Snješka Knežević, čuvarica i kustosica grada Zagreba

Potrudite li se, prohodate li malo po zagrebačkim antikvarijatima, ili naprosto naokolo proguglate, lako ćete pronaći pa možda i prelistati pjesničku knjigu Petera Handkea “Živjeti bez poezije”. Objavljena u ediciji Znaci, Centra za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, gdje i Dragojevićevo “Razdoblje karbona” ili “Tema krležijana” Brune Popovića i “Nietzscheova filozofija” Eugena Finka, da spomenem samo one knjige koje su u davna doba obilježila čitateljsko iskustvo i jedno stasavanje za socijalizma, knjiga “Živjeti bez poezije” nesumnjivo jedna je od temeljnih poetskih tvorbi našega vijeka.

Neobično lijep, solidno načinjen i majstorski dizajniran predmet, što sadrži pjesnički tekst, ili niz pjesama u najširem smislu riječi, koji je čitatelja uputio u to što poezija danas zapravo jest, što je tema književnosti, a što njezin moralitet.

Kada imaš petnaest-šesnaest godina, takva ti knjiga-bomba promijeni život, ili te, naravno u metaforičnom smislu, ubije. Pjesnikov glas u toj knjizi, glas Petera Handkea, bio je glas tvoga, hrvatskog jezika. Između njegove, njemačke poezije i tebe nije postojao most ni prijelaz, nije postojao jezični posrednik kojemu bi čitatelj trebao davati popust, kakav se inače daje jeziku prijevoda.

Glas, jezik, misao i emocija Petera Handkea u knjizi “Živjeti bez poezije” bili su, kako to biva samo u slučajevima genijalnih ili savršeno slobodnih prevoditelja, kakav je recimo bio Stanislav Vinaver ili kakav je, premda ne uvijek, bio Tin Ujević, predani čitatelju u njegov vlastiti jezik, bez škripe konstrukcije, bez zapinjanja riječi koje strše i vire, i bez prevoditeljskog prava na manjak talenta u odnosu na velikog pisca.

Gospođa Snješka Knežević nije, koliko nam je poznato, za života bila i pjesnikinja. Ali što god je radila nepopustljivo je ustrajavala na solidnosti i na čvrstini.

Nepopustljiva prema mizeriji svake vrste, prema aljkavosti, lijenosti i sitnim opravdanjima, nepopustljiva prema švercanju i provlačenju niz život i niz kulturu, kao niz tobogane u parku, prevela je Handkeovu poeziju onako kako nitko drugi to ne bi mogao učiniti. Njezin je prijevod jedan od grandioznijih pjesničkih činova hrvatskoga pjesništva nakon Tina Ujevića. Knjiga Handkeova gospođe Snješke Knežević staje uz knjige Danijela Dragojevića.

Prevela je ona i roman Handkeov “Trenutak pravog osjećaja”, godina je, čini mi se, bila 1986, vrijeme kada je uzbuđenje naše kulture nad djelima ovog pisca bilo na svojim vrhuncima, prevela je još mnogo toga važnog, i mnoge važne pisce, opet u nekom veoma striktnom i estetski zaokruženom izboru, od Doeblina, Grassa i Ericha Hackla do Kafke, Benjamina i Thomasa Bernharda.

Naročito bio je zanimljiv taj Hackl: manje važan njemački pisac, ali autor romana “Aurorin poticaj”, u kojem se bavio jednim neobičnim umorstvom. Aurora Rodríguez bješe španjolska socijalistkinja, feministkinja i prilično militantna antiteistkinja, revolucionarka iz bogate kuće, koja je ponesena eugeničkim idejama, od svoje kćeri htjela načiniti savršenu ženu.

Nije htjela oca, pa ju je začela s vojnim svećenikom, kojeg je vrlo ljupko nazvala “fiziološkim suradnikom”, i odmah ju je nakon rođenja podvrgla specijalnom tretmanu projektirane genijalnosti.

U početku je to i išlo, zaista je stvoreno čudo od djeteta, ali se mala onda odmetnula, počela je pružati otpor, pa ju je mati, shvativši da je projekt propao, naprosto pogubila.

Kipar nakon što uoči nesavršenost na svom djelu, čekićem ga razbije, mirno je objasnila Aurora, pa su je zatvorili u ludnicu, sve do smrti. Sve se to zbilo u predfrankistička i frankistička doba, Aurora Rodríguez umrla je 1955, a njezin slučaj ostao je uzbudljiv izazov mislećoj europskog čeljadi našega vijeka.

Prije nekoliko godina u Beogradu izašao je prijevod romana izvanredno zanimljive španjolske romansijerke Almudene Grandes, naslova “Frankenštajnova majka”. Nakon što sam pročitao ovo neusporedivo moćnije, bolje napisano književno djelo od onoga davnog, Hacklovog, poželio sam telefonirati gospođi Snješki Knežević, pa joj odnijeti roman. Naravno da to nisam učinio, jer sam se uplašio da je možda neumjesno.

