Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

Posljednjih godina zdravlje i zdravstveni sustav su česta tema medijskih rasprava. Ovo je pogotovo došlo do izražaja tijekom pandemije kad je stanovništvo postalo svjesnije koliki je utjecaj politike i na taj sustav.

No zdravstveno osoblje, pogotovo liječnici i sestre su prošli izuzetno teško razdoblje pojačanog pritiska koji je u prvoj godini pandemije bio kombiniran s osjećajem straha i nemoći što zbog svijesti o vlastitoj ugroženosti dok nije došlo cjepivo, što zbog okruženosti brojnim teško oboljelim osobama i povećanom smrtnošću.

Istodobno su došli do izražaja nagomilani raniji problemi ne samo organizacije nego i vanpandemijskog funkcioniranja zdravstva. Često se misli da organizacija nema veze s edukacijom zdravstvenog osoblja, no to je neraskidivo povezano.

Bolonjizacija studija je imala potpuno drugačiji cilj. Studij medicine je produljen na šest godina, a povećan je broj sati nastave što studente opterećuje više nego naše generacije koje su studirali po petogodišnjem programu. Ostatak vremena je jedva dovoljan za učenje kod kuće.

Zamišljeno je da studenti sve nauče tijekom nastave, no svatko od nas zna da to nije moguće jer je nužno učiti u miru svog doma. Tijekom nastave se daje pomoć za učenje (ili bi trebalo tako biti), vježbaju vještine ili na seminarima ovladavaju onime što su unaprijed pročitali ili pripremili.

Na medicini je bilo zamišljeno da studenti viših godina istodobno uče i praktično rade kako bi stekli iskustva da nakon diplomiranja rade samostalno.

Mnogi iz moje generacije smatraju da ima mogućnosti da se ovo kvalitativno poboljša tako što bi se rasteretilo studente te tijekom pet godina pružilo temeljno znanje i vještine i to u realnim granicama.

Prvenstveno to znači da bi morali odlično znati prevenciju, te dijagnostiku i liječenje najbrojnijih stanja, prepoznati rijetke bolesti i uputiti bolesnika specijalistu, a također odlično pružati pomoć pri hitnim stanjima. U biti, bilo bi idealno da je zadnja godina nekadašnji staž.

No kako je način financiranja javnih fakulteta baziran na većinskom radu zaposlenih nastavnika, to je teže izvedivo jer su nastavnički kadrovi većinom zaposleni u bolničkom sustavu, a staž se obavlja većim dijelom u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Školovanje medicinskih sestara i drugog osoblja (laboranata, radioloških inženjera i tehničara itd.) se također bitno promijenilo i zahtijeva posebnu kolumnu.

Jedino što je važno za dalje razumijevanje čitatelja ovog teksta je da postoje sestre sa završenom srednjom medicinskom školom te one s dvije godine fakulteta (znanstveni tip studija, prvotno namijenjen glavnim sestrama odjela) ili završenim veleučilištem (nekadašnja viša škola, stručni studij, namijenjen i glavnim sestrama, ali i specifičnim mjestima rada).

Svatko od kadrova u zdravstvu ima svoje mjesto u sustavu te na njega izuzetno utječe, no stupanj edukacije određuje i plaću, a često je izvor nezadovoljstva sestara jer jedne imaju završenu srednju medicinsku školu, a druge su završile potpuno drugu srednju školu.

Sve ove izmjene su rađene zbog tzv. harmonizacije odnosno ujednačavanja s europskim državama, a primarni cilj je bio da se omogući jednostavno zapošljavanje po cijeloj Europskoj uniji.

Pametnom je odmah bilo jasno da se to mora učiniti, no istodobno je lako bilo predvidjeti da se radi o izvozu našeg medicinskog osoblja u one razvijenije države zapada i sjevera. Malo tko je razumio da ovo znači ubrzanu i dosta veliku promjenu zdravstvenog sustava odnosno njegove organizacije.

To je značilo da velika većina kolega nisu imali spoznaju da se događaju opsežne promjene. Nadalje, istodobno je posljednjih 15 do 20 godina privatizacija uzela maha, a pandemija je otvorila potrebe jer je dostupnost javnog sustava bila otežana ili barem kompliciranija zbog preopterećenja COVID bolesnicima.

Treća velika promjena događa se zbog tzv. UEMS-izacije (European Union of Medical Specialists) specijalizacija za doktore medicine. Ta promjena je također rađena ne zbog našeg sustava (iako je moglo biti korisno), nego zbog jednostavnog odlaska liječnika u druge države jer načelno, za te nove specijaliste treba samo priložiti potvrdu o automatski priznatoj specijalizaciji te se zaposliti bilo gdje unutar EU-a.

Stvorena je i nova specijalizacija iz hitne medicine, izmijenjena organizacija vanbolničke i bolničke hitne, sada objedinjenih prijema, a zadržano je nekoliko specijalizacija koje kao takve nisu automatski priznate no mogu biti priznate redovitim postupkom usporedbe programa specijalizacija dviju država što se i u nas radi.

Ovo potonje je dobro, jer inače ne bismo imali epidemiologe ni školsku medicinu, koji su ovisni o radu u javnom zdravstvenom sustavu.

Postojanje epidemiologa ili srodnih stručnjaka (javnozdravstvena medicina) uvjetovana je zakonom europske komisije o radiološko biološkoj zaštiti po kojemu država mora imati takvog stručnjaka na 40.000 stanovnika.

Osim strukture edukacije, za dobro funkcioniranje zdravstvenog sustava je bitno poznavanje povijesti te organizacije kako se ne bi događalo ponavljanje grešaka koje su već učinjene.

Naime, ako pročitate barem kratak opis izmjena organizacije tijekom prošlog stoljeća, uočit ćete da se, u više navrata, neke organizacijske strukture odvajalo, pa spajalo i tako unedogled.

Ono što je bilo izuzetno dobro je jačanje primarne zdravstvene zaštite utemeljenim domovima zdravlja 1953. godine. Cilj je bio da građani najveći dio bolesti i cjelokupnu prevenciju imaju u blizini mjesta gdje žive te da u domu zdravlja ili kasnije medicinskom centru mogu obaviti sve osim onoga za što im je potrebno bolničko liječenje ili usko specijalistička dijagnostika i liječenje.

Zadnjih dvadesetak godina svaki novi ministar zdravstva suočen je sa sve teže uporabljivim sustavom. Naime, nekadašnji ravnatelj doma zdravlja je mogao i bio odgovoran za pružanje zdravstvene zaštite unutar svog geografskog područja.

Pod njegovom upravom bili su laboratoriji, liječnici obiteljske medicine, zubari, ginekolozi, epidemiolozi, mikrobiolozi, radiolozi, dermatolozi (kožne i spolne bolesti), pedijatri i školska medicina koja je tada bila idealan spoj preventivne i kurativne medicine. Pod njihovom ingerencijom je bila i hitna medicina-vanbolnička te medicina rada. Mladi liječnici i sestre bi nekoliko godina radili na zamjenama te bi nakon toga bili zaposleni na neodređeno.

Promjene su počele zacrtanim potpuno nejasnim drugačijim smjerom zbog ideje da se laboratoriji odmah privatiziraju, a to je slijedila i privatizacija doktora. I to dijela doktora jer određeni postotak ostaje raditi za plaću prema koeficijentima. To je postepeno dovelo do antagonizacije, neravnopravnosti i nezadovoljstva liječnika.

Tu ima mnogo dodatnih problema koji uvelike problematiziraju odnose u tom dijelu zdravstva.

Međutim funkcija ravnatelja domova zdravlja još je postala složenija kad su se iz domova zdravlja potpuno odvojili zavodi za javno zdravstvo (jer oni moraju biti teritorijalni i ne mogu raditi privatno iako to nigdje ne piše), te zavodi za hitnu medicinu, zavodi za medicinu rada.

Više nego jasno je da je ovo dovelo do velike segmentalizacije zdravstva, a u praksi se zna da je oduvijek bilo kadrovskih problema, osobito u ruralnim dijelovima.

Prijašnji dom zdravlja je omogućavao jednostavno ”uskakanje” mladih kadrova po potrebi na mjesta gdje bi netko nedostajao bilo zbog bolovanja, porodnog dopusta ili smrti te je ravnatelju i upravi bilo jednostavno tim sustavom upravljati.

Jednostavno je bilo i financijski jer danas ako nedostaje, primjerice, liječnik u vanbolničkoj hitnoj, a liječnik obiteljske medicine treba pokriti, recimo, nekoliko dežurstva za to moraju postojati posebni ugovori jer više nisu zaposlenici jednog doma zdravlja.

Jedan od odlično organiziranih sustava je bila, npr., studentska poliklinika u Zagrebu gdje su studenti u mjestu studija mogli dobiti cjelokupnu zaštitu.

Danas se to kombinira radom pojedinih struka unutar zavoda za javno zdravstvo te odabranih (ili dodijeljenih) liječnika obiteljske medicine, doktora zubne medicine i ostalih specijalista koji su razasuti po gradu te dijelom javno zaposlenih ili privatnika, ali ugovorenih s HZZO-om.

U ambulantama medicine rada nekada su zdravstveni karton imali svi oni koji su bili na radnom mjestu izloženi raznim štetnim agensima pa su liječnici te specijalnosti bili ujedno njihovi liječnici primarne zaštite. Oni su mogli bolje odrediti potrebu za bolovanjem jer su bili upoznati s radnim mjestima, a sudjelovali su i u preporukama za zaštitne mjere na poslu.

Daljnjim raščlanjivanjem bih samo doprinijela dokazima kako je sustav danas postavljen izuzetno komplicirano, otežano funkcionalan, nepovezan te da će sve više gušiti one koji u njemu rade, ali i one koji njime pokušavaju upravljati.

Sustav ne treba i ne smije biti centraliziran na državnoj razini, ali zato mora biti lokalno odlično organiziran, povezan i vidljivo jasno posložen, tako da i zdravstveni radnici i osiguranici, građani znaju kako je posložen te gdje tražiti pomoć.

Najgore je što se većina liječnika niti želi informirati o organizaciji i o promjenama koje su nastale prošla dva desetljeća, s tim da misle da ne mogu sudjelovati u izmjenama te ih ne zanima što se zapravo događa.

Očekuju da netko drugi to organizira, a onda se bune da ih nitko nije pitao. Pasivan stav, bez dobre upućenosti u moguća rješenja ne može biti dobra osnova i nitko ne može dobro organizirati sustav bez da ima uvid u cjelovitu organizaciju.

Događa se da neki pojedinci koji imaju interes djelovati na organizaciju, predlažu razne izmjene bez da dovoljno poznaju organizaciju sustava te time stvaraju još goru štetu jer svaka promjena bilo kojeg kotačića u mehanizmu dovodi do novih problema.

Osnovno pitanje je, nakon što se detaljno sagleda i edukacija i organizacija, kako pomiriti privatizaciju s onim što je nekada u domovima zdravlja bilo odlično postavljeno.

Sigurna sam da je to moguće, ako se mirno i bez tobožnje zaštite lokalnih sitnih interesa, skicira ono što bismo svi mi kad smo u poziciji bolesnika, željeli te kad se shvati da je za društvo koristan jak javno financirani zdravstveni sustav.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva

> Svi tekstovi ovog autora