Zašto čitati Argentinski roman

Kako se Drago Pilsel izliječio od ustaštva

Ivana Erceg Matijašević

Novinar i teolog Drago Pilsel napisao je uzbudljivo autobiografsko štivo, svojevrsnu psihoanalizu svog dramama ispunjenog života, u kojem se obračunao sa svojim obiteljskim teretom, kako emotivnim tako i političkim, odnosno ustaškim. Najteže u životu mu je bilo kad je izgubio brata u Domovinskom ratu. Trauma ga je pokosila, a da se još nije bio oslobodio teškog bremena iz djetinjstva kad je Pilselovu obitelj napustio otac.

Četiri godine psihoanalize dovele su do Argentinskog romana u kojem Pilsel otkriva kako je mu je dugo trebalo da shvati kakav su mu djedovi i roditelji na leđa natovarili preteško breme povijesnih zabluda o Anti Paveliću, ustašama i NDH-aziji.

Jedan djed, Jakov Pilsel bio je gestapovac, drugi pak Erih Pavlinec bio je trgovac u radno vrijeme, a ustaški vojnik u slobodno. Jakova Pilsela, Nijemaca, splet je povijesnih okolnosti doveo na Balkan. Vjerovao je da Hitler može vratiti dostojanstvo njemačkom čovjeku pa je njemu u čast svog sina, Dragina oca nazvao Adolf  Zvonimir Pilsel, koji je pak u Argentini 1956. postao slučajnim Pavelićevim tjelohraniteljem.

Dragine djeda Jakova i baku Rozu osim endehazije s Pavelićem je čvrsto povezala i činjenica da su mu kad se, zajedno s ostalom ustaškom vrhuškom, povlačio iz Hrvatske spasili život sklonivši ga 10. svibnja 1945. u austrijskom mjestu znakovita naziva – Judenburg u svojem privremenom domu. Kad su stigli u Argentinu taj odnos je dodatno ”oplemenjen”. Dragu je njegova obitelj, kao i tamošnja ekstremna hrvatska emigracija, odgajala da Ante Pavelić predstavlja hrvatsku državu odnosno da je on čuvar hrvatstva, koje je u domovini zatrli komunisti. Iznad njegova kreveta u mladosti visila je Pavelićeva slika, a 10. travanj obavezno se slavio kao dan državnosti. Djetinjstvo i mladost tako su mu uglavnom bili ispunjeni glorificiranjem poglavnika i endehazije, mržnjom prema Srbima i Židovima.

Zanimljivo, paralelno s ustaštvom Dragu je palio i argentinski nacionalizam, što je posebno dolazilo do izražaja u vrijeme britansko-argentinskog rata za Falklandsko otočje 1982. godine. U fazama kada je volontirao u javnim kuhinjama, Caritasu i Amnesty Internationalu osvijestio je težak položaj argentinskih domorodaca i strahote vojne diktature, koja se brutalno obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Stasao je tako i u gorljivog borca za ljudska prava. S gotovo istim žarom se zalagao za obespravljene i uskrsnuće NDH.

Stoga ga je kad je imao 16 godina argentinski isusovac, kolega kasnijega pape Franje, upitao: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv dikature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”.

Veliki emotivni potres u Draginu životu dogodio mu se već s deset godina. Pogodilo ga je kad je otac Adolf, koji pak zbog svog proustaškog angažmana zamjerio različitim ljudima, zbrisao od supruge i troje djece u Paragvaj. Tek nakon 25 godina ponovno je vidio oca. Taj susret mu je pomogao da se oslobodi emotivnog tereta kojim ga je opterećivao, pojednostavljeno rečeno, sindromom napuštenog djeteta.

Trenutak kada je osjetio da je pozvan biti svećenikom zapravo je početak njegove evolucije iz fašista u antifašista. Svećenički poziv ga je odveo u Hrvatsku, a u konačnici izveo iz ustaštva. Nije ni slutio kakva se tragedija spremna nakon što ga je mlađi brat Branko došao posjetiti iz Argentine. Nesretan splet okolnosti je htio da za vrijeme njegova boravka krene agresija na Hrvatsku. Branko se kao pravi domoljub prijavio braniti Hrvatsku. Poginuo je s još četvoricom branitelja (njih petoricu Hrvatska smatra nestalim braniteljima) kod otoka Šipana na patrolnom čamcu kojeg je, kako se vjeruje, potopio brod JNA-a.

