Dnevnik jednog čitatelja

Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.

 

Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.

 

S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.

“Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost

 

Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.

 

Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.

 

“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist.

 

U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek.

 

Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.

U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija

 

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju.

 

Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.

 

Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj.

 

Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.

 

Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi.

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju

 

U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.

 

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije.

 

Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.

 

Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva.

 

Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.

U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić

 

Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema.

 

Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.

 

Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih.

 

Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca.

 

Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije

 

László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.

 

Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja.

 

Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom.

 

Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.

 

O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.

Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Lovrenovićeva knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje

 

Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku.

 

Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.

 

Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno.

 

Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.

 

Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu.

 

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima…

Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.

 

Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju.

 

Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.

 

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca…

 

Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja.

 

Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.

 

(Preneseno s autorova portala)

 

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora