Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem

Sit sam pretjerivanja koja prigodno slušamo svake godine u povodu godišnjice smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala bl. Alojzija Stepinca (maltene da nije bilo većeg humanitarca od njega, osobito za rata). Pogotovo kada se kaže da je umro mučenički, da je imao mučeničku smrt.

Vrijeđa to sve one zaista mučenike među hrvatskim katolicima, one koje su premlačivani u zatvorima, one ubijene!

Stepinac nije mučenik! Umro je od posljedica jedne vrste leukemije. O tomu sam već dosta pisao.

Pak kada me zgrozi to pomanjkanje mjere kod hrvatskih (nad)biskupa i svećenika, ta gotovo pa fatalna nesposobnost da shvate i prihvate elementarne povjesne činjenice, onda se u meni vraća sjećanje na ustašijadu Pilselovih, ili na još gore od toga, ta djed Jakov Pilsel je pristao biti suradnikom Gestapa, i to u Poljskoj!

Elem, nije mi svejedno kada se pretjeruje u vezi Stepinca i potrebno je istaknuti što je, gotovo na odlasku iz Hrvatske, kazao apostolski nunciji Giorgio Lingua (koji je dobio premještaj u Izrael) na oproštajnoj misi u zagrebačkoj katedrali 11. veljače. Reče nuncij ovako: ”U svojoj sam prvoj propovijedi u ovoj katedrali rekao kako sam u dubini srca osjetio kako mi Blaženik govori da se ne brinem toliko o njegovoj, koliko o svojoj vlastitoj svetosti.

Ta mi se misao često vraćala, nedvojbeno više kao prijekor nego kao kompliment. Nakon što sam obišao Hrvatsku uzduž i poprijeko, bolje razumijem tko je Stepinac bio ovome narodu i koliko je toga učinio.

Također sam shvatio da briga za vlastitu svetost ne isključuje priznavanje njegove svetosti i nastojanje da ona bude priznata. Ipak, sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna.

Kanonizacija, naime, nije svojevrsna ‘liga prvaka’ u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje.

Pred Bogom nema pobjednika i poraženih, jer… svi smo mi braća i sestre!”

Nuncij Lingua, naime, jako dobro zna što je službeni stav Dikasterija Svete Stolice za koji radi. Podsjetit ću!

Hrvatske katolike muči, to je više nego očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Lav, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina?

Odluka pokojnog pape Franje da udobrovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koja je izrazila negodovanje zbog najave koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu – formiranje mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja je trebala donijeti inače ”nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu”, odnosno pozabaviti se ”ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo” – izazvale su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.

Zvuči glupo, ali nejasnoća ne bi trebalo biti da (nad)biskupi (oni prije svih ostalih) čitaju dokumente Svete Stolice!

U Vatikanu je 8. travnja 2015. državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin potpisao pismo (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je tadašnjem predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću (s molbom da se o tomu obavijesti cijeli episkopat).

U pismu nadbiskupu Puljiću kardinal Parolin otkriva, među inim stvarima, da je kardinalu Bozaniću još u listopadu 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini koraci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

”To će sudjelovanje u Komisiji”, napisao je Parolin Puljiću, ”biti znak dobre volje koje će pridonijeti budućim koracima na ekumenskome putu”. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali, iako se želi da se to dogodi ”brzo”, to se mora zbiti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”!

U dva pisma SPC-a (potpisao ih je patrijarh Irinej) koja sam ekskluzivno donio u javnost (prvo od 30. travnja 2014. te drugo od 10. srpnja 2015.), SPC je izrazila negodovanje jer je (kako stoji u prvome pismu) ”kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vođstvo i višestruko učestvovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije. Dok danas sve civilizovane nacije i istorijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Evrope’ i upravo te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.”

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ”nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…”.

Ta rana i to uvjerenje i danas postoje. Nemojte se varati!

Zato Giorgio Lingua upozorava i kaže, ponovit ću: ”Sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna.”

Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera (i slične gluposti kakve izgovaraju biskup Vlado Košić i drugi), onakvi kakvima je želio da budu pokojni kardinal Franjo Kuharić: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici.

”Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” (iz pisma HBK, 1. 5. 1995.).

To bi, poštovani čitatelji, bio plod potrebnog ekumenskog puta pred nama. Ništa više, ali ništa manje od toga.

Ja sam na tom ekumenskom putu, putu kajanja i pomirenja, zbog Pilselovih i drugih članova moje obitelji: učinio sam samokritiku i sve otkrivam (ništa važno ne tajim!), pa mislim da posjedujem stanoviti autoritet da o ovim stvarima ovako pišem.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija
    •  Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!
    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast
    •  Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava
    •  Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu
    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića
    •  Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj
    •  Božić: Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
    •  Oko molitelja na trgovima nije u pravu Kutleša, već Uzinić

> Svi tekstovi ovog autora