Crkvene smjernice: fasada odgovornosti ili zataškavanje?

Kada se sagledaju dokumenti koje je Katolička Crkva u Hrvatskoj donijela s ciljem zaštite maloljetnika i ranjivih odraslih osoba, poput ”Pravilnika o radu i ustroju Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba”, ”Smjernica Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita” (poslane svim članovima Provincije 10. rujna 2024.) te ”Nacionalnih smjernica Hrvatske biskupske konferencije” (HBK), postaje jasno da postoji ozbiljan nesklad između tih crkvenih propisa i civilnog zakonodavstva Republike Hrvatske.

Detaljnija analiza otkriva niz nelogičnosti i manipulacija koje pokazuju da je prioritet Crkve očuvanje vlastitih struktura, dok zaštita žrtava ostaje u drugom planu.

Crkvene ”prethodne istrage” i prijava zlostavljanja civilnim vlastima

Jedna od ključnih nelogičnosti u crkvenim smjernicama odnosi se na provođenje ”prethodnih istraga” koje provodi Crkva prije nego što se slučaj prijavi civilnim vlastima. Prema crkvenim smjernicama, biskupi ili redovnički poglavari imaju pravo odlučiti hoće li pokrenuti internu istragu te imenovati svoje istražitelje. Ovaj sustav ostavlja mogućnost manipulacije, jer dopušta Crkvi da ”filtrira” informacije prije nego što one stignu do civilnih vlasti. Time se prijave zlostavljanja mogu odgoditi, zataškati ili potpuno ignorirati, što je izravno u suprotnosti s hrvatskim zakonima, koji zahtijevaju trenutačnu prijavu policiji u slučaju sumnje na zlostavljanje.

Iako crkveni dokumenti obiluju frazama poput ”nulte tolerancije” prema zlostavljanju, u praksi ostaje mnogo prostora za subjektivne procjene. Crkva zadržava pravo odlučiti hoće li prijaviti slučaj ovisno o volji žrtve, što omogućuje manipulaciju i stavlja žrtvu u poziciju da sama odluči o prijavi. Takav sustav nije samo neetičan već i protuzakonit.

U Hrvatskoj, prijava zlostavljanja mora biti obvezna za svakoga tko ima saznanja o takvom činu. Crkvene smjernice, međutim, omogućuju prostor za neodgovornost i potencijalno daljnje zataškavanje.

Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, osobito članku 204. (”Neprijavljivanje kaznenog djela”), postoji zakonska obveza prijavljivanja teških kaznenih djela, uključujući seksualno zlostavljanje maloljetnika. Ova zakonska odredba ne ostavlja prostor za ne-prijavljivanje na osnovu želje žrtve, stoga je taj dio crkvenih smjernica u suprotnosti s hrvatskim kaznenim zakonom.

Članak 204. Zakona jasno navodi: ”Tko ne prijavi kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za njegovo počinjenje saznao je, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.” 

Zakonska obaveza prijave zlostavljanja civilnim vlastima

U hrvatskim crkvenim smjernicama navodi se da civilne vlasti mogu biti obaviještene samo ako postoji mogućnost uključivanja drugih žrtava. Međutim, prema hrvatskom zakonodavstvu, zakonska obveza prijavljivanja kaznenih djela zlostavljanja nije uvjetovana brojem žrtava. Čak i jedan slučaj zlostavljanja zahtijeva prijavljivanje nadležnim vlastima, kako je definirano člankom 158. Kaznenog zakona RH (”Zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe”). Ovaj zakon ne postavlja uvjet postojanja više žrtava za prijavu, dok crkveni propisi uvjetuju prijavu postojanjem više žrtava.

Anonimne prijave

Crkveni dokumenti spominju da anonimne prijave nisu poticane te da treba biti vrlo oprezan u njihovom razmatranju. Hrvatski zakon ne zabranjuje anonimne prijave kaznenih djela, dapače, omogućuje anonimno prijavljivanje kako bi se zaštitile žrtve i svjedoci.

Ignoriranje ili zanemarivanje anonimnih prijava predstavlja opstrukciju pravde, što je jasno izraženo u ”Pravilniku o načinu prijavljivanja i postupanju po anonimnim prijavama RH”. Članak 5. tog Pravilnika navodi: ”Svaka osoba koja ima saznanja o kaznenom djelu ima pravo podnijeti prijavu anonimno. Nadležna tijela dužna su razmotriti takvu prijavu i poduzeti sve potrebne mjere kako bi se utvrdile činjenice, bez obzira na anonimnost podnositelja.”

Također, članak 7. dodaje: ”Anonimno prijavljivanje kaznenih djela ne smije utjecati na ozbiljnost postupanja tijela kaznenog progona. Anonimnost prijavitelja mora biti poštovana i ne smije se koristiti kao razlog za odbacivanje prijave ili omalovažavanje njezina sadržaja.” 

Crkveni dokumenti izražavaju oprez prema anonimnim prijavama, dok hrvatski zakon izričito dopušta i potiče njihovo ozbiljno razmatranje. Ovo je važno jer anonimnost može biti ključna za zaštitu žrtava. 

Premještanje optuženika

U crkvenim dokumentima navodi se da se optuženici mogu premjestiti na drugo mjesto, uz preporuku izbjegavanja takvog rješenja ako bi ono moglo izazvati probleme. Međutim, takvo premještanje nije izričito zabranjeno.

