Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta

Gradonačelnik New Yorka, grada u kojem bih se volio roditi, blizak mi je i zanimljiv zbog opreke koju i sam osjećam, u svom životu i na svojoj koži, opreke između kompleksnog i nedorecivog identiteta i načina na koji taj njegov identitet pojednostavljuju ignoranti iz tobože patriotskog krda. Ti ignoranti, naime, Zohrana Mamdanija identificiraju kao šiitskog muslimana i komunista. Obje oznake se, naravno, koriste kao krajnji oblik diskvalifikacije, ili kao nimalo suptilna prijetnja smrću, stvarnom ili simboličnom.

Puno njegovo ime je, međutim, Zohran Kwame Mamdani. Njegov otac Mahmood rodom je iz Bombaja (danas Mumbaija), godinu stariji od svog slavnijeg sugrađanina Salmana Rushdieja, rođen u braku muslimana iz Gudžarata, kojima je urdu materinji jezik, i masovno su se raseljavali nakon kraja britanske vladavine Indijom. Roditelji Zohranova oca pokrenuli su se prema južnoj Africi, gdje živi prilično brojna i utjecajna indijska dijaspora.

Mahmood se specijalizirao za afričke studije, bavio se kolonijalnim i postkolonijalnim politikama, i oženio jedanaest godina mlađu Miru Nair. Oni koji već ne znaju tko je Mira Nair, teško da će to ikada i saznati, jer ne gledaju dobre filmove, ali samo ćemo reći da je ona iz dobre hinduske familije, koja se u projekcijama ignoranata nikako ne bi smjela oroditi s muslimanima iz Gudžarata, nego bi trebala s njima ratovati.

Kada im se 18. listopada 1991. u Kampali, glavnom gradu Ugande, rodio sin, otac je poželio da mu srednje ime bude Kwame. Onaj po kome će dječak ponijeti ime sebe je, pak, definirao riječima: “Ja sam nedenominirani kršćanin i marksistički socijalist!”

Taj se zvao Kwame Nkrumah, bio je karizmatični predsjednik Gane, jedan od pionira Pokreta nesvrstanih i Organizacije afričkog jedinstva, te podnositelj ideje o Sjedinjenim Afričkim Državama. S vlasti ga je 1966. srušila CIA, živio je u Gvineji, čiji ga je vođa, inače musliman, Ahmed Sékou Touré u znak počasti imenovao za supredsjednika svoje države. Na žalost, Sékou Touré svojom je zemljom vladao na brutalan način, pa nije po dobru upamćen.

Kad je Zohranu bilo pet godina, iz Kampale se obitelj seli u Cape Town, a dvije godine kasnije u New York, gdje otac postaje direktor Instituta za afričke studije pri Sveučilištu Columbia. Majka za to vrijeme snima filmove. Zohranu je deset kad biva prikazano njezino “Monsunsko vjenčanje”, film s kojim osvaja Zlatnog lava u Veneciji, i koji je i u nas bio vrlo posuđivan u videotekama. Ali on, ipak, nastavlja očevim stopama, studira afričke studije u Maineu, te započinje život koji je, iz perspektive ignoranata, fašista i bijednika koji svijet vide kao kastinski sustav iz kojeg izlaza nema, zasnovan na paradoksu: naime, Zohran je milo dijete iz dobro stojeće obitelji visokog njujorškog srednjeg staleža, zaštićeno od socijalnih trauma, a od ranih se dana bavi stradanjem, tegobama i nevoljama socijalno ugroženih i deklasiranih slojeva. U socijalnom smislu, dakle, on nije autsajder, ali se bavi autsajderima.

Kako je kao svaki čovjek slobodan da bira svoj put, a na tom putu je i odluka hoće li stati na stranu materijalno-financijskog ili na stranu duhovno-političkog i kulturnog ološa, Zohran Mamdani, što danas možda djeluje i demode, u ime duhovnog i kulturnog blagostanja staje na stranu materijalno-financijskog ološa, staje na stranu sirotinje iliti prezrenih na svijetu.

To je, naravno, stvar određene vrste intelektualne, a možda i urođene plemenitosti te dobrog odgoja, ali postoji u njegovom opredjeljivanju i još nešto, što potpuno otklanja pojednostaviteljsku, fašističku teoriju o paradoksu u Zohranovom opredjeljenju. Naime, sve ono od čega je taj čovjek načinjen i što čini zadane postavke njegova identiteta: indijsko podrijetlo, afričko rano djetinjstvo, formativna selidba u New York, tata emancipirani i sekularizirani gudžeratski musliman, mama hindu, ključ je za razumijevanje autsajdera. Jer ako želiš ostati sve to što jesi, nekako moraš biti i sve to pojedinačno.

Zohran Mamdani bi, da je htio biti u skladu sa svojim kastinskim američkim statusom, a ne u skladu sa svojim identitetima, morao najprije zaboraviti da je Kwame, a potom, jedno po jedno i sve ostalo. Svaka od njegovih pojedinih identitetskih odrednica je, naime, autsajderska. 

