Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar

Dok je američko pravosuđe plašilo zviždače i istraživačke novinare ”holivudskim suđenjem” Assangeu, američka tvrtka za kibernetičku sigurnost CrowdStrike zbog straha od hakiranja pogreškom u ažuriranju programa za zaštitu od kibernetičkih napada ”srušila” je Windowse i izazvala globalni pad IT sustava u svijetu.

Istodobno je novinare u svijetu ogorčilo što su između Rusije i Zapada u razmjeni zatvorenika Evan Gershkovicha (dopisnika Wall Street Journala) i Alsa Kumasheva (novinarka Radija Slobodna Europa) razmijenjeni za kriminalce, primjerice, Vadima Krasikova, pripadnika skupine Alfa ruske sigurnosne agencije, koji je bio osuđen na njemačkom sudu zbog ubojstva čečenskog militanta 2019. godine u Berlinu.

A kakvo je za to vrijeme stanje upravno – pravnim žargonom rečeno ”u oblasti javnog informiranja” u Republici Hrvatskoj?

Novinarski sam i ranije radio ”inventure” stanja ”u oblasti javnog informiranja” u Republici Hrvatskoj, primjerice, Autograf.hr 2. rujna 2014., članak ”Preostalih stotinjak novinara”. https://autograf.hr/preostalih-stotinjak-novinara/

Podsjećam, skoro pet tisuća popisanih u popisu stanovništva 2011. izjasnili su se da su novinari. Već na prvi pogled je bilo jasno da u Hrvatskoj sigurno nema pet tisuća novinara. Na osnovu (nepouzdanih) podataka HZMO-a, registara poreznih obveznika i evidencije članova HND, procijenio sam da u Hrvatskoj ima stvarno stotinjak novinara i još oko 400-tinjak zaposlenih u medijima bez autorskih prava koji su po nalogu poslodavca (nakladnika) ”razvrstavali informacije za objavljivanje”.

Što se tiče medija, procijeniti se moglo da su najveći tiskani i elektronički mediji režimski. U  tim medijima pretežno su objavljivane ”obične dnevne informacije” i malobrojne kolumne novinara koji su povremeno surađivali kao vanjski suradnici (koji nisu autorska prava iskorištavanja svojih kolumni prenosili na nakladnike).

Otuda konstatacija o ”preostalih stotinjak novinara” i režimskim medijima, uz napomenu da je bilo (i tada kao i sada) neprofitnih medija i medija u financijskim teškoćama u kojima su objavljivani autorski novinarski članci stotinjak najboljih hrvatskih novinara.

Podsjetimo, od stjecanja samostalnosti u Republici Hrvatskoj bilo je pet medijskih propisa: Zakon o javnom informiranju (NN 8/90) preuzet iz prethodnog pravnog sustava, pa istoimeni Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), pa Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04 ,84/11, 91/13 I 114/22 na snazi od 01.01.2023., (od dana uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj).

Za vrijeme (ne)provođenja pobrojenih medijskih propisa javno informiranje, kao i medijske i novinarske slobode u Hrvatskoj su i po ocjenama međunarodne javnosti, osobito u EU, u razvojnoj stagnaciji, pa i nazadovanju u mnogim segmentima.

Medijskim zakonima su se mijenjale administrativne birokratske strukture, primjerice, ”obavljanje upravnih poslova iz oblasti informiranja” umjesto neimenovanih ”državnih tijela” preuzelo je Ministarstvo kulture.

A koliko su sva ta državna tijela, uključivo i Ministarstvo kulture i medija svi zajedno dosad stvarno ”obavili upravnih poslova iz oblasti javnog informiranja”, vidljivo je i po tome što je ”usvojena mjera uspostave registra medija” (neodoljivo podsjeća na ”registar izdajnika”), te da ”ustavnopravni monstrum” Agencija za elektroničke medije radi ”platformu za javnu objavu podataka”!?

Pitam se, kako se bez ”platforme za javnu objavu podataka” dosad (ni)su objavljivali javni podaci?

U odgovoru na novinarski upit Renata Margaretić Urlić iz Ministarstva kulture i medija uputila je potpisanog novinara da pogleda poveznice u ”mejlu” sa Analizom medijskog sektora, Nacionalnim planom razvoja medija, Akcijskim planom za medije i ostalim važnim upravnim dokumentima ”iz oblasti javnog informiranja”.

Ni u jednom od pobrojenih medijskih zakona (uključivo i Zakonu o elektroničkim medijima) nije precizno definirana novinarska profesija, nego se to naprotiv sustavno izbjegavalo.

Pisanjem tih medijskih zakona bavili su se uglavnom ljudi nekompetentni za novinarstvo, pa i javno informiranje, recimo, kao Jadran Antolović, dipl. iur., državni tajnik u Ministarstvu kulture, tada još ne i Ministarstvu kulture i medija.

U raspravi o medijskom zakonu ”NN 59/2024” novinari su predložili i definiciju novinarskih priloga, što je začudo drž. tajnik Antolović odmah uvrstio u tekst zakonskog prijedloga kao čl. 26 (tu definiciju sastavili smo Srećko Lipovćan, Marijan Ričković i potpisani novinar). 

I nakon toga je postala besmislica upravno-pravno definicija novinara u istom zakonu: ”Novinar je fizička osoba koja se bavi prikupljanjem, obradom, obli­kovanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom”.

Jednostavno, definicija novinara logična bi bila ”Novinar je pisac i priređivač autorskih novinarskih priloga iz članka 26. ovoga Zakona”.

Cjelovito bi predložena zakonska definicija glasila: ”Novinar je pisac i priređivač objavljenih autorskih pisanih, izgovorenih, slikovnih, ili on-line: iz­vještaja, vijesti, komentara (bilješka ili osvrta, društvenih kronika, članaka, recenzija), kritika, karikatura, eseja, intervjua, reportaža (putopisa, crtica, feature – fičera), te naslova i najava. Novinari su i specijalisti redaktori, fotografi, novinski ilustratori i karikaturisti”, a nije ”zaposlenik nakladnika koji razvrstava informacije za objavu u medijima”.

Provoditelji upravnih poslova u ”oblasti javnog informiranja” nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da nisu novinari svi koji su pohađali studije novinarstva niti su to ostali ”isporučitelji medijskih sadržaja” koji u medijima pripremaju, razvrstavaju i obrađuju ”obične dnevne informacije”.

Pojam ”obične dnevne informacije” je iz tadašnjeg Zakona o autorskim (i novinarskim) pravima, prema kojima ”medijske obične dnevne informacije” nemaju autorsko – pravnu zaštitu.

Krajem 2007. osnovano je Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) radi kolektivne zaštite novinarskih autorskih prava, zbog toga što autorima u medijskom novinarstvu nije bilo moguće pojedinačno štititi svoja autorska prava.

Premda ni formalno nisu imali autorska prava, dio ”isporučitelja medijskih sadržaja” koji su se ugovorima o radu lišili autorskih prava iskorištavanja preglasavanjem na Skupštini DZNAP-a su pod prikrivenim ”pokroviteljstvom” Sindikata novinara Hrvatske prigrabili naknade koje su se (da nije bilo grabeža) trebale isplaćivati novinarskim autorima od prihoda stečenih objavljivanjem njihovih autorskih novinarskih djela.

Tako su se medijski zaposlenici bez autorskih prava (uglavnom režimski novinari) domogli novinarskih autorskih tantijema kao ”stjecanjem bez osnova” (pravni pojam). Suprotno je to novinarskoj etici, ali i zakonskim propisima.

Postavlja se pitanje, međutim, mogu li se novinarima smatrati medijski zaposlenici koji po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) marketinške sadržaje i PR-priopćenja koje su napisale druge osobe, uglavnom svjesni da ”isporučuju obične dnevne informacije”, a ne autorske novinarske priloge sukladno čl. 26. Zakona o medijima?

Pritom je apsurd je da se u popisu stanovništva 2021. godine izjasnilo 4.765 ”popisanih” da su novinari (zanemarivo 162 manje prema popisu 2011. godine kada se 4.927 osoba izjasnilo kao novinari). 

Više od 90 posto tih ”popisanih novinara” u Državnom zavodu za statistiku su osobe koje su najčešće ”diplomirani novinari” i koje se uopće ni ne bave novinarstvom, (kolega Željko Matić je svojedobno rekao da ”diplomirani novinar” zvuči slično kao i ”diplomirani pjesnik”).

Iz Press službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje dostavili su podatke otprije pet godina: ”Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na dan 10. prosinca 2019.: ukupno je zaposleno 3.123 novinara  aktivno je (bilo)  67 slobodnih novinara koji sami za sebe plaćaju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde HND-a)  aktivno je 30 slobodnih novinara koji sami za sebe plaćaju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Porezne uprave o upisu u RPO – Registar poreznih obveznika)” precizirali su iz Pressa HZMO-a.

Podsjećamo, poslodavci često uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju ”diplomirani novinari”, a rade na raznim ”nenovinarskim poslovima” u administrativnim i ostalim službama, primjerice, za marketing i propagandu, za odnose s javnošću, komercijali i sl.

Ipak, bilo bi zanimljivo doznati koliko u ”bazama aktivnih osiguranika HZZO-a” ima danas novinara (koji se bave ”razvrstavanjem informacija za objavu putem medija”), a koliko diplomiranih novinara koji uopće ni ne rade u medijima?

Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je 2011. godine 605 (očito u međuvremenu većina njih više nije mogla iz svojih honorara uplaćivati obvezne doprinose).

Iz ovog podatka može se zaključiti da je usvajanjem Zakona o obveznim doprinosima u biti vlast smanjila sve nepoželjnije novinare izvanjske (honorarne) suradnike u sve manje slobodnim medijima u Republici Hrvatskoj.

No, kao prilog ”zastarjelim podacima” ponavljam podatak da je 2013. godine Hrvatsko novinarsko društvo imalo, navodno, 2722 članova. I tada sam, uzalud, predložio da u (outsorcanom) računovodstvu HND-a novinarski istražimo koliko ima članova koji su neaktivni i duguju članarinu više od dvije godine, a koji su prema statutu trebali biti brisani iz članstva odlukom Skupštine HND-a.

Premda su isto zastarjeli, podaci iz HZZO-a su možda ipak pouzdaniji od podataka iz HND-a i Sindikata novinara Hrvatske.

Pitali smo i u Sudskom registru (Ministarstva pravosuđa i uprave) o broju ”subjekata upisa” iz ”oblasti javnog informiranja”. I podaci iz odgovora na novinarski upit su:

1. dva subjekta upisa su registrirana za obavljanje šifrirane djelatnosti 6391 – novinske agencije J – INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE, i
2. u sudskom registru postoji ukupno 2004 subjekta upisa koji su registrirani za obavljanje nešifrirane djelatnosti koje obuhvaćaju, primjerice, izdavanje novina, tiskanje novina, novinsko-nakladničku djelatnost, djelatnost novinskih agencija i slično.

Od dva ”subjekta upšisa” jedan ”subjekt” je ovdje potpisani novinar. A da je i drugi od ”dva subjekta” isto novinar, znali bi se dva jedina ”subjekta upisa”.

Potpisani novinar je kao jedan od dva ”subjekta upisa” pokušao doznati da li je i onaj drugi od dva jedina ”subjekta upisa” isto novinar, ili se bavi u okviru šifre djelatnosti 6391 nekom drugom memovinarskom djelatnosti.

Iz Pressa Ministarstva pravosuđa i uprave stigao je proturječan odgovor: ”U glavnoj knjizi sudskog registra ne vode se podaci na temelju kojih bi bilo vidljivo jeste li najstariji i jedini freelancer (slobodni novinar) upisan u sudski registar, budući da se, kako je već prethodno navedeno, u sudski registar upisuje samo određena djelatnost”.

Pa zar nije bilo moguće odgovoriti mi koja je ”određena djelatnost upisana kod onog drugog ‘od dva jedina’ subjekta upisa”? A koja ”određena djelatnost” kod mene, pa to valjda znam (piše mi na svakom bankovnom izvještaju poslovnog računa).

Odlučio sam ne dopisivati se više uzalud i samoproglašujem se posljednjim slobodnim novinarom upisanm u sudski registar (MBS: 80226256 šifra djelatnosti: 6391).

Naravno, slobodnih novinara koji nemaju ugovore o radu kojima su se odrekli autorskih prava na svoje tekstove, i koji pišu autorske novinarske priloge a ne prerađuju tuđe tekstove na računalima, ima više nego je to evidentirano u Sudskom registru i (iskazano) u HZMO-u, HND-u, poreznom i ostalim registrima.

Moglo bi se reći da je to tradicija, još iz ”olovnih vremena” u kojima djelatnost slobodnih novinara kao slobodno zanimanje nije bila legalizirana sve do 1975. godine.

Kao pojedinci slobodne profesije u novinarstvu (freelanceri) novinari su mogli formalno legalizirati svoj rad u Hrvatskoj tek od 1975. godine, na temelju Samoupravnog sporazuma o provedbi mirovinskoga i invalidskog osiguranja samostalnih novinara – članova Društva novinara Hrvatske (NN 1/75.).

Tadašnji freelanceri bili su prije 1975. godine formalno registrirani kao osobe slobodnog zanimanja izvan novinarstva.

Primjerice, nakon Drugog svjetskog rata poznati slobodni novinari Ive Mihovilović Spectactor u udruzi stručnih prevoditelja, Branko Bucalo kao književnik i prevoditelj, Rudi Aljinović Kićo kao pisac, a manje poznati slobodni novinari djelovali su kao ”vječiti honorarci”, formalno neregistrirani.

A onda svoj dotadašnji status veterani freelanceri nisu mijenjali ni nakon 1975. godine, jer je i tada slično kao i danas među slobodnim zanimanjima biti registriran kao slobodni novinar bilo najnepovoljnije.

Tako i danas, najbolji slobodni novinari, socijalno su osigurani na razne načine, većina nema veze sa ”tijelima za obavljanje upravnih poslova u oblasti informiranja”, redovito ali objavljuju najbolje autorske novinarske priloge (popisane u čl. 26. Zakona o medijima).

A kako će u ”ustavnopravnom monstrumu”Agenciji za elektroničke medije cenzori upisati slobodne novinare koji dosad ”administrativno ne postoje”, ali koji objavljuju najbolje autorske novinarske priloge, tek treba vidjeti.

Da podsjetimo, teoretski regulatorne agencije su ”samostalne pravne osobe javnog prava odvojene od izvršnih vlasti”, utemeljene u ime države (ne u ime državnih vlasti) radi regulacije određenog sektora i koje imaju određenu razinu autonomije, ali su istodobno podvrgnute javnoj kontroli.

Osnovano sumnjam u djelovanje Vijeća i Agencije za elektroničke medije u Hrvatskoj pod rukovođenjem Josipa Popovca.

Josipa Popovca je nakon ”šatoraški” iznuđene ostavke renomirane novinarke Mirjane Rakić Plenkovićeva Vlada na sjednici zatvorenoj za javnost (!?) imenovala da od 1. rujna 2018. godine bude predsjednik Vijeća za elektronske medije i ujedno ravnatelj Agencije za elektronske medije.

Popovac se iskazao kada je u svojstvu ravnatelja Hrvatske televizije angažirao odvjetničko društvo Madirazza i partneri radi presude o ”bunkeriranju” snimljene TV emisije ”Latinica” pod naslovom: ”Zločini privatizacije ne zastarjevaju” (sudski postupci: na Trgovačkom sudu u Zagrebu P-569/11, na Visokom trgovačkom sudu Posl. br. Pž-7598/11 i revizijskom postupku na Vrhovnom sudu Revt-342/13).

Po mojem mišljenju zbilja je taj Popovac respektabilni upravni dužnosnik osposobljen za obavljanje upravnih poslova u ”oblasti javnog informiranja” (čitaj cenzuriranje) u okviru upitnih ovlasti Vijeća i Agencije za elektroničke medije, i procjenjujem da neće razočarati u ”registarskim” i ostalim ograničenjima medijskih i novinarskih sloboda u Republici Hrvatskoj.

Ograničavanje medijskih i novinarskih sloboda u Hrvatskoj je plan i program HDZ-ove Vlade premijera Plenkovića u okviru kojih je Ministarstvu kulture u naziv ”prišiveno” i da je Ministarstvo medija, a ne samo kulture.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu

> Svi tekstovi ovog autora