Studentski protesti kao žudnja za svježim tumačenjima mita

Gotovo je nemoguće precijeniti ugled koji Rastko Nemanjić (Sveti Sava) ima kod Srba, kao i značaj koji prvi srpski arhiepiskop posjeduje za državnost i crkvenu autokefalnost naroda iz kojega dolazi.

U svojoj osobi on spaja izuzetne (ponekad i suprotstavljene) kvalitete, što svakako pridonosi trajnoj fascinaciji i jedinstvenoj legendi koja je vezana uz njegovo ime.

Prvi put o njemu čujemo kada mladi aristokrat, sin moćnog župana Stefana Nemanje, odlučuje (protivno volji svoga oca) napustiti privilegirani dvorski život – i u stilu Gautame Siddharte; buntovno pobjeći u egzistenciju monaškog samoodricanja i askeze, na Svetu goru u današnjoj Grčkoj.

Već sama ova činjenica jasno svjedoči o njegovoj osjetljivoj prirodi i plemenitosti duha. Međutim, to nije sve i monah Sava se vraća na dvor da pomiri braću, etablira samostalnu Crkvu, stvori monaško pravilo (tu se paralela sa svetim Benediktom Nursijskim sama nameće), otvori prve bolnice i škole, te da postavi temelje srpske srednjovjekovne države pod dinastijom Nemanjića.

Ovo govori o njegovoj odlučnosti, diplomatičnosti i humanosti: vrlinama koje su u jasnom deficitu kod modernih srpskih ”vladara”.

Ali priča o njegovom životnom djelu ne bi postala Zavjetnim mitom, da Sava nije uspio prenijeti svojemu plemenu viziju i pravac za budućnost… jer Mit nije ni fikcija ni gola faktografija, već meta-narativ nošen Idejom i nikada do kraja ispražnjen od svog višeg Smisla – jedino re-interpretiran u novim okolnostima.

A Sava za Srbe nije bio novi car Justinijan, nego sam Mojsije! Zato rodonačelnik Zavjeta ostavlja u amanet svojim sunarodnjacima Kristovu vjeru ”u pravoslavnom ključu”, a to je u ultra-religioznom 13. stoljeću najvažnija (a činilo se tada) i najtrajnija vrijednost koju je uopće moguće bilo ostaviti.

Jer biološka zajednica (kao nacija) može se vidjeti i kao s vremenom neograničen samo-replicirajući organizam, a kao takva je savršen medij za pouzdano i neprekinuto prenošenje vječnih Istina i Božjeg zakona.

Tijekom dugih stoljeća otomanske okupacije Zavjetni mit je postao sredstvom duhovne emancipacije s kojim je bio sačuvan onaj bazični ljudski identitet: vjersko-kulturni… i Srbi su tako zaista postali zavjetnim narodom; odnosno, brižni čuvari istočne crkvene dogmatike i tradicije. Ni više ni manje.

Po Zavjetu se živjelo sve do dana romantičnih preporoda i do velikih srpskih prosvjetitelja Dositeja, Vuka i vladike Njegoša (i mnogih drugih). Oni su jasno bili vidjeli da turska sila slabi, a da latinska Evropa gubi interes za jalove doktrinarne prepirke i okreće se nauci, filozofiji i umjetnosti.

Došlo je 19. stoljeće i sekularno doba. Pojavljuju se i neki novi primamljivi mitovi, kao što je onaj ilirski ili panslavenski… ali ni jedan toliko zavodljiv kao onaj o stalnom napretku i civilizacijskom boljitku.

Nažalost, to je i vrijeme žestokih nacionalizama i brutalnih imperijalizama – novostvorena moderna država Srbija već 1885. godine ulazi u krvavi rat s Bugarskom i shvaća da je pod strogom paskom velikih svjetskih sila: Britanske Imperije, Ruskog Carstva i Austro-Ugarske.

