Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (1)

U filmu ”Poricanje”[i] otvaraju se brojne teme koje su važne iz komparativno-materijalnog i procesno-pravnog, a također i iz šireg sociološko-političkog aspekta u odnosu na stanje u Republici Hrvatskoj.

U procesno-pravnom smislu, film prikazuje određene posebnosti suđenja u Ujedinjenom Kraljevstvu kada je riječ o tužbi za klevetu. Prema relevantnom zakonodavstvu koje pokriva tu materiju u UK, teret dokaza istinitosti onoga što je predmet tužbe o kleveti jest na optuženom (defendant), a ne na tužitelju (plaintiff)[ii] kako je to inače uobičajeno.

Takva logika samo je na prvi pogled kontraintuitivna, ali pažljivijom analizom čini se da je takav pristup prihvatljiviji od suprotnog prema kojem bi tužitelj trebao dokazati da je ono što je predmet tužbe za klevetu laž.

Može se zaključiti da je zakonodavac na taj način od osoba koje nastupaju (kroz knjige, predavanja i medije u najširem smislu) postavio viši standard ponašanja kada se radi o dijeljenju informacija (i suda o nekome) u javnosti.

Tako se smanjuje vjerojatnost da će netko izaći s, primjerice, kategorizacijom nekoga kao ”ekstremista”, ”rasista” i sl. prije nego što je obavljena pažljiva analiza vjerodostojnosti činjenica koje bi mogle poslužiti kao osnova za takve kategorizacije. Pojednostavljeno rečeno, zakonodavac se vodio mišlju: ”Ispeci pa reci”.

Još jedna zanimljiva posebnost britanskog pravnog sustava u procesnom smislu jest razlikovanje na osnovi barrister/solicitor. Ukratko, dok je solicitor onaj koji primarno obavlja pravne zadaće izvan sudnice, barrister prije svega zastupa klijente u sudnici i obavlja posao advokature (javnog zastupanja) u njihovo ime.

Nadalje, u filmu (iz procesnog aspekta) do izražaja dolazi važnost oslanjanja na vještake (expert witness) u postupcima tehničke naravi koji zahtijevaju usku specijalizaciju. Vještak je, za razliku od laika, osoba s bogatim iskustvom i znanjem u određenoj disciplini i njegov je zadatak da primijeni svoju ekspertizu kako bi sudu pružio profesionalno mišljenje.

Vezano na prethodno, važno je naglasiti da je odluka obrane da preživjele ne uključi kao svjedoke, koliko god to bilo protivno emocionalnom porivu u slučajevima koji se dotiču holokausta, bila ispravna.

Odgovor zašto je to tako krije se u analizi suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961. godine koju je Hannah Arendt ponudila u svojem djelu ”Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla”.

Arendt primjećuje kako se suđenje Eichmannu dovođenjem preživjelih kao svjedoka pretvorilo u suđenje holokaustu kao takvom te da je sud, pod dojmom emocionalnih i tragičnih iskaza svjedoka, izgubio iz vida da bi trebao suditi Eichmannu kao srednje rangiranom karijernom SS službeniku, a ne kao živućem, demonskom utjelovljenju zla nacionalsocijalizma.

Takva (primamljiva) zamka u pristupu uspješno je (unatoč željama/zahtjevima klijentice) izbjegnuta od strane odvjetnika koji su tako uspjeli zadržati fokus na samoj materiji u postupku i pri tome možebitno zaštititi pojedine potencijalne svjedoke (preživjele logoraše) od neugodnosti/poniženja za koje se spekuliralo da bi im Irving, na temelju iskustava iz prošlosti, mogao pokušati priuštiti.

Nadalje, još jedna važna opservacija iz procesnog aspekta jest da se postupak vodio pred sucem pojedincem, a ne porotom (trial by judge, not by jury). Prema riječima prof. Richarda J. Evansa, odvjetnici obrane htjeli su da slučaj traje što kraće i da troškovi budu što manji i zato su zastupali ideju da na kraju odlučuje sudac pojedinac.

Profesor također ističe još jednu prednost takvog pristupa u odnosu na porotno suđenje, a to jest činjenica da bi kod porotnog suđenja porota odlučivala samo na temelju usmenog izlaganja vještaka (expert witness) dok je u scenariju koji se u stvarnosti odigrao sudac mogao, uz izlaganja vještaka, odlučivati i na temelju iscrpnog izvještaja (report) koji su sastavili vještaci što je, s obzirom na tehničku i zahtjevnu narav slučaja, bilo presudno važno jer je upitno da bi se porota mogla adekvatno snaći u tako obimnoj i nesvakodnevnoj materiji.[iii]

Po gubitku slučaja, David Irving morao je platiti tri milijuna funti sudskih troškova. Kako nije imao sredstva da ih podmiri, proglasio je bankrot.

Troškove je na kraju platila izdavačka kuća Penguin (koja je izdala knjigu koja je i bila predmet suđenja; Denying the Holocaust: The Growing Assault on Truth and Memory, Deborah Lipstadt, 1993.), izdavačka kuća Pearson Longman (vlasnik izdavačke kuće Penguin) i Deborah Lipstadt kroz prikupljena sredstva. Važno je istaknuti da je izdavačka kuća Penguin bila osigurana za slučaj tužbe vezane za klevetu u iznosu od jednog milijuna funti.

U materijalno-pravnom smislu, najvažnija točka suđenja jest trenutak kada sudac suočava barristera obrane sa sljedećim: ”Ako je netko antisemit i ekstremist, on je savršeno sposoban iskreno biti antisemit, je li tako? On je tih pogleda i izražava ih jer su oni uistinu njegovi pogledi. (‘Da.’) Tako mi se čini, ako se sve svodi na to, da je antisemitizam potpuno odvojena optužba i ima dragocjeno malo u vezi Vaše šire optužbe da je (Irving) manipulirao s podacima. (‘Ne. Ne, časni sude, ne. Cijeli pothvat obrane bio je da dokaže da je to dvoje povezano.’) Ali, on može vjerovati ono što govori, to je poanta. Zato je to toliko važno.”

Vrlo je važno uputiti na ovu distinkciju koju je sudac prepoznao u postupku, a to je činjenica da se na postupku Irving i njegovo djelo ne podvrgavaju pomnom istraživanju zato što je on po uvjerenju antisemit, već zato što postoji vrlo velika vjerojatnost (što je na kraju i dokazano) da je Irving falsifikator povijesnih činjenica i poricatelj (negator) određenih aspekata događaja u Drugom svjetskom ratu koji je sve to svjesno i namjerno radio kako bi potvrdio svoj (između ostalog) antisemitski svjetonazor (ideologiju), međutim, to što je on poricatelj holokausta nije samo po sebi kriminalizirano niti bi, kako će se to u nastavku eseja vidjeti, trebalo biti kriminalizirano.

David Irving, kao i svi mi, ima pravo na slobodu mišljenja i on može vjerovati u što god želi, koliko god to vjerovanje promatraču sa strane djelovalo bizarno ili uvredljivo.

Trenutak kada ta sloboda postaje zloupotrijebljena jest onaj kada osoba, u nastojanju da svoje vjerovanje predstavi kao (povijesnu) činjenicu, objektivan znanstveni pristup podređuje vlastitoj ideološkoj agendi i s tim materijalom stupa u javni prostor, ali istovremeno odbija priznati da je istupila iz akademskog i ušla u sferu političkog.

U tome trenutku opravdano je reagirati, ali ne s idejom da ta reakcija konstituira narušavanje slobode misli, već da ona podrazumijeva nazivanje stvari pravim imenom kao što je Lipstadt u svojoj knjizi učinila kada je Irvinga okarakterizirala kao ”antisemita”, ”krivotvoritelja” i ”poricatelja holokausta”.

Prije svega, potrebno je istaknuti da su protiv ideje kriminalizacije poricanja holokausta (kao što je slučaj u Izraelu, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj) upravo prof. Richard Evans[iv] i prof. Deborah Lipstadt[v]. Razlozi koji zastupaju to stajalište su sljedeći;

1. Štogod da je kriminalizirano (cenzurirano) istovremeno postaje mistificirano i dobiva status ”zabranjenog voća” čime se i povećava privlačnost prema toj materiji.
2. Na taj način razni pravno gonjeni teoretičari zavjere, rasisti, mrzitelji i slično dobili bi sjajnu priliku da sebe predstavljaju ”mučenicima” u ime slobode govora.
3. Teško je prepoznati u kojem trenutku nešto može biti kvalificirano kao ”poricanje holokausta” i u kojem trenutku treba povući granicu; zakonodavci diljem svijeta pronašli su različita rješenja za tu problematiku (u Mađarskoj kažnjiva je trivijalizacija holokausta, u Njemačkoj umanjivanje značaja holokausta, u Izraelu umanjivanje razmjera holokausta).
4. Tako bi poricatelji holokausta dobili publicitet što zapravo na kraju dana jedino i žele (prof. Evans ističe kako je David Irving proveo godinu dana u austrijskom zatvoru zbog kršenja austrijskog Zakona o poricanju holokausta gdje mu je bio dopušten jedan telefonski poziv dnevno; Evans primjećuje kako je Irving prvi poziv iskoristio kako bi kontaktirao BBC, a ne ženu i dijete).
5. Konačno, kriminalizacija poricanja holokausta postavila bi opasan presedan ograničavanja ideja i misli; u takvom scenariju ne bi bio dalek put do uspostavljanja Ministarstva istine koje bi (vođeno oportunizmom) diktiralo što konstituira zlomisao (misaoni delikt) i Policije misli što su sve sastavni elementi totalitarne vladavine kako je ona predstavljena u distopijskoj ”1984.” Georgea Orwella.

Prof. Evans daje dodatni razlog zašto kriminalizacija poricanja holokausta ne bi bilo dobro rješenje: ”… takva zabrana implicirala bi da se povijest kao disciplina nije sposobna nositi s materijalom koji obrađuje. Prepustimo povjesničarima da dođu do odgovora, a ne diktatu neke oportunističke vlade.”

Prof. Lipstadt nudi svoje viđenje: ”Tresem se na pomisao da bi regulacija ideja bila u rukama političara. Sloboda govora ne znači ništa ako ne uključuje slobodu da uvredljivi ljudi budu uvredljivi. Mi koji smo zbog njih uvrijeđeni moramo prihvatiti da je to cijena života u slobodnome društvu.”

__________________________________

[i] Cjeloviti tekst izvorno objavljen u časopisu Vox studentium: Draganić, L., Denial (2016.), u: Vuletić, N. (ur.), Vox studentium, vol. 3, br. 3, 2023., str. 46-53.

[ii] Kojemu je u interesu da sud zaključi kako tuženi nije uspio dokazati istinitost onoga za što je optužen u vezi klevete.

[iii] Evans, R., Professor Richard Evans, Cambridge Union, Cambridge Union dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=kY2ONByZOJE, posljednji posjet stranici: 13. siječnja 2023.

[iv] Evans, R., Holocaust Denial Criminalisation, Sir Richard Evans, Proposition, Oxford Union, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=ziWCKJe01cw, posljednji posjet stranici: 14. siječnja 2023.

[v]Lipstadt, D., Holocaust Denial Criminalisation, Prof Deborah Lipstadt, Proposition, Oxford Union, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=pdhW93njJnE&t=1s, posljednji posjet stranici: 14. siječnja 2023.

(Nastavlja se.)

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć

> Svi tekstovi ovog autora