Osjećao je beskrajnu bol, a mučio ga je i osjećaj krivice zbog gubitka brata, jer je smatrao da se Branko u hrvatskom ratnom vihoru zatekao djelomično zbog njega. Pilsel je stoga odustao od svećeničkog poziva. Umjesto habita ili reverende, obukao je maskirnu uniformu. Tri i pol mjeseca vojničkog života stubokom su mu promijenili život i utvrdili u uvjerenju da ne želi biti vojnik, a niti svećenik. Vratio se svojoj staroj ljubavi – novinarstvu i ljudskopravaškom aktivizmu. Angažman u HHO-u odveo ga je do oslobođenih područja gdje je zaticao stravične prizore ratnih zločina, pljačke i vandalizma. Sramotan i poražavajuće indolentan odnos političkih, vojnih i crkvenih struktura prema ratnim zločinima hrvatskih vojnika udaljili su ga i odbili od tzv. hrvatskih svetinja kojim su ga zadojili obitelj i ustaško okruženje u kojem je odrastao. Postao je vrlo kritičan prema nacionalistima i nacionalističkom kleru.

U mladosti je bio desničar, fašist i antisemit, a danas je ljevičar, antifašist i veliki zagovornik bratstva sa Židovima. Zbog svoje metamorfoze ostao je bez mnogih prijatelja u Argentini, koji mu nikako ne mogu oprostiti da je skrenuo s Pavelićeva puta. Ili kad je već skrenuo s ”pravog” puta zašto se nije suzdržao od brutalne dekonstrukcije ustaške istine. Drago im pak poručuje da ima nade i za njih, da se trebaju osloboditi tog strašnog povijesnog tereta, jer mržnja i glorificiranje zločinačkog režima nikome ne može donijeti ništa dobrog.

Argentinski roman sadrži još mnoge zanimljive i poučne epizode iz Pilselova života, što ga čini uzbudljivom i nesvakidašnjom, na trenutke komičnom, a često tragičnom pričom podatnom za jedan avanturističko-povijesni film.Kad otkrijete nevjerojatan, ponekad tragičan, a često sulud svijet u kojemu je odrastao, Argentinski roman mogao bi mnoge Dragine kritičare osloboditi neugodna tereta zamjeranja i osuđivanja njegova preobražaja iz ustaše u partizana.

***

Čovjek iz suprotnog pravca

Boris Dežulović

Početkom devedesetih svjedočili smo golemoj migraciji Hrvata iz socijalističke agende u jednu posve novu. Iako nam je to tada izgledalo ostvarenjem mitskog tisućljetnog sna o nezavisnoj državi, danas – četvrt stoljeća kasnije – gledajući širu sliku, znamo da smo bili samo dijelom velike seobe naroda, baš kao i ono hiljadu i pol godina ranije, kad smo nomadsko-stočarsku euroazijsku agendu zamijenili novom, mediteransko feudalnom.

Ovoga puta bili smo samo još jedno istočnoeuropsko pleme koje je preko razvalina Berlinskog zida, mašući svako svojom šarenom zastavom državne pravice, veselo marširalo iz socijalističke utopije pravde, solidarnosti i bratstva i jedinstva svih ljudi, u kapitalističku utopiju slobode, bogatstva, blagostanja i izbora.

Goleme kolone Hrvata tih su godina, pamtimo, ostavljale za sobom svu svoju popudbinu iz socijalizma, odricali se i komunističke ideologije i državnog ateizma jednako kao i svojih privatnih malih socijalizama – očeva partizana, partijskih knjižica, Kardeljevih knjiga iz kućne bibilioteke, Titovih slika u regalu, suvenira s ekskurzija na Tjentištu, sindikalnih izleta u Kuću cvijeća i tetovaža na nadlaktici s velikim slovima “JNA” – pa tako očišćeni, s velikim tetoviranim slovima “DEVETA BOJNA”, iz Saveza komunista pohrlili u Hrvatsku demokratsku zajednicu, iz Saveza socijalističkog radnog naroda ravno u okrilje majke Crkve.

Grozničavo su tim putem Hrvati tražili naknadne dokaze i korijene svoga hrvatstva, krsni list, plemićko porijeklo, obiteljski grb, bilo što, nekakav papir koji bi dokazao da ih je pratila Udba ili barem nekog strica na Bleiburgu – primijetili ste valjda da nema danas nijednog Hrvata kojemu neki stric nije najebao na Bleiburgu – pa se učili pravilno prekrižiti, razlikovati katoličko zlamenovanje s lijeva na desno od pravoslavnog, s desna na lijevo, učili napamet Očenaš i Zdravomariju, u dugačkoj koloni pred mjesnom župom čekajući red da se krste ili pred Bogom obnove bračne zavjete, date onomad socijalističkom matičaru pod mrkim okom druga Tita i udbaškim pištoljem na sljepoočnici.

U toj strašnoj gužvi, u nepreglednoj koloni Hrvata pred Berlinskim zidom, samo je jedan čovjek išao u suprotnom pravcu. S torbom u ruci zbunjeno je stajao na aerodromu u Zagrebu i gledao sav taj svijet koji je prolazio mimo njega, gurao se, spoticao, padao i grabio dalje.

Neznanac se zvao Carlos Zvonimir Pilsel i stigao je iz Argentine, iz svega onoga u što su sada žurili njegovi sunarodnjaci: iz kapitalizma pod generalskom šapkom, iz ustaškog hrvatstva svoga oca i djeda, najzad – iz same katoličke vjere, pripravan da u domovini postane franjevac.

Carlos zvani Drago sve je to već vidio, sve je to već bio: odrastao u kući u kojoj je Ante Pavelić bio obiteljski prijatelj i dragi gost, cijelo svoje djetinjstvo i ranu mladost učen da su Srbi, Židovi i komunisti tri lica istog Sotone, Drago je zapravo bježao iz svega onoga u što je sav taj narod iz drugog pravca veselo hrlio. Na kraju tog neobičnog puta, sasvim jedinstvenog u našoj suvremenoj povijesti, Drago Pilsel i Hrvati zamijenili su mjesta: Hrvati su se zatekli u posve shizofrenoj unutarnjoj ustaškoj emigraciji, a Drago sam na brisanom praznom prostoru svoje unutarnje teologije oslobođenja.

Važno je to reći: utopija iz koje su Hrvati bezglavo bježali, a koju je Drago na kraju svog puta otkrio – bratstvo i jedinstvo svih naroda i ljudi, solidarnost, empatija, pravda, ljubav za druge i drugačije, za slabe i slabije – nije ni komunistička, ni socijalistička, ni marksistička, već kršćanska. Drago Pilsel otkrio ju je upravo kao vjernik, kao kršćansku utopiju. Nemoguću kao utopiju, ali moguću kao kršćansku.

Nije to meni važno reći zato što sam ateist, već zato što Drago nije. Najzad, na tom svom dugačkom putu u suprotnom pravcu on je i institucijsku Crkvu napustio jer nije bila dovoljno kršćanska kad je na svom najozbiljnijem ispitu od 1941. godine opet – kao i onda – pala strašnom nebrigom za druge i drugačije, za slabe, nezaštićene, odbačene, progonjene i ubijane, nerijetko i sama sudjelujući u njihovom progonu.

Nije to važno reći tek da bi se skinula ideološka hipoteka s plemenite ideje bratstva i solidarnosti među ljudima, već upravo i zato da bi se razotkrila jednako i kršćanskom – ponavljam, ne kršćanskom, već “i kršćanskom” – dakle, sveljudskom i humanističkom.

Ima Drago u ovoj knjizi jednu dobru, lijepu i točnu rečenicu – “Nema drugih putova osim putova dolaska” – koja i put njegova dolaska iz suprotnog pravca objašnjava samo još jednim, drugim putom: mjesto njegova dolaska točka je susreta u kojoj nije važno odakle si stigao.

Takav Dragin putopis, mada jedinstven, nije i jedina obiteljska saga u kojoj je na tragičan način zgusnuta cijela nesretna hrvatska povijest 20. vijeka.

Jednom prilikom, prije pet-šest godina, Andrija Hebrang je izjavio, sjetit ćete se, “Ja sam sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”. Rijetko kad je Hebrang mlađi u cijelom svom životu bio toliko u pravu, ako je – sjetimo li se njegovoga drugog potresnog priznanja o laganju za Domovinu – ikad u pravu i bio.

