Slažem se s pobornicima služenja obveznog vojnog roka

Noćni Kijev u plamenu, samo te slike, da ne spomenem još ruševni Pojas Gaze, nepodnošljivi su prizori i bez ljudskih žrtava. Dalekovidne zemlje računaju s najgorim scenarijem i zato vojno učvršćuju svoje granice. To isto rade baltičke države, a još intenzivnije Finska. Svi oni imaju negativna iskustva sa svojim istočnim susjedima.

Od ruskog napada na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, neposredni susjedi Putinove Rusije ne zaziru od opomena. Rusija i Putin imaju konkretan plan: najprije pokoriti Ukrajinu, zatim preurediti Istok, pa dalje nastaviti po mjeri ruskog imperijalizma.

Trebali bismo biti prilično gluhi, slijepi i naivni da se bezbrižno usprotivimo zovu cijele Europe na zajedničku podršku obrane od vojne prijetnje jedne zemlje koja ima deklarirano imperijalističke namjere – i ostaviti na cjedilu drugu zemlju koja se već tri godine hrabro brani i podnosi sve nedaće života pod svakodnevnim napadima.

Meni je posve neshvatljivo da se odbija upozorenje kao plod patološke mašte, iako povijest pruža pregršt primjera imperatora, diktatora… koji su krenuli ostvarivati svoje snove, ne obazirući se na ljudske žrtve.

Europske zemlje u velikoj većini prijeteći scenarij uzimaju smrtno ozbiljnim: reaktiviraju vojnu obvezu, a tome mediji pružaju podršku i prosvjećuju građanstvo.

Savezni kancelar Republike Njemačke Friedrich Merz je u svom govoru prigodom glasanja o novoj saveznoj vladi u njemačkom parlamentu (Bundestag) najavio tu mjeru zbog potrebe da se država mora ”ratno” (vojno) osposobiti za svaki slučaj, odnosno za novi sveeuropski rat.

Velika Britanija i Francuska već od 2022. godine poduzimaju obuhvatne mjere naoružavanja, ne samo u cilju potpomaganja Ukrajini, nego zbog vlastite vojne pripravnosti. NATO to ionako čini redovito, u skladu sa svojom doktrinom, a Europska unija je netom – konačno! – donijela odluku o podizanju europskih doprinosa u obrambene svrhe na 5 posto kad joj je sam Donald Trump stavio nož pod grlo. I Hrvatska se pridružila.

Na žalost, ovaj financijski teret morat će se ravnomjerno rasporediti na sve segmente državne uprave, između ostalih i na socijalni sektor. Populisti već trube: ”Moramo financirati rat, iako ga uopće ne želimo!!!”.

Mladi se suočavaju s konkretnim aspektom da će krenuti u vojsku i da bi se moglo dogoditi da će čak i aktivno sudjelovati u budućem ratu. Takav scenarij znači za mlađe generacije ne samo povremeno ograničenje životnih planova, nego predstavlja potencijalno osjetno ograničenje Ustavom zajamčenih temeljnih građanskih prava – prava na samoodređenje, tjelesnu cjelovitost i – u konačnici – prava na život.

Hrvatska je učila iz svoje nedavne prošlosti i protumačila geslo ”Nikad više rata” – na službenoj razini – kao usklađivanje svoje vojne doktrine s onom NATO-a i Europske unije. Devize poput ”Stvoriti mir, što manje oružja”, ”Mačeve u plugove!” ostavljene su za bolja vremena.

Moglo bi se reći da se u Europi ipak učilo na temelju povijesti i da je povijesna svijest diktirala političke odluke. Gleda se s kojim partnerima dijelite susjedstvo, pa time i svoju sudbinu – bilo kao s prijateljima ili kao s potencijalnim agresorima.

Sve do rata u Ukrajini 2022. godine nitko nije razmišljao o tome da se mogu pojaviti konstelacije na koje imate malo ili nimalo utjecaja. Ne mogu vjerovati da je Hrvatska zaboravila ovaj poučak, iako je prošlo tek nešto više od 25 godina od posljednjeg rata na jugoslavenskom području, na Kosovu.

Sada se Zapad također zaprepašteno pita zašto su toliko dugo pasivno gledali rusku agresivnu politiku. Miroljubivost kao politički program stajao je već previše ljudskih života i još nema nagovještaja okončanju  rata.

Poučak iz tih spoznaja: Nema konačnih i definitivno važećih poučaka iz povijesti. Svako učenje ovisi o specifičnim konstelacijama, i može u jednom kontekstu biti primjereno točno, a u drugom pak potpuno promašeno ili samo djelomično točno.