Imao je divnu curu, koja mu je na kraju postala i žena: Rami Duwaji. Rođena Amerikanka, podrijetlom iz Sirije, grafička dizajnerica, animatorica, ilustratorica, izrazito karizmatična dvadesetosmogodišnjakinja. Upoznali su se – Bože sačuvaj! – preko aplikacije za upoznavanja Hinge. Ali svako je združivanje u jedan život zasnovano na nekoj slučajnosti. Vjenčali su se na Manhattanu, pa još jednom u Kampali. Ona je, naoko, ostajala distancirana od njegove političke kampanje, da bi se na kraju pokazalo da ju je dizajnirala. Odličan rad!

Koristila je boje koje se u američkim političkim kampanjama ne koriste, fontove, fotografije i ilustracije koje sugeriraju neki mnogo razvijeniji i bogatiji vizualni kod, recimo kod stripa. I stvorila nešto što Zohrana nije odvelo u pobjedu, nego je njegovoj pobjedi dalo boju, oblik i smisao. Različitost je ponovo učinila vrlo američkom. (Donald Trump u jednom je od bizarnijih svojih nastupa rekao da je ljepši od Rame Duwaji. Najneobičnija gesta neosviještene homoseksualnosti za koju sam ikad čuo!)

Pobijedio je furiozno, a protiv sebe je imao živog Milana Bandića (koji se u New Yorku zvao Andrew Cuomo), razduženog esdepeovca (demokrata), kojeg su pred izbore podržali HDZ i DP (Trump i Musk), te još niz protukandidatića i smetala, koja su mu trebali uzeti glasove. Nastupio je kao totalno izvansistemski kandidat, sa stavovima koje pojednostavitelji, dakle fašisti, vrlo lako mogu zloupotrijebiti, prepakirati i lažno predstaviti građanima. Protiv sebe imao je užasnu propagandno-informativnu mašineriju Donalda Trumpa, ali i ustrašene mainstream medije, poput New York Timesa, koji se Trumpu ne žele previše zamjerati. (Nemojte sad kenjati i kenjkati kako NYT nije nastupao protiv Mamdanija, ali jest, vrlo podlo, neutralistički!)

Protiv sebe imao je i tajming, vrlo kratko vrijeme, i svoju totalnu anonimnost. Naravno, protiv sebe imao je i to što je vrlo opušteno predstavlja kao – demokratski socijalist. Protiv sebe imao je i sve ono čega se malograđani s ove i s one strane Atlantika panično boje. Na kraju je pobijedio, a da za tu pobjedu nije izgovorio nijednu prljavu riječ. Niti je prešutio išta od onog što se u ovom trenutku ne bi smjelo prešutjeti. Trump je zahtijevao od njujorških Židova da ne glasaju za njega, jer da će im se dogoditi Holokaust, ili će se morati iseliti u Izrael. Naravno, nije primijećeno da njujorški Židovi nisu glasali za Mamdanija. Jesu, kao i svi drugi.

Meni je, njegovom dalekom simpatizeru, za kojeg on nikada neće čuti, niti će se s njime upoznati, Mamdanijeva pobjeda draga iz identitetskih razloga. Otkada pišem, ja nastojim predstaviti svaki identitetski bod na osjetljivim svilenim potkama vlastitoga slučaja, moje obitelji te zajednica među kojima živim. I što dalje idem, sve više se množe nesporazumi, jer ustrajavam na tome da je moje sve ono od čega sam sačinjen, uz što sam živio i u čemu sam odrastao.

Sad mi je naprosto milo što je jedan od mojih, od onih čija se podrijetla i životne putanje ne daju objasniti u jednoj rečenici, postao gradonačelnik grada u kojem bih se želio roditi. Ali isti ovakav, sa svim onim što što čini svilenu potku, po kojoj se neodgonetljivim bodom veze nešto što ima početak, ali kraja nema, a ni objašnjenja.

Naravno da će Zohran Kwame Mamdani razočarati sve one koji od njegova izbora imaju velika politička i životna očekivanja. Stvari u kulturi i civilizaciji tako stoje da je vrlo lako srušiti i razoriti i najmoćniju građevinu, lako je spaliti i najznačajniju knjigu, lako je ubiti Johana Sebastiana Bacha i sjekirom rascijepati sve orgulje i glasovire svijeta. Mnogo lakše nego još jednom skladati Toccatu i fugu u D molu, koja jedva da traje osam i pol minuta.

Tako je i u politici: ono što grmoje i smrdoje u čas unište, ne obnovi ni cijela jedna generacija. Trump će nekoliko amerika sravniti sa crnom zemljom, prije nego što Zohran Kwame Mamdani riješi jedan problem u životu njujorških taksista. Trump će s skupa Putinom pokrenuti još dvadeset ratova i bombardirati sedamnaest jemena i venezuela, prije nego Zohran Kwame Mamdani učini besplatnim autobusni prijevoz u New Yorku, i na taj način pokaže građanima da netko na njih misli i da postoji vlast koja je za dobro zajednice. Demokracija je, to fašisti dobro znaju, pa im nije problem boriti se protiv nje, spora, skupa i neefikasna.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako je docent Žižić objavio da fašizma u svijetu više nema
    •  Snješka Knežević, čuvarica i kustosica grada Zagreba
    •  Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu
    •  Halidu nisu trebali mostovi da bi prelazio na drugu stranu
    •  Zašto u Rijeci treba braniti izraelskog koreografa Naharina 
    •  Fincijev sentimentalni uvod u estetiku
    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?
    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek

> Svi tekstovi ovog autora