I Pilselova obiteljska priča, kao i Hebrangova – kao uostalom i svaka od hiljada onih obilježenih Jasenovcem, Bleiburgom, Golim otokom, jamama, Udbom, Pavelićem, Titom, Partijom, emigracijom – jedna je takva “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”.

I u Draginoj fascinantnoj obiteljskoj povijesti jednako je zgusnuta nesretna hrvatska povijest 20. vijeka, ali ovaj put – i po tome je jedinstvena – s alternativnim završetkom. Svakako, Hebrangova je povijest istinitija i točnija jer je Hebrang autentičniji i točniji Hrvat od Pilsela: njegova je biografija povijest onih Hrvata pred Berlinskim zidom koji su traumu komunizma samo projicirali u novu traumu, za neke nove Hebrange, kojima krimen neće biti idejno skretanje, već sumnjivo porijeklo.

Dragina je knjiga povijest Hrvata iz suprotnog pravca, onih koji su na njegovu kraju doživjeli istinsku katarzu ne hraneći je tuđom traumom, već samo svojom, intimnom, privatnom.

Najzad, lažnih katarzi smo se, hvala Pilselovom Bogu, nagledali u ovih četvrt stoljeća, pun je HDZ komunista sa ceremonijalnom katarzom u životopisu, puna je katolička Hrvatska zdravka tomaca koji su prerađenu tetovažu na nadlaktici pokazivali kao osobnu katarzu iako je to opet bila samo još jedna tetovaža.

Pa ako je i Hebrangova, i Tomčeva i svaka druga Tuđmanova autobiografija kao “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti” zapravo osobna, privatna suvremena povijest Hrvata, onda je Pilselovu autobiografiju najtočnije označiti kao alternativnu povijest Hrvata u 20. stoljeću.

Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom: “Argentinski roman” Drage Pilsela je – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom.

***

O potrebi da se bude Jovan u vrijeme kad progone Jovane

Miljenko Jergović

U godinama svoga sazrijevanja on se službeno zvao Carlos Zvonimir Pilsel. Po argentinskim zakonima svaki građanin treba imati argentinsko ime. U Hrvatskoj je postao znan kao novinar Drago Pilsel. Jednog dana u studenom 2013, kada su vojničkim maršem i tobožnjom komemoracijom ratnih žrtava, predstavnici nacionalne većine zastrašivali pripadnike manjine u jednome hrvatskom gradu, postao je Jovo Pilsel.

Rekao je da bi svaki čovjek u dane takvih marševa trebao nositi samo takvo ime. U tih nekoliko imena opisan je preobražaj dječaka rođenog u obitelji hrvatskih emigranata, koji je odrastao i formirao se podno svečanih barjaka Nezavisne Države Hrvatske i u sjeni njezina neumrlog poglavnika, doktora Ante Pavelića.

Nije od Savla postao Pavle, niti je od hrvatskoga fašista tek tako nastao hrvatski antifašist, nego je od dječaka kojemu je život bio jednostavan, jer su u životu postojali samo pravedni Hrvati i krivi Srbi i Židovi, odrastao u čovjeka kojemu je život kompliciran, složen i zamršen, kao što složen i zamršen ima biti život onoga tko živi puninom vlastite ljudske i nacionalne odgovornosti.

Od crkvenjaka, Drago Pilsel postao je kršćanin, od vjernika koji sebe štiti autoritetom Knjige, postao je onaj koji drugoga štiti autoritetom svoje vjere. Ovo je knjiga o tom preobražaju, o jednoj hrvatskoj mladosti u Argentini, o potrebi da se bude Jovan u vrijeme kad progone Jovane.

***

Dragi Drago, postajem ti prijatelj i suradnik

Rade Šerbedžija

Drago Pilsel, čovjek kojega sam upoznao preko slike u novinama, ali za kojega sam siguran da želim s njime sjediti u kavani, piti crno vino i družiti se, nagovorio me da prihvatim njegovu ideju i da se pridružim slobodnim misliocima okupljenima oko zagrebačkoga portala Autograf.

Dugo sam se nećkao, jer za mene pisati nije isto što i igrati u kazalištu, snimati film ili pjevati na koncertima. Pisanje je za mene neka posebna strast koja me ponekad obuzme te onda danima i noćima sjedim za kompjuterom i bjesomučno slažem rečenice ili stihove, sve dok naglo ne prekinem s tom rabotom, te se nekako zakočim i gotovo da ne postoji ništa što bi me moglo pokrenuti da iznova počnem nešto domišljati i piskarati.

Moje pisanje je ustvari neki unutarnji nagon koji me ponekad probudi i gotovo hipnotično vodi do komada papira ili moga staroga laptopa i nikada ne znam kada će me ponovo spopasti ta strast.

Pjesme sam pisao od rane mladosti i skrivao ih od svih pa i od sebe samoga. Pjesme su bile moji intimni dnevnici koji su mi pomagali da se što bolje koncentriram na uloge koje sam igrao.

Zato je moja prva knjiga poezije, koju sam nazvao ”Promjenjivi”, prepuna pjesama o kazalištu, glumcima ili ljudima koji su na bilo koji način vezani uz kazalište. Pjesme sam pisao po rubovima dramskih tekstova, po starim dječjim bilježnicama, po koricama niške Drine i filmskim scenarijima. Hoću reći one su uvijek hodale sa mnom.

Tako sam onda štampao i drugu, potom i treću knjigu pjesama. Ta treća po redu, koju sam štampao u Feralovoj biblioteci i za koju me Miljenko Jergović posebno pohvalio, jest zapravo jedina moja knjiga pjesama koju potpisujem s malo ponosa.

Zašto ponosa?

Zato što su nastale iz muke koju sam živio tih godina, iz nedostojanstvenog života koji smo svi mi živjeli na ovim našim jadnim prostorima, od Vardara pa do Triglava.

I zato što sam bio prijatelj i navijač tih hrabrih ljudi iz splitskoga Ferala koji su svojim hrabrim i pametnim pisanjem bili jedna od najznačajnijih pojava u literaturi, novinarstvu i umjetnosti koja se pojavila na tim ratom opustošenim vjetrometinama bivše Jugoslavije, spašavajući još ono malo humanizma, morala i pameti što nam je preostalo u obrani našeg ljudskog dostojanstva.

Bio sam ponosan kada su me moji prijatelji iz Ferala pozvali da u njihovoj biblioteci štampam svoje pjesme. Zahvalan i ostalim borcima za mir, pravdu, društvenu ravnotežu i psihičku terapiju poludjelih naroda i nacija…

Dragi moj nepoznati prijatelju Drago Pilselu, što nas tako duboko povezuju tvoje lijepe i hrabre knjige koje sam čitao, sretan sam što si i ti postao na neki način, dio te generacije feralovaca. Kao što su i oni, na neki način, nasljednici novinarske hrabrosti jednoga Veselka Tenžere i Igora Mandića. Kad smo kod Igora Mandića, moram spomenuti da je upravo on bio čovjek kome sam, još kao mladić, ponio prvi put svoje pjesme na ogled. I prepun straha i zebnje iščekivao njegov sud. A on je, onako strog, delikatan i neovisan o bilo kome i bilo čemu, pa čak i o našem iskrenom prijateljstvu, presudio sudbini moje prve knjige pjesama, izbacivši mi neke uratke i pohvalivši neke od njih. U svakom slučaju, ohrabrio me i podržao, što je već samo po sebi za mene bio jedan od najvećih komplimenata koje sam mogao dobiti.

Dakle, prihvaćajući tvoju ideju da budem jedan od kolumnista portala Autograf, dragi moj Drago Pilselu, odabirem baš tebe da budeš tema moje prve kolumne.

Zašto baš tebe?

Zato što mi je tvoja ljudska hrabrost, a potom i intelektualna smionost, baš nekako duboko postala važna činjenica u ovim našim teškim i kompliciranim odnosima i životima.

Pokušavam slijediti tvoje ispovijesti iz ranog djetinjstva u kojima si opisivao svoje rođake i prijatelje iz dijaspore, koji su bili zadojeni ustaškim idejama i među kojima ste odrastali i vjerovali u njihove priče i objašnjenja historijskih činjenica.

I ja sam tako odrastao u partizanskoj porodici u kojoj su se pričale priče o veličanstvenoj pobjedi jugoslavenskih partizana na čelu s drugom Titom. I meni je pola obitelji stradalo u tome strašnome ratu. Baka, tetke, stričevi, četverogodišnji brat Milan.

Moj otac, partizan, rijetko kada je to spominjao i nikada nije govorio: ”To su nam sine ustaše učinile…”. Nije me želio time opterećivati. Bio je mudar čovjek. Znao je da trebam graditi neki novi život, život koji se ne bazira na krvavoj prošlosti…

I ja sam tako i živio. Gradio sam svoj život i svoj svijet noseći Ujevićevu pjesmu ”Pobratimstvo lica u svemiru” kao svoju popudbinu i svoj zavjet.

Odrastao sam u Vinkovcima, igrao do iznemoglosti nogomet po tim slavonskim poljanama, lovio manjiće (to su mali somovi) na rijeci Vuki blizu Borova Sela. Možda su baš kod toga mosta gdje sam ja lovio ribe, pale i prve žrtve 1991. godine u obračunu Šešeljevih paravojnih jedinica i vinkovačkih mupovaca.

I sve što sam u svojoj mladosti živio, bilo je prožeto nekim jedinstvenim skladom, harmonijom i srećom. Imao sam, kao i svi moji vršnjaci, sretno djetinjstvo. Vjerovao sam u priče koje su mi pričali kod kuće, u školi, na radiju i televiziji…

Ali i ti si, Drago, kako saznajem iz tvojih knjiga, vjerovao u priče koje su ti pričali tvoji ukućani i prijatelji iz emigracije. Samo što si ti bio gubitnik i osvetnik (recimo, Indijanac u western fimovima), a ja pobjednik i pravednik (recimo, Cary Grant u tim istim westernima).

I ti si Drago došao u Hrvatsku 1989. godine da je braniš od Miloševićeve agresije i brata rođenog si izgubio u tome ratu.

I tijekom rata, ali i neposredno iza njega, imao si priliku da upoznaš zemlju, ljude i povijest ovoga svoga (našega) hrvatskog naroda. I uspio si da shvatiš i razumiješ tko je tko i što je što. I danas si jedan smiren i pravedan čovjek i pisac…

Moja pozicija je teža. Ja bih u svojim procjenama historijskih zbivanja trebao da prepoznam sve one negativne stvari koje si ti shvatio u svojoj priči. Ali to je za mene beskrajno teško.

Mogu li posumnjati u ispravnost socijalističke revolucije koja se dogodila u Jugoslaviji? Mogu li posumnjati u ispravnost i pravednost partizanskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji je donio ovim narodima slobodu i konačno se riješio vjekovnoga ropstva i poniženja?

Ne. Ne mogu.

Ali nisam u tim svojim vjerovanjima bio slijep i gluh. Znam da se dogodio Goli otok. Znam da se dogodio Bleiburg, gdje su mnogi nevini ljudi stradali. I znam da je bilo mnogo nepravdi u tome socijalističkom svijetu u kome sam odrastao.

Ali svjedok sam da je ta Jugoslavija bila poštovana i cijenjena zemlja u cijelome svijetu. I da je Tito bio jedan od najvećih svjetskih političara. I da je samoupravni jugoslavenski socijalizam bio obećavajuće društveno uređenje ravnopravnih i slobodoumnih ljudi.

Sve drugo su neke greške i zablude kojima ne želim biti blizu.

Učimo od mudrih ljudi da povijest, kao učiteljica života, često puta biva i bludnica i nepouzdana prevrtljivica, no postoje stvari koje se kroz povijest ipak na kraju iskristaliziraju u neka pravedna i vjerodostojna tumačenja važnih događaja koja su nam se događala kroz sva ova stoljeća.

Tako je, mislim, i s Drugim svjetskim ratom. Povijest sa sigurnošću svjedoči o tome da je Njemačka na čelu s pomahnitalim Hitlerom i njegovim nacističkim i fašističkim sljedbenicima počinila najstrašnije zločine u ljudskoj civilizaciji. Milijune ljudi pobila je po koncentracionim logorima i brojnim ratištima. I to bi trebala biti istina koja se ne dovodi u pitanje.

Pa ipak, danas smo opet svjedoci da se bude ponovo neke krajnje desničarske pojave, partije, ljudi… koji tvrde da Drugi svjetski rat nije bio oslobodilački rat protiv fašizma i da su (prenoseći stvari na našu hrvatsku stvarnost) ustaše bili oslobodioci hrvatskoga naroda, a ne njegovi grobari.

Teško mi je o tome uopće i polemizirati pa čak i pisati…

Ali ti glasovi, premda malobrojni, postaju sve agresivniji i opasniji te se pred njihovom agresivnošću često i najdobrohotniji ljudi povlače u mišje rupe i šute kao da ih se te stvari ne tiču.

A ja mislim da moramo o tome javno govoriti i suprotstaviti se tim revizionistima povijesti.

Danas sam svjestan da sam i ja, kao i mnogi viđeniji i poznatiji Srbi u Hrvatskoj, činio grešku, kada sam na sulude ideje Mile Martića i ostalih lidera Kninske krajine, odmahivao rukom kao da se to mene ne tiče.

I nije me se ticalo jer sam sebe doživljavao kao građanina Hrvatske i po svojim političkim uvjerenjima bio Jugosloven u najplemenitijem smislu te riječi, odnosno građanin Ujevićeve republike Pobratimstva lica u svemiru, s jedinom zastavom srca i tvrđave koja se ne predaje, kako je pjevao Jure Kaštelan…

I eto, ove jeseni, razmišljajući o svemu tome, dragi moj prijatelju Drago Pilselu, pokušavam da unatoč ovoj pošasti koja dolazi od ovoga strašnoga i opasnoga virusa, ipak zadržim svoju glavu bistrom i trijeznom i da ne ostanem indiferentan prema ovim agresivnim i prijetećim porukama koje dolaze s krajnje desnice, promovirajući nove, odnosno stare, fašističke ideje, te da se na neki način uključim u borbu protiv takvih pojava u našemu društvu.

Jedino nas ta neka nova naša generacija može spasiti od ove napasti loše energije i ponovnog buđenja negativnih nacionalizama s fašističkim predznacima.

Kao član svoje najintimnije partije – Pobratimstva lica iz svemira, u kojoj si i ti, moj dragi Drago, postajem ti prijatelj i suradnik.

***

Zašto čitati Argentinski roman

Teofil Pančić

Počeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog “romana”, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, ”otroci socializma”? Kakav je to bio vrednosni model?

Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina. Otuda je neka vrsta ”antikomunizma” za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole “normalni” bili negde “levo”, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…

To jest, hajde da to kažemo ovako: biti “levo” značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv “svog” naročito, ne zato što “tvoji” moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice ”može”, ali samo ovo ”mora”!

U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to ”transcendiranje plemenskog”, to dokidanje začaranog kruga “oranja i klanja”; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i “eksploatacije čoveka po čoveku” u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.

Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti “potrošačkog društva”, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički ”preučili” da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. ”Pozdravio” ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!

E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema “hrvatskom izdajniku i komunističkom psu” Titu i vasceloj “Titovini”.

Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova “argentinska” polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova “hrvatska” polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja “oslobodilačkog” ustaškog pokreta i “slavne” NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne “domovine”. Odnosno, samo onoga u “domovini” što takvom bolesnom klišeu odgovara.

Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je ”čudesnoj transformaciji” mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih tridesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u “regionu”.

Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa ”stvarnim” životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda.

Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka ”predestiniranog” da bude “ustaša”, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka ”samoočovečenju”, ako hoćete.

Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.

“Argentinski roman”, dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, tu i tamo repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj. To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje “tamnica koje smo izabrali da u njima živimo”, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.

Ona “kvrgavost” znači da Pilsel možda nije niti će postati profesionalni beletrist, što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi.

U svakom slučaju, nije ”Argentinski roman” nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao “dolaženjem iz drugog pravca”: za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su ”rasterećeno” prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zbornik u čast prof. KBF-a Stjepana Balobana
    •  Reakcije na napad na Miljenka Jergovića i druge
    •  Izjava sjećanja SNV-a u povodu 30. godišnjice VRO ''Oluja''
    •  Svjedočimo sustavnom, namjernom izgladnjivanju ljudi u Gazi
    •  Vaši postupci i izjave nisu privatna stvar
    •  Knjiga o Lavu XIV. u izdanju Sonatine
    •  Apel za aktivnu mirovnu politiku
    •  Priopćenje u povodu netočnih izjava o Lori
    •  Poziv Svetog Sinoda SPC za pokretanje dijaloga
    •  Poruka za ramazan i ramazanski Bajram

> Svi tekstovi ovog autora