Mirovni pokreti imali su svoje opravdanje u određenim fazama povijesti. Ovisno o konstelacijama mijenja se i pogled i mora se mijenjati i zaključak. Uspješno učenje iz povijesti ovisi o qualità dei tempi (Niccolò Machiavelli).

Pojedincima pak situacija možda je ozbiljna, ali ne toliko da bi iz nje izvukli poučke kakvima bi ih učilo dobro poznavanje povijesti (mislim na prilog od 12. lipnja 2025. godine, Ane i Otta Raffaia, ”Zašto smo protiv obveznog vojnog roka”).

Iz konteksta iščitavam uvjerenje autora da je procjena Hrvatske vojske o potrebi ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka pogrešna. Ana i Otto Raffai smatraju da je svrha vojnog roka učenje o snalaženju u kriznim situacijama, kao ultima ratio vojne službe i ministrove odbojnosti prema pacifizmu i školskom učenju o njemu. ”Zagovornici vojne obveze u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj tvrde: nema alternative kada je u pitanju obrana zemlje. Kao problem vide: nedostatak spremnosti na žrtvovanje za zajednicu, kako kod samih mladih ljudi tako i kod njihovih roditelja”, navode autori, s naglaskom da njemački ministar vidi neosviještenost o opasnostima koje prijete, i koje pacifisti uporno i prkosno odbijaju, samo da ne moraju preispitati svoje teze.

Slažem se s pobornicima služenja obveznog vojnog roka. Nužno bi bilo jačati svijest o opasnostima i o prijeko potrebnoj solidarnosti prema državama u okruženju. Možda će se okrenuti tijek povijesti, a Hrvatska opet ovisiti o solidarnosti susjeda.

Zagovornici vojne obveze uvjereni su da nema alternative kada je u pitanju obrana zemlje – i smatram da je potrebno onima koji ovo ne shvaćaju pokazati alternativu. Posegnuti na Bibliju, u nadi da će neupuċeni progutati mamac: ne – Biblija nije ”samoposluga”, iako se ona rado citira i ”za” i ”protiv”.

Abrahamova spremnost na žrtvu i Božja ”intervencija”, definitivno nemaju veze s ratom i mirom, pa ni s pravom na odbijanje vojne obveze zbog savjesti. Božju intervenciju protiv nepravde, mnoge su žrtve u povijesti uzalud prizivale, a Bog ne šalje alternative kad prijeti rat ili druga katastrofa.

Vojna obuka nije, kako kaže eufemistički jedna ročnica, rad s oružjem nego je pripremanje mladih ljudi da ubijaju. A mogu i biti ubijeni. U tome se svi itekako slažemo. Ali ne i sa zaključkom: ”Obrana načina našeg života priprema se negacijom tog istog našeg života”.

Najjednostavnije i najlogičnije bi bilo reći: ”Negiramo rat” – tâ on je kriv za to da uopće moramo razmišljati i o tome. Mirovna politika koja stvarno misli utjecati na ”gospodare rata”, dugoročna je alternativa i neizvjestan je njezin uspjeh, ali jedini način je suočavati se s činjenicom da na naše živote utječu čimbenici izvan dosega naše moći.

”Roditelji nisu spremni vidjeti svoju djecu kao vojnike…”. I ja sam bila roditelj i sjećam se vrlo dobro strahova, ali osuditi vojnu službu kao ”učenje ubijanju”, tendenciozno je i prilično kratkovidno. Sudbina nas sviju, pa i uspjeh Mirovnog pokreta ovisi o tome, hoće li potencijalni agresor imati razumijevanja i odustati od svojih namjera.

Naoko miroljubiva inicijativa, a sprječavanje uvođenja obveznog vojnog roka plod je apolitičke perspektive Ane i Otta Raffai – dok političku, na žalost, zanemaruju. Nitko nije nezavisan, već smo svi okruženi susjedima i dobro se osvrnuti na staru poslovicu: ”Ni najmiroljubiviji susjed ne može u miru živjeti kad mu agresivniji susjed ne da”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prozor života spasonosno je rješenje za neželjene bebe 
    •  Antunovski hod: podilaženje ukusu masa nije franjevaštvo
    •  Trumpovi katolici i antitrump
    •  Nacist u mojoj obitelji
    •  80. godišnjica završetka Drugoga svjetskog rata
    •  Uskrs 2025. godine ne zrači nadom  
    •  Protiv naoružanja dijalogom, a što je s očekivanim mirom
    •  Međunarodni dan žena, na žalost, potreban je ubuduće
    •  Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture
    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije

> Svi tekstovi ovog autora