dugoročno održava podjele.

Iskustva drugih društava pokazuju da je moguć i drugačiji put. Nakon Genocida u Ruandi, gdje za kratko vrijem ubijeno čak 800.000 ljudi suočavanje s prošlošću nije bilo zasnovano samo na kažnjavanju počinilaca nego i na njihovoj reintegraciji u društvo.

Ključni moment bio je u tome što počinioci nisu trajno tretirani kao tuđi, nego kao naši – članovi iste zajednice koji su počinili zločin. Upravo iz tog razloga religijski lideri, često iz zajednica žrtava, obraćali su se zatvorenicima, insistirajući na priznanju krivice, pokajanju i moralnoj obnovi. Time je otvoren prostor u kojem je pomirenje, iako teško i sporo, postalo moguće.

Preneseno u bosanskohercegovački i širi postjugoslavenski kontekst, to otvara pitanje odgovornosti religijskih zajednica – islamske, katoličke i pravoslavne. Njihovi teološki temelji, teoretski, ne samo da dopuštaju, nego i podrazumijevaju aktivnu ulogu u pomirenju.

U Evanđelju po Mateju stoji imperativ: Ljubite neprijatelje svoje i molite za one koji vas progone (Mt 5,44). Ova zapovijed ide dalje od pukog nenasilja; ona podrazumijeva aktivan odnos prema drugome, čak i kada je taj drugi bio neprijatelj. U istom se duhu naglašava i: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božijim zvati.

Kur’anski tekst također jasno poručuje: ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ko ga u životu održi – kao da je sve ljude u životu održao… (El-Ma’ide, 32). Ova poruka znači ne završava osudom zločina; ona štaviše afirmira spašavanje života kao vrhunsku moralnu vrijednost – dio koji se u javnom govoru često previđa.

A takvi primjeri spašavanja su postojali i tokom rata u Bosni i Hercegovini. Među neprijateljima i agresorima su postojali ljudi koji su spašavali živote i dostojanstvo onih drugih, često po cijenu vlastite sigurnosti. Takvi pojedinci postoje u svim zajednicama, ali njihove priče rijetko dolaze do izražaja jer ne odgovaraju jednostavnoj podjeli na nas dobre i njih zle. Upravo tu bi religijske zajednice mogle imati važnu ulogu – u isticanju i afirmaciji takvih primjera.

Slična logika odgovornosti vidljiva je i u Njemačkoj. Memorijal ubijenim Jevrejima Evrope u samom centru Berlina nije samo spomenik žrtvama, nego i simbolički čin priznanja zločina počinjenih u ime vlastitog naroda.

Njegova snaga nije u monumentalnosti, nego u jasnoj poruci: odgovornost se ne prebacuje na druge, nego se prihvata kao dio vlastite historije. To bi u našem kontekstu značilo da Hrvati podignu spomen obilježje srpskim žrtvama u Zagrebu, Srbi bošnjačkim i hrvatskim u Beogradu, bošnjaci srpskim i hrvatskim u Sarajevu.

Stvarnost je međutim kod nas takva, da se osuđenici za ratne zločine često ili odbacuju kao da nisu naši ili, još problematičnije, glorificiraju kao heroji, a njihovi zločini se negiraju uprkos pravosnažnim presudama. Istovremeno, oni koji su priznali krivicu nerijetko ostaju bez prostora za reintegraciju, i u vlastitoj zajednici i šire. Time se zatvara krug u kojem nema ni istinskog priznanja ni mogućnosti za oprost.

Smisao obilježavanja godišnjica mogao bi se obnoviti tek promjenom njegove logike. To ne bi značilo odustajanje od vlastitih žrtava ili njihov zaborav, nego proširenje perspektive: priznati zločine počinjene u vlastito ime i prihvatiti počinioce kao dio vlastite zajednice – ali ne da bi bili opravdani, nego da bi odgovornost bila stvarna.

Istovremeno, to podrazumijeva spremnost da se empatija ne ograničava etničkim granicama.

Primjeri poput Ruande i Berlina pokazuju da takav pristup nije nemoguć – ali zahtijeva jasan moralni zaokret, opredijeljenost cijelog društva, posebice religijskih zajednica.

Bez takvog pomaka, sjećanje će ostati izvor podjela i potencijalnih novih sukoba. S njim, međutim, postoji mogućnost da postane temelj stabilnijeg i dugoročnijeg mira.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora