Čega se boji kršni hrvatski muškarac s krunicom među prstima?

Moja baba ima četiri razreda osnovne škole, ali mudrosti napretek. Naobrazilo ju je polje pamuka i kikirikija koje su ona i njezine sestre morale saditi četrdesetih godina pa su pjevale, kako bi rekao Šišmundo Menčetić, riči odvijeka ”Oj, pamuku, sadim te za muku”, naobrazili su je mater i ćaća govoreći da smo svi krvavi pod kožom i da su im Srbi pomagali dok su ih partizani gonjali po brdima i mučili po zatvorima, a da se i s četnicima dalo sjesti za večeru kada bi želuci ogladnjeli toliko da mozak više nije imao dovoljno nutrijenata da bi prepoznao tko je čiji; naobrazila ju je struktura međuljudskih odnosa i crkva preko puta njezine kuće usred hercegovačkog sela.

”Trpi, duraj pa ćeš u raj”, mirno je govorila drugu rič odvijeka sa zagonetnim smiješkom na licu. Trpjela je ona i durala svoje udovištvo, ali nerijetko ne bi izdurala da ne kaže koju rič viška pa nije sigurna hoće li kada umre u raj jer se u nas verbalni delikti ne praštaju; ovisi koje je nacionalnosti Bog. Baba je mlada ostala udovicom, pa ne znam bi li se i moj did, da je poživio, vodio tom riči ili je ona namijenjena samo hrvatskim ženama. Kao i moju babu, sve nas odgaja selo, ma gdje živjeli. U školi učimo aritmetiku, godine početaka i svršetaka ratova, strukturu prokariotske stanice (više puta, a nikada ne zapamtimo), čitamo Marulića i Krležu i učimo o derivatima karbonskih kiselina. Izvan škole, selo nas uči kako da trpimo i kako da duramo pa da do raja doguramo.

No, seosko obrazovanje ponešto je drugačije za djevojčice, a ponešto drugačije za dječake. U nekom se trenutku obrazovna rič ”Trpi, duraj pa ćeš u raj” modificira i za muškarce postaje ”Ne trpi, ne duraj pa ćeš u raj” i takva postaje muškom obrazovnom riči, dok ženska ostaje nepromijenjena. Produkti ovih dviju riči najbolje se ogledaju u odraslim inačicama hrvatskih žena i muškaraca. Lako ih pronalazimo prelistavajući dnevne novine, portale, objave i komentare na društvenim mrežama u ženama koje uspješno trpe i duraju i muškarcima koji se ne daju inkomodirati.

Teško je ne zapitati se pretvara li ženska inačica hrvatske djevojčice u snažne žene, čini li ih dugotrajno trpljenje i duranje otpornijima, te pretvara li muška inačica hrvatske dječake u slabiće, čini li ih dugotrajno ne trpljenje i ne duranje toliko nejakima da više ne mogu podnijeti ako ih se nazove ”klečećim testosteronima” ili ”debelim katoličkim mužjacima”?

Otkad je hrvatski muškarac postao toliko osjetljiv da mu višak testosterona i masnog tkiva ne godi? Kako je zaboravio da su masne naslage poželjna karakteristika hrvatskog ženika, kako su ovih dana pokazala i Olimpijske igre, a ni testosteron ne škodi iako bi mu se zbog dovoljne količine masti oprostio njegov nedostatak? Ne može li više sam to zaključiti nego se nađe iznenađen i uvrijeđen pa se o njemu napiše osamdesetostranično izvješće koje nadrealističkim hiperbolama pretvara te epitete u ”agresivne difamacijske kampanje”, u maniri nestašnog znanstvenika, Honey, I Blew Up the Kid! – neodoljivo je povući paralelu efekta začudnosti.

Izvješće o kršenju prava na slobodu vjeroispovijesti muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini u središte je stavilo hrvatske muškarce, pa sam se osvrnula oko sebe i zapitala: je li hrvatski muškarac zbilja onakav kakvim ga se portretira u izvješćima i medijima?

Otkad je hrvatski muškarac postao toliko nejak da ne može izdržati pogled na majku što hrani svoje dojenče pa ju tjera u WC, a potom mu druge mimoze hrvatskoga muškoga spola daju podršku da ne bi tako nejak uz mastofobiju i gnosiofobiju razvio i izolofobiju, komentirajući na portalima kako nije fer što žena smije ”pokazat cicu”, a on ne smije ”izvadi[ti] pišu i piša[ti] u žbunju”, jer kazneno će ga, navodno, ”goniti radi vrijeđanja osjećaja” (kamo sreće da živimo u toliko filoginoj državi).

I što je hrvatskoga muškarca učinilo toliko verbalno nevještim da ne zna razgovarati sa svojom ženom pa ako mu zasmeta što ona kaže ili zatraži od njega, prvi mu impuls nije pokrenuti svoje govorne organe, nego upogoni jedan od svojih udova? Što ga je učinilo toliko ugroženim da ga potom na društvenim mrežama svećenik mora pohvaliti što pronalazi načina da izdrži ”nasilja i maltretiranja namjerno iritantnih žena” te mu se diviti ako je ”istrp[io] onakve histerije i cmizdrenja”?

Je li hrvatski muškarac uslijed ne trpljenja i ne duranja osim infirmizma razvio i stupidizam pa više ne može sam povezati zašto podojiti dijete i izvaditi ”pišu” nije isto? Jesu li mu misaoni organi toliko atrofirali da više ne može sam zaključiti da kritika i satira nikome ne oduzimaju pravo na slobodu vjeroispovijesti, javnog prakticiranja vjere, slobodu govora i slobodu okupljanja?

Dok kleči na trgu i moli krunicu, upada li u kakvo disocijativno stanje pa nije svjestan toga da upravo konzumira svoje pravo na slobodu vjeroispovijesti, javnog prakticiranja vjere, slobodu govora i slobodu okupljanja, nego misli da se ”u atmosferi krajnje eskalacije” obračunava sa zločestim medijima (ne daj Bože spiritističkim), udrugama, političkim strankama i aktivističkim ličnostima što mu pokušavaju staviti brnjicu na usta, lisice na ruke i natjerati ga da se javno odrekne svoje vjere?

Bez obzira na to što ne želim vjerovati da ovakvi medijski portreti čine mozaički prikaz prosječnoga hrvatskoga muškarca, ne mogu odoljeti sljedećem pitanju: što dovodi do tih začudnih pojava, jesu li one iznimka ili pravilo u hrvatskoj mužjačkoj populaciji i je li hrvatski muškarac zbilja takav ili ga se samo koristi kao paravan za nametanje sustava vrijednosti određene društvene skupine?

Novo Izvješće o kršenju prava na slobodu vjeroispovijesti muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini igra se ričima i želi stvoriti stvarnost u kojoj je većina ugrožena kritikom manjine, a hrvatske muškarce koristi kao protagoniste. Predstavlja i analizira navodne metode upotrijebljene u borbi protiv dijela portretnih subjekata iz navedenog mozaika.

Navodi Izvješće, radi naših muškaraca koji samo mirno mole krunicu pokrenula se totalitarna propaganda, prodrla u mainstream medije, na trgovima prosvjedovati su započele udruge, političari i stranke, te je sustavno i kontinuirano kršen cijeli niz ljudskih prava: pravo na slobodu vjeroispovijesti, javnog prakticiranja vjere, slobodu govora i slobodu okupljanja.

Bi li se kršni hrvatski muškarac, koji se u povijesti nije bojao ni rata ni pogibije, nevino moleći krunicu na trgu toliko uplašio neistomišljenika što crvenim ružama, transparentima i bubnjevima kritiziraju instituciju Katoličke Crkve kojoj pripada, bi li njegove duševne boli bile tolike da bi se morale oformiti u izvješća i uspoređivati s progonima Židova za Drugoga svjetskoga rata?

Ocrtavaju li ih riči vjerodostojno ili ih Institucija umjetno viktimizira kako bi katolike prikazala kao ugroženu skupinu u Republici Hrvatskoj, iako se više od 80 % Hrvata izjašnjava katolicima pa nije jasno kako bi prevladavajuća većina mogla biti ugrožena manjinom. Viktimizirajući ih, zaboravila je pripaziti na njihovu reputaciju, što ona često čini, pa se čitajući Izvješće u više navrata spotičemo o neutemeljene tvrdnje i duple kriterije, a kako se Izvješće odnosi na muškarce, ispada da Institucija prikazuje svoje neutemeljenima i licemjernima.

Nije pošteno što su autori Izvješća govorili u ime svih muškaraca koji mole krunicu jer ne vjerujem da bi se svaki uvrijedio na spomenute epitete i ne vjerujem da bi svaki stao iza hiperbola, obmana i dvoličnosti koje Izvješće donosi. Ne vjerujem da bi svaki muškarac koji moli krunicu potpisao Izvješće u kojemu piše da su kršena njihova prava na slobodu vjeroispovijesti, javnog prakticiranja vjere, slobodu govora i slobodu okupljanja jer sigurno neki od njih znaju sami zaključiti – ako mi nitko nije zabranio da vjeroispovijedam i javno molim, mora da mi prava nisu prekršena.

A vjerujem da ima i muškaraca koji, čitajući komentare ispod članaka mainstream medija o, primjerice, Povorci ponosa ili transrodnim osobama (među nebrojenim mnoštvom izdvajam: ”Od čega se normalan čovjek stidi budala se ponosi! Svi na psihijatriju i u manastir za istjerivanje đavola!”, ”Super ,dosta ste se tu reklamirali sad idite malo u Rusiju kod čike Putina pa da saznate i naučite šta je ponos. Ne brinite za karte i prijevoz sve ćemo mi heteroseksualci od srca platiti. Dovoljna će biti karta u jednom smjeru”, te još jedan, stilski obilježeniji:

”Pic…Vam…mate….Ja sam ponosan što sam bio dragovoljac i vezeran obrane Hrvatskig naroda i Hrvata…A vi ste 00000 koje sr poistovjetujete sa braniteljima, pa čak imate i veća prava…Što bi bilo da nas stotine tisuća, koji živimo u Katolicanskom braku izađem na ulice..Blokirao saobracaj, kašnjenja na radna mjesta..Nista vi nemate u svome mozgu..Osim lakih opijate” – može sam doći do zaključka da te riči puno više doprinose dehumanizaciji, demonizaciji i difamaciji od riči koje su, Izvješće navodi, njima bile upućene te da je omjer hate i support komentara uvjerljivo na strani mržnje, dok komentari ispod članaka o, primjerice, hodočašću svetome Anti (”Žalosno do kuda smo dogurali” bio je domet na hate strani) i omjer uvjerljivo na strani podrške ne daju naslutiti da je katolička populacija ugrožena manjina u Republici Hrvatskoj.

Koji od njih bi, vjerujem, mogao još malo potegnuti i zaključiti da o pravilnom korištenju denuncijacije, dehumanizacije i demonizacije svake nedjelje sluša na misama, o njima čita u katekizmu i njima uči svoje sinove. Mogao bi se zapitati, kako to da se autori Izvješća toliko gorljivo vrijeđaju na kritike nauka Institucije, a ne prepoznaju denuncijaciju, dehumanizaciju i demonizaciju u katekizmu koji veli da je, primjerice, neheteronormativna ljubav ”teško izopačenje”, a čini što proizlaze iz te ljubavi ”ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti” te ”ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni”.

A kad se naš muškarac toliko već dao u razmišljanje, mogao bi završiti sljedećom dedukcijom: moja Institucija nastoji prenijeti emocije straha, nesigurnosti, odbojnosti i srdžbe, stvara toksičnu i mrziteljsku društvenu atmosferu u kojoj je postalo dozvoljeno vrijeđati jednu društvenu skupinu do razine dehumanizacije čime se kod konzumenta navedenih poruka nastoji postići emocionalno rasterećenje, a emocionalno rasterećenje jedan je od krajnjih ciljeva propagande totalitarizma… Shvatio bi u tom trenutku da su to riči iz Izvješća, ali bi se, možda, našao pogubljen i više ne bi znao na koju se društvenu skupinu koje riči odnose.

Rič je odvijeka oblikovala stvarnost, pa vjerujem da je oblikovala i stvarnosti muškaraca iz prethodnih priča. Jedina je stvarnost – stvarnost riči, bez njih ne možemo dokazati da je stvarnost stvarna, a onaj koji bira riči, bira i stvarnost tuđih života, tko će morati trpjeti i durati, a tko neće.

Crkva je oduvijek znala kolika je moć riči, znala je to dobro pa je palila riči koje bi je mogle ugroziti, a s propovjedaonica obrazovala selo svojima i tako kontrolirala njihovu stvarnost. Riči matter. A ako je naše hrvatsko selo većinski zadojeno rimokatoličkim ričima, riči izgovorene na oltarima utjecat će na sve seljane, bez obzira na to što piše u Ustavu. Ako seoski ustav jamči slobodu vjeroispovijesti, a više od 80 % sela upražnjava te slobode, većina nije ugrožena. Ako seoski ustav jamči slobode svim seljanima, bez obzira na, primjerice, seksualnu orijentaciju, a više od 80 % seljana pripada instituciji koja ih uči da su sve seksualne orijentacije osim jedne izopačenja, bez obzira na ustavnu zaštićenost, seljani koji ne pripadaju toj instituciji bit će ugroženi.

Ugroženi ričima koje putuju od katekizma, preko svećenika, vjeroučitelja, matere i ćaće, sve do djece koja onda uče što je pravo a što krivo i koga će kad odrastu kamenom, a koga kruhom. Riči matter.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatica se ne rađa, nego postaje, ali kako Hrvatica opstaje
    •  Pas koji je jeo papir i pronašao Boga (uz malo salame)
    •  Dostojanstvo i sloboda kutlešijanskoga čovjeka
    •  Hoće li se zbog rodnih studija dječaci pretvarati u leptire?

> Svi tekstovi ovog autora