Sreo sam je, možda, dva ili tri puta u životu. Upoznali su nas 1997, u predvorju jednog zagrebačkog kazališta. Rekao sam joj tada da mi mnogo znači njezin rad. Upitala je: “A na što, konkretno, mislite?” Ugrizao sam se za jezik, pa nisam spomenuo prijevod Handkeove poezije, jer je austrijski pisac već bio zašao duboko u svoju manijakalnu fazu. Upravo sam nedavno bio pročitao Handkeov spis “Pravda za Srbiju”, pa sam se uplašio da bi spominjanje prijevoda “Živjeti bez poezije” moglo zvučati kao provokacija. Umjesto toga, rekao sam: “Mislim na ono što govorite i pišete o Zagrebu”.

Strignula je obrvama, pa se nasmiješila, kao da je i ona tog trenutka nešto prešutjela. No doista, Zagreb koji sam zavolio i o kojemu sam znao više nego što bi se moglo pretpostaviti iz moga držanja, bio je Zagreb napisan i opisan u djelima nekolicine ljudi, ali je iz nekog razloga meni najvažnija već tad bila Snješka Knežević.

U gradu koji se urušavao pod udarima divljeg i dezurbanizirajućeg kapitalizma, i koji se u tranziciji gasio i poružnjavao, umjesto da biva ljepši, uredniji i čistiji, u tom gradu čija je metafora s kraja devedesetih bio onaj divlji veseljak što se u crnom terencu provozao po travnjacima oko Hrvatskog narodnog kazališta, te ih primjereno preorao, u tom Zagrebu Snješka Knežević bila je mjera unutarnjeg reda i mjera pamćenja i upamćivanja grada.

Nije imala nikakvu praktičnu ni političku moć, bilo je to još ono predbandićevsko doba, kada je gradom i graditeljstvom harala Marina Matulović Dropulić, bivša komunistička funkcionarka preobučena u hadezeovsku tehnokratkinju, i Snješka Knežević bila je onaj u dlaku isti opozicijski, kultivirani i autsajderski glas kakav je mogla i morala biti i za vrijeme komunista.

Razlika je bila samo u tome što više nisu postojali urbanistički planovi ni planiranja, i što su komunisti u ime hrvatske slobode sad smjeli, uz obavezne članske knjižice HDZ-a, graditi što im padne na pamet, i kako im padne na pamet, upravo onako kako grade gastarbajteri kada se s novcem i mercedesom vrate na svoje selo.

Snješka Knežević imala je dar za djelić i za cjelinu. O Zagrebu je pisala iz obje perspektive, ali meni bila je važnija prva. Vjerojatno i zato što je literarnija. Bavila se Dugom ulicom, bavila se Tkalčićevom, bavila se svakom stopom, ciglom i opekom na toj mikrolokaciji od Kamenitih vrata pa do Sinagoge u Praškoj.

O tome je pisala i govorila, zahvaljujući Nini Paviću imala je vazda otvoren prostor u novinama, te ga je pokušavala koristiti u jednom unaprijed izgubljenom ratu posljednje zagrebačke građanke protiv uzurpatora i zatiratelja, protiv onih koji uporno nastoje monetizirati one vrijednosti grada koje su po prirodi stvari neprocjenjive.

Kada se ono što je neprocjenjivo pretvara u novac, onda je to užasno pojeftinjenje, o kakvom god da se novcu radi.

Snješka Knežević pokušavala je sačuvati neprocjenjivost svoga grada. I može nam se učiniti da je u tome bila tragično neuspješna. Može nam se čak učiniti i to da je njezina uloga bila ridikulozna, i da se kao kakva gradska luda, uz podsmijeh investitora i novokomponirane zagrebačke gospode, borila za nešto što joj više nije ni pripadalo.

I da joj se na kraju dogodilo ono najgore: kada je napokon otišla s ovoga svijeta, i nju su, kao i sve drugo, monetizirali i upisali u vlastite vlasničke listove.

Ali možda je pametnije te istini više za volju misliti malo drukčije: Snješka Knežević je pred žderačima urbane memorije uspjela sačuvati cijeli Zagreb, i još jedan mali njegov djelić, onaj koji se naziva Dugom ulicom. “Zelenu potkovu”, na kojoj je u kasna profesionalna doba i doktorirala, uništili su joj i odvratno nagrdili, ali ono što više ne postoji u zbilji, živo je u fikciji. Sjećanje je fikcija.

Svoju osobnu i obiteljsku priču na neobičan je način učinila javnom: pišući o memoriji kuća i ulica, o memoriji grada. Onaj tko je znao čitati, mogao je saznati sve. Ali malo ljudi zna čitati, a Snješka Knežević govorila je i pisala upravo za njih.

Svoje mi je knjige, bez ikakve popratne poruke, slala na kućnu adresu. Vjerovao sam da mi ih šalje da bih čitao. I to mi je bio jedan od većih komplimenata. To što je gospođa Knežević bila mišljenja da znam čitati, jer zašto bi mia inače slala svoje knjige.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu
    •  Halidu nisu trebali mostovi da bi prelazio na drugu stranu
    •  Zašto u Rijeci treba braniti izraelskog koreografa Naharina 
    •  Fincijev sentimentalni uvod u estetiku
    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?
    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek
    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet

> Svi tekstovi ovog autora