Je li Isus još uvijek bitan za institucionalnu Crkvu?

Postavlja se intrigantno i provokativno pitanje: je li Isus Krist, središnja figura kršćanstva, još uvijek ključan za institucionalnu Crkvu? Na prvi pogled, takvo pitanje može zvučati kao hereza ili barem izazov tradicionalnom shvaćanju vjere. Međutim, ako se dublje zagledamo u povijest i strukturu kršćanstva, otvara se prostor za raspravu o tome koliko su institucionalne kršćanske religije ostale vjerne izvornim Isusovim učenjima.

Isus Krist nesumnjivo je temelj kršćanske vjere, božanski učitelj, spasitelj i nositelj poruke ljubavi, nade i spasenja za čovječanstvo. Njegova je poruka bila jednostavna, ali revolucionarna: ljubite Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga. Učenja su mu bila usmjerena na osobnu transformaciju, duhovno buđenje i iskrenost u vjeri, bez potrebe za složenim ritualima ili hijerarhijskim strukturama.

Međutim, kada promatramo suvremenu Crkvu kao instituciju, često se čini da je naglasak više na vjernosti crkvenoj hijerarhiji, tradiciji i ritualima nego na autentičnom nasljedovanju Isusovih učenja. Mnogi vjernici osjećaju raskorak između onoga što je Isus propovijedao i onoga što institucija danas predstavlja.

Uloga institucije naspram Isusove poruke

Primjer ove napetosti može se pronaći u djelovanju sv. Pavla, jednog od najutjecajnijih apostola ranog kršćanstva. Pavao je bio ključan za širenje kršćanstva izvan židovske zajednice, ali i za uspostavljanje crkvene strukture kakvu poznajemo danas. Za razliku od Isusa i nekih drugih apostola, Pavao nije bio poznat po čudima ili iscjeljenjima; njegova je snaga ležala u organizaciji, retorici i teološkom promišljanju.

Usmjeren na stvaranje institucionalnog okvira, osnivanje crkvenih zajednica i postavljanje nadglednika i biskupa, njegov je pristup bio sistematičan i strukturiran. To je omogućilo brzo širenje kršćanstva, ali je također postavilo temelje za institucionalizaciju vjere. No, postavlja se pitanje, je li ta institucionalizacija bila u skladu s Isusovom vizijom?

S druge strane, Petar i ostali apostoli više su se fokusirali na neposredno naviještanje evanđelja i svjedočenje vlastitih iskustava s Isusom. Njihov je pristup bio osobniji, manje opterećen formalnostima i strukturama.

Ova dva različita pristupa ukazuju na ranu napetost između potrebe za organizacijom i želje za očuvanjem izvorne poruke.

Isus je tijekom svog života često kritizirao religijsku hipokriziju i institucionalnu korupciju. Njegove su riječi bile oštre prema farizejima i pismoznancima: ”Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide.” (Mt 23, 4-5).

Isusova je poruka bila usmjerena na oslobađanje ljudi od okova formalizma i usmjeravanje na suštinu vjere: ljubav, dobrotu, milosrđe, pravdu…

Da ironija bude veća, institucije koje su nastale u njegovo ime često su ponavljale one pogreške protiv kojih se Isus borio i na koje je upozoravao. Povijesni primjeri poput križarskih ratova, inkvizicije, prodaje oprosta grijeha i drugih oblika zloupotrebe moći ukazuju na to da je institucionalna Crkva odstupala od Isusovih načela.

Danas se mnogi vjernici osjećaju otuđeno od Crkve koja se čini više zainteresiranom za očuvanje vlastitog autoriteta, bogatstva i utjecaja nego za duhovne i socijalne potrebe pojedinca.

Zloupotreba vjere kao sredstva kontrole

Povijesno gledano, institucionalne religije imale su najveći utjecaj u društvima s visokim stupnjem nepismenosti. Kada ljudi nisu mogli sami čitati svete tekstove, bili su ovisni o tumačenjima svećenika i crkvenih vođa. To je omogućavalo instituciji da kontrolira narativ i usmjerava vjeru ljudi prema vlastitim interesima.

