Zašto nemamo religijske pismenosti

Religijska pismenost postala je jedna od onih fraza koje se često koriste, ali rijetko objašnjavaju. Provodeći godine vodeći radionice na tu temu u različitim europskim kontekstima, iz prve ruke sam vidio koliko malo prostora ima za ljude da se ozbiljno bave religijom kao društvenom, kulturnom i političkom silom.

Prečesto se religija tretira kao privatna ekscentričnost ili opasna javna relikvija, a sredina informiranog, kritičkog razumijevanja ostaje tanka.

Kad se sjetim sudionika svojih radionica – učitelja, studenata, državnih službenika, aktivista – zapanjujuće je koliko često njihov prvi susret s obukom za religijsku pismenost ne dolazi u formalnom obrazovanju, već u ad hoc sesijama poput onih koje ja vodim. Taj jaz nam već nešto govori o stanju stvari.

Sam pojam “religijska pismenost” zaslužuje pojašnjenje. To ne znači prikupljanje činjenica o različitim tradicijama, niti podrazumijeva slaganje s bilo kojim sustavom vjerovanja ili njegovo promicanje. Umjesto toga, radi se o razvijanju sposobnosti tumačenja i angažiranja religije kao žive stvarnosti koja oblikuje identitete, zajednice, sukobe i rješenja.

U Europi, gdje se sekularizacija dugo slavila kao napredak, ova vještina često se čini podcijenjenom ili čak nepotrebnom. Ipak, ironija je u tome što vjerska raznolikost nikada nije bila vidljivija – bilo kroz migracije, javne rasprave o identitetu ili medijski spektakl vjerskog ekstremizma.

Bez pismenosti, te se stvarnosti obrađuju kroz stereotipe i strahove, a ne kroz kritičko i empatično razumijevanje.

Pitanje je, dakle, gdje se Europa i Hrvatska nalaze u njegovanju ove sposobnosti i što ona ukazuje za našu budućnost.

Po mom iskustvu, krajolik je neravnomjeran: neke zemlje održavaju strukturirani oblik vjerskog obrazovanja u školama, dok druge u potpunosti izbjegavaju tu temu iz straha od kontroverzi. Donositelji politika i institucije često samo obećavaju važnost ”međukulturnog dijaloga”, ali malo ulažu u održivu, sustavnu vjersku pismenost.

Istodobno, inicijative na lokalnoj razini, nevladine organizacije i programi dijaloga ulaze u igru ​​kako bi popunili prazninu. Ova nepovezana slika otkriva i vrijednost i krhkost vjerske pismenosti u Europi danas. To nije luksuz ili stvar znatiželje; to je građanska kompetencija povezana s demokratskom otpornošću, društvenom kohezijom i našom sposobnošću da živimo zajedno u raznolikosti.

Trenutno stanje religijske pismenosti u Europi najbolje se može opisati kao fragmentirano i nedosljedno. Na nekim mjestima postoje dugogodišnje tradicije religijskog obrazovanja koje, barem u teoriji, imaju za cilj pružiti mladima informiranu perspektivu o različitim uvjerenjima. Na drugim mjestima se predmet u potpunosti izbjegava, zamjenjujući ga nejasnim lekcijama o etici ili građanstvu.

Ova nejednakost stvara vrlo različite razine kompetencije među europskim građanima. Učenik u Norveškoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu može odrastati izložen različitim tradicijama u učionici, dok učenik u Francuskoj ili Češkoj može diplomirati gotovo bez ikakvog strukturiranog bavljenja religijom. Ove razlike nisu samo akademske – one oblikuju način na koji društva pristupaju pitanjima raznolikosti, integracije i identiteta.

Uz ove institucionalne praznine, prisutna je i šira kulturna dinamika. Sekularizacija je mnogim Europljanima dala dojam da je religija zastarjeli fenomen osuđen na nestanak, što religijsku pismenost čini nepotrebnom. Pa ipak, pokazalo se suprotno: religija i dalje oblikuje politiku, migracije, diplomaciju, pa čak i rasprave o okolišu.

Izbjegličke krize proteklog desetljeća, porast nacionalističkih pokreta i ponovno oživljavanje rasprava o religiji u Europi pokazuju kako religija ostaje središnja u javnom životu. Nažalost, bez alata pismenosti, ove rasprave često se pretvaraju u stereotipe, zastrašivanje ili površnu toleranciju, umjesto u informirano sudjelovanje.

Mediji i digitalni prostori pojačavaju ove probleme. Ciklusi vijesti često ističu najekstremnije i najsenzacionalnije aspekte religije, ostavljajući publiku s iskrivljenim dojmovima. Društveni mediji dodatno polariziraju rasprave, dopuštajući dezinformacijama i karikaturama da nekontrolirano kruže.

Za mnoge ljude, njihovo prvo ”obrazovanje” o religiji dolazi kroz ove iskrivljene kanale. Kao posrednik, često provodim više vremena poništavajući te dojmove nego gradeći novo znanje. Uzeti zajedno, ovi obrasci ukazuju na paradoks: Europa je sve više religijski raznolika i globalno međusobno povezana, no njezini građani nisu sustavno opremljeni za razumijevanje ili snalaženje u toj stvarnosti.

Vrijednost religijske pismenosti u Europi leži prije svega u njezinoj ulozi građanske kompetencije. U raznolikim društvima, sposobnost tumačenja religijskog jezika, simbola i praksi ne odnosi se na privatno uvjerenje, već na javno sudjelovanje. Građanin koji razumije kako religija utječe na identitete i odluke ljudi bolje je opremljen za sudjelovanje u demokratskoj raspravi, za snalaženje u razlikama u svakodnevnom životu i za otpor populističkim narativima koji suprotstavljaju jednu zajednicu drugoj. U tom smislu, religijska pismenost je jednako temeljna kao i digitalna pismenost ili politička pismenost – omogućuje društvima da budu otporna suočena sa složenošću.

Na društvenoj razini, religijska pismenost stvara prostor za empatiju i dijalog. Kada sudionici mojih radionica prijeđu s govora o “njima” na prepoznavanje bogatstva i raznolikosti unutar tradicija, postoji vidljiva promjena u načinu na koji se odnose prema drugima. Stereotipi ustupaju mjesto znatiželji, a obrambeni stavovi omekšavaju se u razgovor.

To možda zvuči malo, ali umnoženo u školama, na radnim mjestima, u zdravstvenim sustavima i građanskim institucijama, kumulativni učinak može biti transformativan. Smanjuje sumnjičavost, potiče suradnju i pomaže društvima da se nose s napetostima koje prirodno nastaju u pluralističkim okruženjima. Bez ove pismenosti, raznolikost se često doživljava kao prijetnja; s njom, raznolikost postaje resurs.

Vrijednost se proteže i na konkretno rješavanje problema. Donositelji politika koji se bore s migracijama, edukatori koji izrađuju nastavne planove i programe ili novinari koji izvještavaju o globalnim sukobima donose bolje odluke kada razumiju religijske dimenzije problema koji su pred njima. Pogrešno tumačenje ili ignoriranje religije dovodi do pogrešnih politika i iskrivljenih javnih narativa.

Nasuprot tome, informirana pismenost otvara kreativne i pragmatične odgovore koji priznaju stvarnu složenost ljudskih motivacija. Gledano iz ove perspektive, religijska pismenost nije meka vještina ili luksuz – ona je neophodan alat za budućnost Europe, onaj koji može pomoći u premošćivanju podjela u trenutku kada je polarizacija opasno visoka.

Unatoč svojoj jasnoj vrijednosti, religijska pismenost u Europi suočava se sa značajnim preprekama. Jedna od najupornijih je duboko ukorijenjena sekularna pristranost u mnogim europskim društvima. Religija se često tretira ili kao privatna stvar bez ikakve veze s javnim životom ili kao izvor sukoba koji je najbolje držati podalje.

Takav način razmišljanja oblikuje školske kurikulume, vladine politike, pa čak i akademska istraživanja. Kao rezultat toga, inicijative koje pokušavaju poticati religijsku pismenost ponekad se odbacuju kao nepotrebne ili, još gore, kao prikriveni pokušaji prozelitizma.

U svojim radionicama često nailazim na otpor sudionika koji u početku pretpostavljaju da bavljenje religijom mora značiti njezino prihvaćanje, što je pogrešno shvaćanje koje samo po sebi odražava nedostatak raširene pismenosti.