Ideja o narodu kao prenositelju vječnih Božjih zakona, gubi na svojoj potenciji; i to ne samo radi sveopćeg utjecaja sekularnog stila razmišljanja nego i zbog sve veće pismenosti i opticajnosti knjiga. Istine se izgleda mogu replicirati bez upliva biologije i nataliteta, nego putevima raznih čitalačkih (uskoro i audio-vizualnih) medija.

Srpski prosvjetitelji nisu ponovo išli tumačiti Zavjetni mit (Njegoš je bio najbliže tome), nego su ga ili ignorirali (najvjerojatnije iz nacionalno-pragmatičnih poriva tih vremena) ili grubo sekularizirali.

Sigurno im je palo na pamet da bi mogli postati nacija Saveza (ili nagodbe), baš kao njihova bliska braća, Hrvati – ali nije bilo dovoljno volje ni vremena za to (o hrvatskom ”velikom Mitu” – drugi put).

Veliki povratak Zavjetu dolazi nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS. Ali Mit 2.0 je bitno drugačiji od onog originalnog koji je etablirao najveći srpski svetitelj.

On je sad politiziran čak i klerikaliziran; militantno je polemičan i drsko defenzivan i samodovoljan. Posjeduje duboki strah od dijaloga, a prvi put je rođen i (zlo)duh ”teorija zavjere” – koji je imao spektakularni comeback u Miloševićevoj i u Vučićevoj Srbiji.

Pojavljuju se tada i pojmovi kao što su ”teodul”, ”svetosavlje” i ”ekumenska svejeres”, a sve to osmislili su bogoslovi koji bi morali znati puno bolje od toga.

Bilo kako bilo, nova Jugoslavija je došla s novim, ultimativnim i ”svebrišućim” mitovima – o kojima baš nema smisla ovdje previše elaborirati. Na njih se u našim vremenima nadovezuju i liberalno-konzumerske dogme, ideologije i meta-narativi… sve u suštoj suprotnosti s originalnim željama i idejama na kojima počivaju zavjetni duhovni principi, koji prije svega imaju biblijski i kršćansko-asketski karakter.

Zavjetni mit, koji je bitan dio srpskog nacionalnog identiteta, sada je u većoj ”ontološkoj krizi” nego što je bio u vrijeme socijalizma. Razlog za to je posvemašnja korupcija društva i pad civilizacijskih normi.

SPC (kao dosad pouzdani čuvar zavjetnih vrednota) skoro cijelo stoljeće distorzira suštinu onog što on predstavlja; kroz lažno autoritativna tumačenja, koja nisu u skladu s novozavjetnim i svetotačkim korijenom, iz kojeg Zavjet izvire i proizlazi – i na koji se uvijek mora pozivati i vraćati.

Studenti priželjkuju (često intuitivno) da ”vrh” Crkve ponovo ”pronađe” svoje proročko poslanje i da se prestane služiti umornim floskulama i općim mjestima.

Oni ne protestiraju protiv tradicije nego protiv korupcije, ali i tradicija se ne prenosi samo ”rukopoloženjem” – ona se mora zadobiti trudom i odricanjem i duboko pokajnim promišljanjem. Tek rijetki glasovi u Crkvi pokazuju da to razumiju.

A kada nastane prava metanoia (a vjerujem da hoće) tada će poteći i nova tumačenja Zavjeta, kao ”mlado vino u mjehove nove”.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  RH danas: opća relativnost i oštri dualizam - anything goes
    •  Diana Budisavljević nije kalkulirala već je suosjećala
    •  Traži se urgentno izmirenje religije i znanosti
    •  Biti bez Nade znači prestanak života
    •  Ekumenizmom protiv zlu ideje nacionalizma
    •  Kršćanski put je put čekanja i kreativnih traganja
    •  Mladost prepunu životne strasti, ali bez pečata osobnosti
    •  Mir među nacijama, mir među religijama
    •  Ka generalnoj koruptivnosti najprije vodi ljudsko neznanje
    •  Iskoristimo teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje

> Svi tekstovi ovog autora