Nepismenost je tako postala alat za održavanje moći i sprječavanje kritičkog promišljanja. Čak i danas, složeni teološki koncepti i crkveni zakoni mogu djelovati obeshrabrujuće za prosječnog vjernika, što otežava razumijevanje i primjenu Isusovih jednostavnih, ali dubokih učenja.

Vjera je duboko osobno iskustvo koje nadilazi rituale, obrede i institucionalne okvire. Istinska vjera dolazi iz srca i temelji se na autentičnom odnosu s božanskim.

Međutim, institucionalne religije često koriste vjeru kao sredstvo manipulacije i kontrole. Kroz povijest su razvijeni sustavi koji uvjeravaju vjernike da je njihova veza s Bogom valjana jedino ako se odvija kroz propisane ceremonije i posredništvo svećenstva. Izreka ”Extra Ecclesiam nulla salus” – ”Izvan Crkve nema spasenja”, ilustrira kako je strah od duhovne propasti korišten za održavanje ovisnosti o instituciji.

Takav pristup ograničava slobodu pojedinca da samostalno istražuje i doživljava svoju vjeru. Umjesto da bude sredstvo duhovnog rasta, institucija postaje cilj sama sebi, često zanemarujući stvarne potrebe i izazove s kojima se vjernici suočavaju u svakodnevnom životu.

Možda je razlog zbog kojeg se Isus čini manje bitnim za institucionalnu religiju taj što je njegova poruka previše radikalna i izazovna za strukture koje preferiraju kontrolu i moć.

Isus je propovijedao ljubav, oprost i osobnu slobodu, pozivajući na unutarnju promjenu i autentičnost. Nasuprot tome, institucije često naglašavaju poslušnost, strah i obdržavanje složenih pravila. Kako bi Isus reagirao kada bi vidio raskošne katedrale i crkve, bogatstvo Crkve i moćne biskupe koji nastupaju u njegovo ime, a često zanemaruju njegov nauk? Sigurno bi ih podsjetio na svoje riječi: ”Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima” (Mt 7, 21).

Mnogi su društveno-politički sustavi kroz povijest doživjeli svoj slom upravo u trenutku kada je raskorak između uzvišenih teorijskih načela i stvarne životne prakse postao nepodnošljivo velik.

Komunizam, nama dobro poznat, je tek jedan od najslikovitijih primjera takvog urušavanja, koje se razvilo iz vlastite nedosljednosti i neostvarenih idealističkih vizija. No, u široj perspektivi, nameće se pitanje: nisu li i crkve, sa svojim složenim vjerskim i političkim strukturama, tek još jedan u nizu sustava koje je čovječanstvo stvorilo, a koji bi, jednoga dana, mogao pasti pod teretom vlastitih kontradikcija?

Ova razmišljanja ne znače odbacivanje institucije kao takve, već poziv na preispitivanje i povratak izvornim vrijednostima koje je Isus zastupao. Za vjernike, to može značiti fokusiranje na osobni odnos s Bogom i življenje prema načelima ljubavi i milosrđa.

Dobro je u ovo vrijeme došašća zapitati se: slijedimo li instituciju ili slijedimo Isusa? Jesu li naše vjerske prakse izraz autentične vjere ili samo pridržavanje tradicije?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako pojedinci utječu na evoluciju društva usprkos otporu
    •  Vatikan i saveznici blokirali COP29 zbog LGBTQ+ pitanja
    •  Banalnost zla se tiče i Crkve
    •  Advent, Božić i nevidljivi stranci među nama
    •  Dignitas Infinita - vječno dostojanstvo ili vječna kontradikcija?
    •  Karikaturalni ''Sveti oprosti'' u Katoličkoj Crkvi
    •  Crkva i umjetnost: ''Mi vas trebamo''
    •  Šutnja je suučesništvo!
    •  Zašto se mladi više ne vide u Crkvi?
    •  Od vjere do licemjerja - osvrt na slučaj Blanke Vlašić

> Svi tekstovi ovog autora