Testamentarni roman

Željko Ivanković: ”Zaključana vrata”, Dobra knjiga – Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2023.

Željko Ivanković u svom novom romanu na jedan nepretenciozan način govori i o ”posljednjim danima” bosanskih Hrvata, jednog jedinstvenog povijesno-kulturološkog mikrokozmosa kojemu je Ivo Andrić svojim ”fratarskim ciklusom” podigao trajan i neuništiv književni spomenik, što je samo jedan kut iz kojeg možemo promatrati ovaj roman.

Pošto dolazim iz istog tog Ivankovićeva i Andrićeva svijeta, teško mi je do kraja isključiti vlastitu subjektivnost, tako da ovaj tekst treba promatrati i kao neki donekle ograničeni “pogled iznutra”. U Ivankovićevu tekstu postoji cijeli niz elemenata koji doprinose tom “osjećaju pripadanja” koji je u tom subjektivno-objektivnom diskursu često ograničavajući faktor, a spomenut ću ovom prilikom samo jedan – jezik.

Roman ”Zaključana vrata” podnaslovljen je kao ”Sutješki monolozi”, što ga dovodi u izravnu vezu s Ivankovićevim prethodnim romanom ”Rat i sjećanje” za koji je 2016. godine dobio Nagradu Gjalski, te zajedno s njim čini kompaktnu romanesknu duologiju. Sam autor je ”Rat i sjećanje” u jednom intervjuu nazvao, ”u emocionalnom, intelektualnom i spisateljskom smislu, svojom najvažnijom knjigom”, od njih četrdesetak koliko ih je dosada objavio.

Ivankovićevi razlozi su, pretpostavljam, ponajprije osobni: ”Rat i sjećanje” funkcionira kao ratna kronika njemu dvaju najvažnijih gradova, Sarajeva u kojemu već duži niz godina živi i Vareša u kojem je rođen i odrastao, a ujedno je i svojevrsna obiteljska drama u kojoj pratimo kako se u ratu iz devedesetih pripovjedačeva obitelj rastače, kada se braća i sestre preko noći nađu na suprotstavljenim ratnim stranama, što na svoj način govori i o Bosni i Hercegovini, gdje svaka povijesna drama uglavnom završi kao ona obiteljska.

Na sličan način funkcionira i Ivankovićev najnoviji roman. Kao što roman ”Rat i sjećanje” uvjetno rečeno možemo nazvati ”vareškom kronikom”, tako njegova ”Zaključana vrata” slobodno možemo proglasiti ”sutješkom kronikom”, odnosno kronikom Kraljeve Sutjeske, povijesnog toponima koji je kolijevka srednjovjekovne bosanske državnosti.

S tim da je važno naglasiti da su Kraljeva Sutjeska i Vareš dvije susjedne bosansko-hrvatske sredine povijesno i zemljopisno upućene jedna na drugu. U mikrokozmosu bosanskih Hrvata te male, lokalne dihotomije igraju vrlo važnu ulogu: gotovo da možemo govoriti o cijelom nizu izoliranih otočića, sa svim onim društveno uvjetovanim značajkama, uključujući tu i otvoreni rivalitet, koji čine jedan zaseban, specifičan korpus koji savršeno funkcionira kao paradigma nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta.

Ovdje ću se nakratko osvrnuti na subjektivnost koju sam spomenuo na početku teksta: u mojemu slučaju taj dihotomijski korpus čine općine Gornji Vakuf – Uskoplje, Prozor – Rama i Bugojno, gdje stvari funkcioniraju gotovo na identičan način kao kod Ivankovića.

Radi se o iznimno kompleksnom romanu, i po strukturi i po širini zahvata. Možemo ga promatrati iz više aspekata, od kojih su meni najvažnija tri: ovo je, preko priče o Maruški i Joziki ujedno i fragmentarno i šturo ispripovijedani bildungsroman u čijem je središtu tragična sudbina jedne obitelji iz Kraljeve Sutjeske, koja je također paradigmatska: ”A možda se baš na njoj, na Ljerki, vidi sva tragedija ovoga svijeta”, stoji na jednom mjestu u romanu.

Ivanković zapravo iz priča više likova rođenih u Kraljevoj Sutjesci gradi jedan cjelovit mozaik koji povezuje sudbina jedne obitelji. Kao što je ”Rat i sjećanje” sa svojom ljetopisno-kroničarskom dimenzijom ujedno i obiteljska drama, isto to se može reći i za ovaj roman.

Ljerka je invalidna kći Jozike i Maruške, obitelji čija sudbina izaziva sablazan kod lokalnog pučanstva, jer odstupa od uobičajene, ustaljene slike i na neki je način proročanska, koja na neki nenametljiv način pretkazuje procese koji će uslijediti nakon rata.

Životna priča Maruške i Jozike i njihove djece priča je zapravo kontinuirani poculum scandali (pehar sablazni) iz Andrićeve priče ”Čaša”, gdje sve ono što iskače iz ustaljenih normi predstavlja nešto zazorno, neprihvatljivo. ”Maruškinu priču”, po tvrdnjama jednog od likova iz ovog romana, treba sačuvati ”kao što groblje čuva njezinu nadgrobnu ploču”.

Na sličan način kod Ivankovića ono osobno prerasta u opće, te postaje paradigmatsko: ”Možda tako najposlije”, piše Ivanković, referirajući se na te male, intimne priče, ”razumijemo sebe i ovaj narod s kojim smo vjekovali”. 

Ovo je, dakle, priča o autsajderima, poput fra Nikole Granića iz Andrićeve ”Čaše”, odnosno o ”čudacima” kako ih na jednom mjestu određuje jedan od likova: ”Čini li se tebi da u ovim našim pričama najviše govorimo o nekakvim čudacima?”. ”Čudak” je na neki način i sam autor romana koji donkihotovski ”sakuplja kamenčiće” od kojih gradi svoj ”mozaik”.

Ipak, glavni pripovjedač romana je Anđelka, Anđa, umirovljena nastavnica, koja je veći dio života provela izvan Kraljeve Sutjeske i koja je neka vrsta ”unutarnjeg prognanika”, ponajprije zbog svojih ljubavnih mladalačkih veza s ”inovjercima”, što u njoj istovremeno stvara i osjećaj gorčine i duboku empatiju prema tom svijetu koji je nekada bio njezin i koji nastoji razumjeti, usprkos toj tragičnoj podvojenosti: ”Noću je ovdje tako sablasno”, kaže ona na jednom mjestu, misleći na Kraljevu Sutjesku.

Druga stvar, po strukturi i širini zahvata od nekih pola stoljeća, kojim se nastoji obuhvatiti jedan karakterističan makrosvijet u cjelini, podsjeća me pomalo na jedan karakterističan američki književni žanr, na takozvanu ”Americanu”, romane u kojima se nastoji opisati ta kompleksna zemlja, odnosno famozni ”američki način života”.

To je žanr u kojem su okušali brojni veliki američki pisci, od Dona DeLilla, Cormaca McCarthyja, Philipa Rotha, Williama Faulknera pa do najvažnijeg suvremenog autora koji piše u tom žanru Jonathana Franzena, koji je danas u svijetu najpoznatiji američki pisac.

Treći aspekt iz kojeg možemo promatrati ovaj roman je neka vrsta zapitanosti oko budućnosti bosansko-hrvatskog svijeta, što nije problem koji muči samo bosanske Hrvate, već je i planetarni, ali je ovdje sveden na našu mjeru, sa svim onim specifičnostima koje ga u velikoj mjeri određuju.

”Zaključana vrata” su i neka vrsta bosansko-hrvatske testamentarne knjige, jer praktički govori o nestanku Hrvata s tih prostora. Tu povijesnu memoriju jedne sredine kao što je Kraljeva Sutjeska, koja se u mitovima i legendama usmenom predajom održala i do danas, treba stalno imati u vidu da bi se do kraja shvatio kontekst ovog romana, koji je mnogo širi nego što se to čini na prvi pogled.

Kraljeva Sutjeska ujedno funkcionira i kao paradigma suvremene i srednjovjekovne Bosne, a njeni ”posljednji dani”, što je proces koji se odvija pred našim očima, možemo u tom kontekstu promatrati i kao ”konačni pad”. 

”Ipak, bilo kako bilo”, kaže na jednom mjestu lik iz Ivankovićeva romana, ”oboje smo se našli u priči kao dionici zadužbine od koje nam nije bilo bijega”.

Ja sam jednom ove odlaske kojima danas svjedočimo, uključujući i odlaske vlastite djece, nazvao posljednjom velikom temom bosanskih Hrvata. Taj neki naš karakteristični san o boljem životu završava negdje preko Save i upliv vanjskog svijeta u jedan u sebe stoljećima zatvoreni svijet koji je donio velike, nepovratne promjene u njega, što je kulminiralo tijekom sedamdesetih.

Roman se odvija i na jednom simboličko-stvarnom potezu: Zagreb – Kraljeva Sutjeska – Beograd. Jedan od Ivankovićevih likova na jednom mjestu kaže kako mrzi uniforme. To je jedna duboka, nacionalna dilema, opis jednog odiuma koji ide u krajnost, pa čak i do mitskog fratarskog habita, kao simbola jedne natkrovljujuće institucije.

To je ona dilema koju je na najbolji način sažeo Bora Đorđević sa svojim stihovima ”Rado Srbin ide u vojnike”. U slučaju Ivankovićeva mikrosvijeta, a identično je i u drugim dijelovima bosansko-hrvatskog univerzuma, možemo parafrazirati ove stihove: ”Nerado bosanski Hrvat ide u vojnike”.

”Uniforma” je doživljavana kao neka vrsta stigme, odnosno okretanje leđa jednoj višestoljetnoj tradiciji u kojoj je jedina prihvatljiva ”uniforma” bio fratarski habit.

Pripovjedači u Ivankovićevu romanu dolaze iz različitih socijalnih miljea, što Ivanković vješto koristi da uskladi ”visoke i niske” registre fragmenata od kojih gradi svoju priču, dajući joj na taj način dodatnu dubinu i širinu.

Tu imamo i svojevrsni pogled izvana, iz neke više, objektivne perspektive, iz priča Petra, nesvršenog beogradskog studenta, i Franje, zagrebačkog studenta, kao jednog tipičnog beogradsko-zagrebačkog duopola koji simbolizira sredine koje su kroz povijest, pogotovo onu nedavnu, često fatalno utjecale na taj bosansko-hrvatski svijet.

Petra u Kraljevoj Sutjesci zovu Intelektualcem, a Franju Filozofom, što je također jedan indikativan detalj koji u velikoj mjeri opisuje provincijalni svijet Bosne, gdje je sve ono povezano s kulturom, duhom, na neki način zazorno i na što se gleda s neskrivenom ironijom.

Ovaj roman je dragocjen još po nečemu: Ivanković se u njemu dotiče i rata iz devedesetih, i tu je ta priča lokalna, ali s gotovo identičnim posljedicama.

Ivanković tu na sjajan način progovara o tragičnoj sudbini Hrvata Kraljeve Sutjeske, gdje najveću krivicu vidi u vlastitim redovima, u nedoraslim političarima koji su se nametnuli u vrijeme raspada bivše države, koji su zapravo bili puke marionete izvanjskih centara moći, ”Gruda” u ovom slučaju, te slikovito opisuje jednog takvog, Stjepeljku, čelnika HDZ-a Kraljeve Sutjeske, jednog od onih domanovićevskih slijepih vođa, koji funkcionira gotovo kao dvojnik sličnim individuama iz romana ”Rat i sjećanje”:

”Nalikovao je tipu ljudi za koje ne znaš traže li oni nevolju ili nevolja traži njih. Bilo je to vrijeme kad je ovdje bilo više alkohola nego pameti. A onda su se iz svoje zbrke i nereda, iz neke tupave lakomislenosti, počeli polagano ustrojavati. Poslije se malo i uljudio. Počeo je sličiti nekom urednijem, prethodnom sebi s dodatkom bahatosti s kojom više nije znao izići na kraj.” 

”Imamo li se kamo vratiti?” pita se na jednom mjestu pripovjedač romana.

Tu dolazimo do naslovne sintagme ”zaključanih vrata” koja simboliziraju upravo tu nemogućnost povratka, a ujedno su i simbol nestanka jednog svijeta s kojim se nepovratno gasi i višestoljetna povijesna memorija jedne zemlje, u čemu se ponajviše i ogleda testamentarni karakter ovog romana: ”Bit će, ipak, da su naša sjećanja i ova priča jedino kamo se istinski imamo vratiti”.

Ova rečenica, kojom roman završava, može savršeno poslužiti kao epitaf jednog potonulog svijeta. Ili jedan drugi odlomak iz romana:

”Jer, niti smo postali ono što smo, kao, trebali postati, niti smo ostali ono što smo nekoć bili. Sad smo izgubljen svijet u tuđoj odjeći i obući, sretni valjda jedino da možemo hodati pored bogatih tuđih izloga, ulicama čistijim nego su bile i naše kuće, daleko od oporih stajskih mirisa i važni jedino sebi u trenucima kad ovamo dođemo, a i to sve rjeđe…”

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevska i vareška kronika, jedan izuzetan roman

> Svi tekstovi ovog autora