Dostojanstvo i sloboda kutlešijanskoga čovjeka

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u kolovoškom je intervjuu Večernjem listu rekao da Crkva ne smije prestati naviještati evanđeoske vrednote svim narodima, ističući pojam ljudskoga dostojanstva. Prethodno je naveo da je kršćanstvo oblikovalo kulturu i da nije naravno da čovjek nastoji uništiti ono iz čega je izrastao, da se Boga i Božje nastoji eliminirati iz svijeta; kako bi narod rekao, nije normalno piliti granu na kojoj se sjedi. ”Jasno je svakom razboritom čovjeku da takvo djelovanje ne može proći bez posljedica”, prijeti nam Kutleša.

Zanemarimo na trenutak antičke Grke, feničku princezu po kojoj je naš kontinent dobio ime, sirote Etruščane, Romula, Rema i Julija Cezara, zanemarimo Kelte, Germane i humaniste. U strahu od zloguke prijetnje, prihvatimo na koju minutu bačenu rukavicu nadbiskupa Kutleše, spremimo pilu i uživimo se u scenarij na koji nas poziva – postanimo u mašti građanima Europe u kojoj samo ”Bog i Božje” oblikuju kulturu, moral, sustav vrijednosti i, u konačnici, samog čovjeka. Kakav bi to čovjek bio?

Nadbiskup je u intervjuu 20 puta upotrijebio leksem dostojanstvo, u Katekizmu Katoličke Crkve nailazimo na njega 210 puta, a na leksem sloboda čak duplo češće. Mora da bi taj život, koji nam Crkva obećava braniti od začeća do prirodne smrti, bio, dakle – dostojanstven i slobodan.

We got off to a good start, Kutleša nam nudi slobodu i dostojanstvo uvjeravajući nas: ”poslanje je Crkve da u svjetlu razuma koji je prosvijetljen vjerom otkriva i naviješta istinsko čovjekovo dostojanstvo”. Zvuči sjajno!

Taman smo se poveselili da se slažemo s nadbiskupom i da smo zapravo cijelo vrijeme bili pravi katolici i da ne moramo ništa piliti ni kalemiti, kad li nam sine da u sintagmi ”prosvijetljen vjerom” čuči twist iz kojega se može iščitati priroda kršćanske slobode.

Neodoljivo nas podsjeti na Knjigu postanka i priču o slobodi, simbolima Adamu i Evi koje je Bog kaznio grešnom naravi zbog konzumacije slobodne volje. Evi je Bog Otac razum, spoznaju, znanje vjerom prosvijetlio podarivši joj ropstvo, nesnosne trudničke bolove i neprestanu želju za snošajem sa svojim vlasnikom, odnosnom mužem (usp. Post 3, 16), a njezine je i Adamove potomke kaznio grešnom naravi.  

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, prihvatili bismo da je ženina osnovna uloga biti suprugom, rotkinjom i ropkinjom jer je zaslužna za cijeli taj kaos.

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, prihvatili bismo da je čovjek nedostojan, po naravi ranjen i zlu sklon (usp. KKC, br. 407), ”slobodan” birati između vječne smrti i Božjeg, odnosno rimokatoličkog, nauka.

Čitajući Katekizam i priču o našim praroditeljima, zaključujemo da razumom ne možemo uvijek sami dobro procijeniti što je grijeh, koji su to čini “po sebi” u suprotnosti s dostojanstvom ljudske osobe i kao takvi neprihvatljivi“, kako objašnjava Kutleša novinaru Večernjega lista, a loša procjena mogla bi nam osigurati vječno druženje s Luciferom i pečenje u rasponu od rare do well-done.

Nadbiskup nam objašnjava da ”Crkva osuđuje grijeh i jasno naučava što je u skladu s Božjim zakonom, ali to ne znači da osobu osuđuje i odbacuje” i da ”moramo svaku osobu poštovati u njezinu dostojanstvu te ju prihvaćati s poštovanjem, ali i pronaći odgovore na njihove životne situacije.”

”Životne situacije” za koje si Crkva i Kutleša daju pravo tražiti ”odgovore” među ostalima su queerness, pobačaj, kontracepcija i situacija žene (koju bismo u kutlešijanskom svijetu mogli, zbog njezina primarnoga poslanja, zamijeniti leksemom rotkinja). 

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, ni pod koju cijenu ne bismo smjeli biti queer, niti bi nam smjelo pasti na pamet sklopiti životno partnerstvo. Težak je to grijeh protiv čistoće kojemu je u Katekizmu posvećeno cijelo poglavlje. Silovanju je, nuzgred, posvećen svega jedan kratki paragraf (usp. KKC, br. 2356), a pedofilija se ovlaš spominje (usp. KKC, br. 2356 i 2389), čak nije zaslužila ni najkraći paragraf, tako da i Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje uvjerenje balkanskih roditelja da je najveći grijeh koji njihova djeca mogu počiniti – biti queer, ili kako bi rekao papa Franjo, frociaggine.

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, morali bismo štititi ljudski zametak pod svaku cijenu, pod cijenu rotkinjina života, kao i pod cijenu budućega života tog nerođenog zametka. Pobačaj je toliko ozbiljan grijeh da će nas Crkva kazniti izopćenjem latae sententiae ako u njemu na bilo koji način sudjelujemo. Zbog silovanja ili pedofilije – neće.

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, nikako ne bismo smjeli svoju djecu učiti ”kako se “zaštititi” jer nam nadbiskup objašnjava da taj “tehnički” pristup prenosi negativan stav prema naravnoj prokreativnoj svrsi spolnosti“. Ne čini se nadbiskupu da manjkom obrazovanja o toj ”tehnici” djecu, za koje mu je toliko bitno da se rode, kad postanu spolno aktivna dovodi u opasnost od neželjenih i rizičnih trudnoća i spolnih bolesti koje mogu završiti letalno.

Manje mu se tehničkim čini promatrati muškarca i ženu kao prokreativnu zajednicu u kojoj, ako ne bi željeli zgriješiti, svaki seksualni čin mora sadržavati penetraciju i izbacivanje sjemena u ženinu utrobu (usp. KKC, br. 2366).

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, zaključili bismo da nam i najmanje odstupanje od Božjega nauka gradi stubište u smjeru suprotnom od onog kojim lete Led Zeppelini, pa bismo, pametni kutlešijanci kakvi bismo postali, doveli u pitanje sve što smo razumom spoznali i naučili, sve što smo o sebi znali i osjećali i potraži bismo svećenika koji bi nam, prosvijetljen Duhom Svetim, tumačio zamršeni biblijski jezik, odrješivao nas od grijeha i jamčio nam uzoran rimokatolički život i blaženu smrt, dok bi žene vrištale pod teškim šakama pobožnih muževa, u paklenim bolovima umirale na bolničkim stolovima s mrtvim plodovima u trbusima, a mladi u najranjivijim godinama iza zatvorenih vrata ispovjedaonica tražili oprost jer vole osobu istoga spola te kroz suze obećavali da će postati ”normalni”.

Ako bismo prihvatili Kutlešinu bačenu rukavicu, ne bismo bili daleko od stvarnosti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA
NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za
uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866
660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV
uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na
broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge:
Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE
INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatica se ne rađa, nego postaje, ali kako Hrvatica opstaje
    •  Pas koji je jeo papir i pronašao Boga (uz malo salame)
    •  Čega se boji kršni hrvatski muškarac s krunicom među prstima?
    •  Hoće li se zbog rodnih studija dječaci pretvarati u leptire?

> Svi tekstovi ovog autora