autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Mladost prepunu životne strasti, ali bez pečata osobnosti

AUTOR: Aleksandar Miljković / 11.07.2025.

Aleksandar Miljković

Elegancija kršćanske etike počiva u njezinoj jednostavnosti, što ne znači da jasnoća razumijevanja implicira lakoću prakse – naprotiv. Glavne dvije zapovijedi (mozda bolje prevoditi kao – preporuke) su asketskog karaktera.

Isus nas uči prioritetnosti ljubavi za Boga, koja po intezitetu treba nadmašiti sve ostalo. Tek nakon toga dolazi ”ljubav za bliznjega kao ljubav za sebe samoga”.

Gnostik i pagan u meni (a možda i u tebi) bi radije pročitao vagone opskurne, polu-razumljive ezoterije nego li bi se direktno suočio s ovim prostim zahtjevom i molbom. Ali Krist nije zainteresiran za moja okultna ili svjetovna znanja; On preferira čisto srce i dječiji um prepun povjerenja i dobrostivosti.

Post, kao i samoodricanje, su isključivo podsjetnici na asketsko-moralne aspekte poziva na Ljubav – oni nikad ne smiju postati sami sebi svrha… jer to bi nas zasigurno odvelo u patologiju ili u prikrivenu gordost.

Treća Kristova preporuka ima također tajni asketski element, ali u svojoj suštini ona je ekstatična i afirmirajuća. ”Budite, dakle, savršeni kao sto je savršen vas nebeski Otac.” (Matej 5:48) Mozda i na prvi pogled ovo zvuči kao najzahtjevniji etički imperativ ikada izrečen, ali mislim da tumačenje ne treba neophodno razmatrati riječ ”savršen” kroz prizmu moralnog perfekcionizma.

Osim toga, ono sto Isus uči i čini drugdje u Evanđelju, ne upućuje na to (ozbiljna kritika farizejskog poimanja onog puritanskog idealizma, često prisutnog kod ”super-religioznih” – je vise nego očigledna). Savršenstvo koje se ovdje očekuje nije ništa drugo nego nasa autentična, slobodna Kreativnost.

Isus poziva sve na ”banket stvaranja”, po uzoru na samog Stvoritelja… jer jedino tako možemo naći potencijal koji je u svakome prisutan. Zapravo, ljudsko savršenstvo je u njezinom stvaralastvu – na koje smo pozvani još od Knjige Postanka, još i prije ”problema u Raju”. Ova stvaralačka volja je Božije naličje u nama.

Kada se suočavamo s umjetničkim djelom, često lako previđamo trud i posvećenost (primjetimo da je ovdje u korijenu riječi ”sveto”) koje stoji iza njega. To je taj tajni, skriveni element bez kojeg ništa ne bi bilo niti započeto, a kamoli bilo realizirano u svojoj punini.

I Kristova pouka o stvaralaštvu se ne moze odvojiti od njegovog poučavanja o imperativu Ljubavi (prema Bogu ili Čovjeku). A sve tri zapovijesti zapravo čine jednu neodvojivu cjelinu, najgušće ikad izrečene koncentracije premudrosti.

Kada ih tako promatramo i doživimo, znati ćemo da svaki istiniti stvaralački čin mora nalaziti svoje utemeljenje u ljubavi kao i da iskrena i duboka ljubav uvijek traži da ispolji sebe kreativno u odnosu na ”predmet” kojemu se pruža i ”otvara”.

Crkva koja ne uči i ne zivi ovakvo kršćanstvo, bez obzira na tradiciju, autoritet ili kredibilitet iz dalekih prošlosti – nema sebe pravo nazivati Kristovom crkvom.

Vidovdansko ”skretanje udesno” tokom studenskih protesta, upozorava koliko je lako izmanipulirati mase (osviještene i progresivne u manjoj ili većoj mjeri) narativom o nacionalnom integralizmu. Na red tad stupaju ”prosvjećeni” demagozi poput Mila Lompara. Manje ljigav ili korumpiran (iako već i debelo diskreditiran) nego sadašnji šef države, može izgledati kao prihvatljivo lice tradicionalnog i ”integralnog”. Međutim, iza svega toga krije se stara balkanska priča o zajedničkom neprijatelju.

I to je ta ista bajka koja zasljepljuje netrpeljivošću i mnoge koji su se našli na zagrebačkom Hipodromu; ”…princip je isti – sve su ostalo nijanse” pjevušio je nekad panonski Lancelot.

A princip mobilizacije nezrelih i naivnih kroz antagoniziranje Drugog i drugačijega, u svrhu nacionalno-vjerskog jedinstva je (postaje jasnije) nešto sto se primarno radi po ”recepturama” etno-filetistički raspoloženih vjerskih zajednica na ovdašnjim prostorima.

Umjesto stvaralačke i životonosne Ljubavi nudi se ispražnjena simbolika i jeftina ”blagodat” ekskluzivnog pripadanja. Simboli i pripadnost i nisu sami po sebi loši; ukoliko se ne bastardiziraju kroz kič, specijalne efekte i gubitak bazične autonomnosti – kao Bogom stvorene neponovljive jedinke, koja je slobodna da voli i da ljubavlju stvara. Voli čak Druge, koji su (nažalost prečesto u ovakvim scenarijima) prazno platno za projekciju najnižih strasti i najmračnijih poriva.

Kad se dušebrižnici (crkveni, medijski ili politički) bune oko demonizacije ”slavljenja svoga” od strana opozicije takvih pojava – moraju se upitati: da li načinom slavlja nekoga dehumaniziraju.

A još dublje pitanje od ovog je – što od njih očekuje onaj Bog kojemu su se molili za Vidovdan i na koncertu MPT-a?

Radikalnu evanđeosku otvorenost ili još jedan pokušaj maksimaliziranja državno nacionalnih tlapnji? Masa (koliko god da je jedinstvena) nikad ne može biti kreativna – samo Osoba može posjedovati ovaj dar od Boga. A ništa nije toliko jezivo nego gledati mladost prepunu životne strasti; ali bez pečata osobnosti – izgubljenih u opterećujućim morama predaka, bez nade Novoga.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: