Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje

Poodavno već u hrvatskim medijima ne možemo pročitati da je netko među nama izvanbračno, ili da je nezakonito dijete, ili da je mule, faćuk, fotiv, kopile. Ne samo da se nijedan od tih pojmova dugo već ne koristi, nego se nigdje više o nekome ne može ni doznati da je rođen izvan braka.

Čak se i u slučaju povijesnih osoba, koje su živjele u vrijeme kada je okolnost da se netko rodio kao kopile bila apsolutno diskriminatorna i skoro da je značila da se nisi ni rodio kao čovjek, s grdnim snebivanjem danas objavljuje taj podatak. U katalogu političke korektnosti, u zlokobnom indeksu svih zabrana i otkazivanja, ustanovljenom prije nego što su Trump i fašisti došli na vlast, pojam izvanbračne djece vrlo je visoko postavljen. Dakle, nitko više nije vanbračno dijete, nitko nije kopile, bez obzira na okolnosti u kojima je rođen.

Istodobno, u hrvatskim tračerskim medijima – zapravo, u svim hrvatskim medijima! – i dalje postoji nešto što se naziva “nevjenčana supruga”. Kada je prije dva tjedna iznenada svijetom minuo veliki hrvatski glazbenik, sin čuvenih roditelja, u posmrtnom je žurnalističkom orgijanju na tapet došla i njegova – “nevjenčana supruga”.

Brzim i površnim pregledom interneta nalazimo da su je tako nazvali: Story, Slobodna Dalmacija, Večernji list, Dnevno, Zagreb info, Dnevnik. “Nevjenčana supruga” je pritom i mati njihove kćeri, koju spomenuti mediji neće, naravno, nazvati, izvanbračnom ni nezakonitom, niti će joj tepati da je kopilica, pa bi bilo zanimljivo znati kako ti novinarski i urednički mozgovi funkcioniraju, ili kako funkcionira njihov nadurednički AI?

Što je to u razumu, a što u dušama tog bešćutnog i slabo plaćenog svijeta hrvatskih glasila, da tako tupavo tumače vladajuća pravila političke korektnosti, ako već nisu u stanju funkcionirati po pravilima elementarne ljudskosti i pristojnosti? A nisu, to znamo, zato što ljudskost i pristojnost nisu klikabilni, tiražni, tržišno isplativi.

Kako su novinari i urednici doznali da je riječ o “nevjenčanoj supruzi”? Jesu li od ožalošćene zatražili vjenčanicu, pa je ona nije imala? Ili su poduzeli kakvo od onih velikih istraživanja, po kojima je čuveno naše novinarstvo? Zapravo, ništa od toga. Fama o nevjenčanoj supruzi još je primitivnijeg podrijetla.

Mediji koji nisu imali tu čast i privilegij izvijestiti o “svadbi stoljeća” s pouzdanjem zaključuju da onda nikakve svadbe nije ni bilo. I još nešto: kako je “nevjenčana supruga” velikoga hrvatskog glazbenika živjela izvan svjetala pozornice, nije puštala novinske i fotografske ekipe u svoj dom, nije igrala ulogu posvuduše s premijera, prijema i modnih revija, nije se u njegovoj pratnji slikala tamo i ovamo, novinarski su i urednički eksperti zaključili da je garant bila – nevjenčana.

Znate, to je ona žanr-scena iz neke najmračnije patrijarhalne imaginacije, kakve jedva da se nađe i u našoj međuratnoj socijalnoj književnosti: ako muž naokolo ne pokazuje ženu, to onda znači da mu ona i nije žena, nego je njihova veza nezakonita, po prilici onako kako je (skoro) nezakonita bila veza pučanke (ili niže plemkinje) Sofije i nadvojvode Franje Ferdinanda.

Treći izvor fame o “nevjenčanoj supruzi” u ovom slučaju naprosto ne postoji. Niti je ta žena ikad davala intervjue, niti je njezin muž, govoreći o životu i glazbi, nešto rekao o vjenčanjima. Ili je istina, koju je nemoguće provjeriti, da je on, kako tvrde tobože obaviješteni, “jednom prilikom izjavio kako nisu željeli formalizirati svoju vezu jer im je takav odnos ‘bez papira’ prirodniji i stabilniji”? Ona je, dakle, “nevjenčana supruga” zato što je neprisutna na javnoj pozornici. To onda znači da vjenčanja ne obavljaju ni administrativni činovnici, ni svećenici, nego su za vjenčanja u Hrvatskoj zadužene urednice i urednici rubrike Spektakli.

Ali dobro, može i tako, što da ne! Ako postoji publika koja će se prilagođavati takvim životnim pravilima, tko smo mi da još to branimo? Problem nastaje u trenutku kada svojim pravilima podvrgavaju one koji odbijaju sudjelovati, pa kada orgijaju po sprovodima i komemoracijama, istražuju biografije ožalošćenih, te im se rugaju. Govoriti za udovicu da je “nevjenčana supruga” ruganje je. I nema dalje.

Naravno da cijela stvar s “nevjenčanim suprugama” funkcionira duboko unutar onoga patrijarhalnog mraka u kojem, ušuškani i u svom smradu, žive konzumenti zabavnih sadržaja u Hrvatskoj. A malo što je tako zabavno kao smrti poznatih ili, recimo, smrti djece! Klikabilniji su, možda, samo njihovi sprovodi.

Dakle, patrijarhalni mrak: govori se o “nevjenčanim suprugama” slavnih muškaraca, ali slavna žena gotovo u pravilu neće imati “nevjenčanog supruga”, nego će imati – partnera. Kao da nekako netačno zvuči to – “nevjenčani suprug” slavne žene. I u suštini svojoj – nedostojno.

U Hrvatskoj je crkveni brak izjednačen s građanskim, a izvanbračna je zajednica izjednačena s brakom. To je suvremeni civilizacijski standard, koji među građanstvom vlada – čak i u našim krajevima – barem u posljednjih pola stoljeća i kojem se zakonodavac morao prilagoditi. Unutar toga postoji i vrlo široko polje ljudske diskrecije.

Mnogi među nama će reći da su u braku, bez obzira na to što takav njihov iskaz ne može potvrditi nijedna vjerska ili civilna ustanova. Ima i onih koji će reći da su u izvanbračnoj vezi, premda negdje postoji papir koji će dokazati da su se – registrirali. To je, recimo, jedna veoma važna riječ u hrvatskom jeziku. Ima ih koji se vjenčavaju, dižu kredite, organiziraju svadbe, ali ih ima i koji sve to zaobiđu i samo se – registriraju. Što to u suštinskom smislu znači? Ništa, osim da će ista administrativna procedura nužno biti potrebna u slučaju rastave. Ili da se prilikom nasljeđivanja neće morati dokazivati izvanbračna zajednica.

Nevjenčane supruge ne postoje. Kao što ne postoje ni izvanbračna djeca. I jedno, i drugo su relikt nekih sumornih i teških vremena, kakvih se ne sjećaju ni naši djedovi i bake, budući da je već u njihovo vrijeme svijet bio postavljen na neke druge osnove.

Onog trenutka u povijesti, ili u našim malim obiteljskim zajednicama, kada su ljubav ili međusobni afiniteti para ljudi postali kriterij za sklapanje obiteljske zajednice, brak je postao samo jedna od njezinih formi. Upravo tada, kada su ljubav ili međusobni afiniteti postali kriterij, prestalo je biti važno i to rađaju li se djeca u braku, ili se rađaju izvan braka. Onda kada je brak postao samo jedna od mogućih formi obiteljske zajednice, kraju je došla i ta strašna, višetisućljetna povijest izvanbračne djece. Toj strašnoj ljudskoj pogubi, vjerojatno i najstrašnijoj nakon pogube rata, zauvijek je došao kraj. A brak je prestao biti presuda i postao je samo jedan životni izbor. Brak je oslobođen svega lošeg, ružnog i strašnog što pod brakom podrazumijevalo, i postao je nešto drugo.

Kako to da i dalje postoje ljudi, žene i muškarci, koji ovo ne osjećaju kada izgovaraju te grozne i odvratne stvari kakva je, na primjer, “nevjenčana supruga”? Na to pitanje nema odgovora. Ljudi naprosto ne razmišljaju o onom što kažu o drugim ljudima. Naročito je, međutim, strašno kada o tome ne razmišljaju novinari i njihovi urednici.

Ono što je važno napomenuti jest da za pojavu “nevjenčanih supruga” nisu krivi ni konzervativci, ni zagovornici svetosti ili nužnosti braka, ni svi oni kojima bi bilo milije da živimo u srednjemu vijeku – ali ne stvarnom, nego onakvom kakvim ga oni zamišljaju! – ništa od svega ovog nema s njima nikakve veze. Ovo je nešto čime neuk, neodgojen i nepristojan svijet nastoji ispuniti prazninu koju mu stvara višak slobode. Nesloboda je, naime, bogata sadržajima. Sloboda je praznina koju valja ispuniti.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Prestanite spominjati nevjenčane supruge, jer nevjenčane supruge ne postoje).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano
    •  Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad
    •  Marunino priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao
    •  Od kraljice Jelisave do pape Lava
    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje
    •  Što je Uskrs?
    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma

> Svi tekstovi ovog autora