Još jedna slabost leži u institucionalnom oklijevanju obrazovnih sustava. Mnoge škole se bore da pronađu ravnotežu između poučavanja o religijama i izbjegavanja percepcije favoriziranja jedne tradicije. To je dovelo do opreznih, razvodnjenih pristupa gdje se religija ili svodi na apstraktne etičke lekcije ili predstavlja kroz pojednostavljeni okvir ”svjetskih religija” koji zanemaruje raznolikost unutar tradicija.

Sami učitelji često nemaju odgovarajuću obuku ili resurse, što ih ostavlja loše opremljenima za rješavanje složenih pitanja učenika. Rezultat je generacija mladih Europljana koja možda zna nekoliko udžbeničkih činjenica o religijama, ali ostaje neopremljena da shvati kako vjera zapravo oblikuje živote ljudi i društva.

Politizacija religije dodatno komplicira sliku. Diljem Europe, religija se često instrumentalizira za politiku identiteta, bilo u obliku nacionalističkih pokreta koji se pozivaju na kršćansku baštinu ili rasprava koje islam prikazuju kao nekompatibilan s ”europskim vrijednostima”.

Ove dinamike stavljaju religiju u središte javnog diskursa, ali na iskrivljen, oružani način. Umjesto da potiču pismenost, oni pojačavaju stereotipe i učvršćuju podjele.

Mediji, sa svojom tendencijom pojačavanja sukoba oko nijansi, dodaju još jedan sloj ovom problemu. Uzete zajedno, ove slabosti pokazuju zašto je vjerska pismenost u Europi tako krhka: potkopava je ne samo zanemarivanje, već i sami načini na koje se religija manipulira i krivo predstavlja u javnom životu.

Ako se želi da religijska pismenost zaživi u Europi, prva promjena mora biti promjena u načinu razmišljanja – od tolerancije prema razumijevanju.

Predugo je naglasak bio na tome da se građanima kaže da “poštuju različitosti”, ali poštovanje bez razumijevanja je krhko. Brzo se raspada u trenucima krize ili straha. Ono što Europi treba jest predanost opremanju ljudi znanjem i vještinama za istinsko tumačenje i angažiranje u religijskoj raznolikosti. To znači da se religijska pismenost ne tretira kao neobavezni dodatak, već kao temeljna građanska kompetencija koja stoji uz digitalnu pismenost, povijest i etiku. Bez ove promjene, dobre namjere i dalje neće imati značajan utjecaj.

Druga promjena uključuje praktično ulaganje u obrazovanje i osposobljavanje. Učitelji, novinari, zdravstveni radnici i državni službenici susreću se s religijom u svom svakodnevnom radu, ali većina je prepuštena snalaženju u tim susretima bez pripreme. Hitno su potrebni strukturirani programi, kontinuirani profesionalni razvoj i resursi prilagođeni različitim sektorima.

Po mom iskustvu, najsnažniji trenuci u radionicama ne dolaze iz apstraktnih rasprava, već iz studija slučaja iz stvarnog života i dijaloga s praktičarima različitih tradicija. Proširenje ovih dijaloških i iskustvenih pristupa omogućilo bi da religijska pismenost izađe izvan učionice i postane dio profesionalnog i građanskog života.

Konačno, postoji potreba za jačim partnerstvima između institucija, civilnog društva i samih vjerskih zajednica. Prečesto se religijska pismenost pokušava postići iz daljine – tretirajući religiju kao predmet proučavanja, a ne kao živu stvarnost koja se može razumjeti samo kroz susret.

Suradnja koja dovodi vjerske zajednice u razgovor sa školama, lokalnim vlastima i nevladinim organizacijama ne bi samo produbila pismenost već bi i izgradila povjerenje. U digitalnom dobu to također znači integriranje religijske pismenosti u šire napore u medijskoj pismenosti, pomažući građanima da kritički procijene poplavu online sadržaja o religiji.

Zajedno, ove promjene označile bi prijelaz s fragmentiranih, reaktivnih inicijativa na koherentnu, naprednu strategiju za zajednički život u religijski raznolikoj budućnosti Europe.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata
    •  Gdje su sada vjerski lideri?
    •  Vjerom protiv klimatske tjeskobe

> Svi tekstovi ovog autora