Premještanje osoba osumnjičenih za teška kaznena djela, uključujući seksualno zlostavljanje, bez prijavljivanja civilnim vlastima ili suradnje s njima, predstavlja pokušaj skrivanja počinitelja, što je izravno u suprotnosti s hrvatskim kaznenim zakonodavstvom.

Takvo ponašanje može se smatrati kršenjem zakonske obveze zaštite javnosti. Članak 302. Kaznenog zakona RH (Opstrukcija pravde) definira kaznena djela prikrivanja i neizvršavanja zakonskih obveza prema počiniteljima kaznenih djela. Crkveni propisi omogućuju premještanje bez prijavljivanja, dok hrvatski zakon to jasno zabranjuje i tretira kao kazneno djelo opstrukcije pravde.

Pravo optuženika na obranu i terapiju

Hrvatski crkveni dokumenti navode da optuženiku mora biti osigurana psihijatrijska pomoć i terapija. Iako je pravo na obranu zajamčeno i u hrvatskom zakonodavstvu, optuženi za kaznena djela moraju biti podložni zakonskim postupcima, a ne samo crkvenim administrativnim rješenjima.

Ovo je definirano člankom 28. Kaznenog zakona RH, koji regulira pravo na obranu i tretman optuženika. Dok crkveni propisi osiguravaju terapiju optuženiku, hrvatski zakon inzistira na pravnom postupku, neovisno o crkvenim mjerama.

Vatikanski dokumenti razlikuju se od hrvatskih 

Analizirajući vatikanske dokumente kao što su Vos estis lux mundi i Poput brižne majke, vidi se jasna razlika u pristupu. Vos estis lux mundi, dokument koji je donio papa Franjo, izričito zahtijeva prijavljivanje svih slučajeva zlostavljanja civilnim vlastima, bez obzira na volju žrtve. Ovaj motu proprio postavlja stroge sankcije za one koji pokušavaju zataškati takve slučajeve, dok hrvatski crkveni pravilnici omogućuju prostor za unutarnju procjenu prije prijave, što otvara vrata manipulaciji.

Poput brižne majke, dokument pape Franje, također navodi da biskupi mogu biti sankcionirani zbog nemara u postupanju u slučajevima zlostavljanja. Iako hrvatski crkveni pravilnici spominju ”nultu toleranciju”, nije jasno na koji način se odgovorni biskupi kažnjavaju ako ne prijave slučaj civilnim vlastima.

Pravilnici HBK-a ostavljaju previše prostora za interpretacije i često primjenjuju blaže kazne, poput premještanja svećenika (nedavni slučaj u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji), što je u izravnoj suprotnosti s odredbama Vatikana.

Konačno, Vademecum Dikasterija za nauk vjere daje detaljne upute o tome kako Crkva mora surađivati s civilnim vlastima u slučajevima zlostavljanja. Iako hrvatski crkveni pravilnici formalno slijede te upute, često ostavljaju prostor za unutarnju kontrolu nad procesom, što stvara nepovjerenje i onemogućava učinkovitu zaštitu žrtava.

Nedostatak vanjske kontrole i transparentnosti unutar Crkve 

Crkva svojim smjernicama ostavlja prostor za neodgovornost i potencijalno daljnje zataškavanje. Iako se smjernice Crkve pozivaju na trajnu edukaciju pastoralnih radnika (svećenika, ali i laika koji rade u službi Crkve), ta edukacija ostaje unutar crkvenih struktura, bez obvezne vanjske kontrole.

U priručnicima poput Dobre prakse i smjernicama HBK-a naglašava se važnost unutarnje formacije, ali nigdje se ne spominje potreba za vanjskim nadzorom ili procjenama od strane neovisnih stručnjaka. Ovakva zatvorenost stvara nepovjerenje u crkvene institucije, jer sve ostaje unutar njihovih redova, bez vanjske kontrole koja bi osigurala transparentnost i odgovornost.

Prema pravilnicima HBK-a, Crkva vodi internu bazu podataka o prijavljenim slučajevima, no ti podaci su dostupni isključivo unutar crkvenih krugova. Takav pristup smanjuje transparentnost i umanjuje mogućnost pravovremene reakcije civilnih vlasti. Civilne vlasti nemaju pristup tim informacijama bez suradnje Crkve, što dodatno komplicira proces i otežava zaštitu žrtava.

Sve ove analize jasno pokazuju da su hrvatski crkveni pravilnici usmjereni na zaštitu same Crkve, dok je zaštita žrtava često u drugom planu. Nedostatak transparentnih i obvezujućih mehanizama te vanjskog nadzora dovodi do situacija u kojima žrtve ostaju nezaštićene, a počinitelji mogu izbjeći odgovornost.

Sve dok se ne uvede obvezni vanjski nadzor i transparentni mehanizmi, ovakve smjernice ostaju tek formalnost, bez stvarne učinkovitosti.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šutnja je suučesništvo!
    •  Zašto se mladi više ne vide u Crkvi?
    •  Od vjere do licemjerja - osvrt na slučaj Blanke Vlašić
    •  Između svetog i svjetovnog, tko zapravo vlada Hrvatskom?
    •  Papa Franjo i moć književnosti: izazov za Crkvu u Hrvatskoj
    •  Sinoda – propuštena prilika za stvarne promjene
    •  Zašto sve više ljudi traži smisao izvan Crkve
    •  Gustavo Gutiérrez je prkosio konvencijama u ime pravde
    •  Tko plaća obranu suspendiranog fra Vladimira Vidovića?
    •  Četiri Šole – četiri šamara: tko to, zapravo, dijeli udarce?

> Svi tekstovi ovog autora