Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka

Sándor Márai: ”Nebo i zemlja”, OceanMore Zagreb, 2025. (S mađarskoga prevela Viktorija Šantić).

Prijevodi knjiga, romana, memoarskih zapisa, kao i knjiga kraćih proznih zapisa mađarskog pisca Sándora Máraia u nas su tijekom posljednja dva i pol desetljeća nešto učestaliji. Čini se kako je smrt ovog značajnog mađarskog i europskog pisca, rođenog 1900., u tada mađarskom, a nakon Prvog svjetskog rata Čehoslovačkom mjestu Košice, svojevoljno okončanog života 1989. godine u SAD-u, gdje je s obitelji, u prinudnoj emigraciji proveo velik dio svog života, kao otvoreni neprijatelj rigidnog mađarskog komunističkog režima, nakon što se je ranih tridesetih godina prošloga stoljeća kao mladi budimpeštanski novinar i pisac aktivno i glasno suprotstavljao u svojim tekstovima tada nadirućem fašizmu, potom i represiji komunizma Sovjetskog saveza u Mađarskoj nakon Drugog svjetskog rata, potaknula val interesa i prijevoda njegovih djela općenito u svijetu. Tim više jer vrijeme autorove smrti od prilike koincidira s vremenom pada komunizma u Istočnoj Evropi, pa se rehabilitacija njegova djela odvila u matičnoj zemlji, nakon čega je i europska i svjetska kulturna javnost dobila priliku upoznati djelo ovoga važnog pisca.

Máraieva se djela, poput memoara ”Ispovijedi jednoga građanina” i ”Zemlja, zemlja”, romana ”Kad svijeće dogore” i cijelog, nemalog niza drugih – njegove također obimne knjige dnevnika, svakako i knjige kraćih proznih zapisa, kamo pripada i knjiga ”Nebo i zemlja”, uz svoju neupitnu literarnu vrijednost – unatoč činjenici da jedan niz njegovih, temom ljubavno obiteljskih romana nosi pomalo starinsku i dekadentnu atmosferu propalih Austro Ugarskih vremena, ka kojoj je autora nostalgično vuklo i njegovo obiteljsko plemićko porijeklo, u međuvremenu i danas stoje kao intelektualno autonomna, nezaobilazna činjenica, djelo koje, između ostaloga, iznimno uspravno i dojmljivo svjedoči o beščašćima 20. stoljeća na tlu Europe.

Premda autorski već dobro afirmiran, kao član Mađarske Akademije znanosti i umjetnosti, u svitanje Drugog svjetskog rata, Márai nije ostao imun na stradanja mađarskih i drugih europskih Židova – potresne prizore odvođenja dijela svojih sugrađana u logore, kojima je svjedočio na ulicama Budimpešte, nije potisnuo, pazeći na svoju građansku poziciju, već je na njih reagirao pozivom vlastite savjesti – a jednako je bilo i tijekom dolaska komunizma, kada svjedoči mnogim oblicima nesloboda i tortura, zbog čega, lišen društvenih i životnih povlastica, s obitelji 1949. godine odlazi u emigraciju, iz koje se više neće vratiti u rodnu zemlju, gdje će komunistička vlast njegova djela poništiti iz mađarskog jezika i kulture pod izlikom kako se radi o ”štetnoj literaturi”, dok će njegovo ime biti izbrisano iz članstva Mađarske Akademije znanosti…

Pri tome treba istaknuti kako na sve oblike ideoloških posrnuća Sándor Márai gleda s gađenjem i prezirom dekadentnog, umjetnosti naklonjenog, humanistikom odgajanog plemića – ne ostavljajući na tom tlu prostora za nijanse – međutim promatrano s pozicije slobode kao neupitne težnje uma koji je njome zaokupljen, autoru poput njega preostale su, u društvenim atmosferama kakvima je bio svjedokom, samo osamljenost i književnost.

No Márai, premda poliglot, i premda školovan u važnim europskim sveučilišnim središtima, ostaje kao pisac privržen mađarskome jeziku i, itekako, mađarskoj književnosti, koju čita i o kojoj promišlja i tijekom dugih godina egzila, koju drži značajnom u europskim okvirima, o kojoj piše i koju osjeća kao izvorno svoju.

Ovo posljednje su, ujedno, i kraći obrisi tema zapisa koje trenutno držimo u rukama – knjige naslovljene ”Nebo i zemlja”, objavljene 1942., kada su životom ovog pisca i intelektualca već ovladale činjenice povlačenja iz svijeta, duboke introspekcije i osamljenosti, oslanjanja na svijet književnosti i umjetnosti, analize čovjeka i, naročito njegovih tamnih strana, ali i cjeloživotnih promišljanja o naravi ljudskih odnosa, naročito romantično ljubavnih, utkanih u mnoga njegova romaneskna djela, impresija ne samo umjetnošću i književnošću, ne samo filozofijom i humanistikom, već i prirodom, cvijećem, izmjenom godišnjih doba i slično…

Kao i u prethodno objavljene kod istoga nakladnika dvije knjige ovakvih kraćih, kontemplativno introspektivnih zapisa, ”Knjige o travama” i ”Četiri godišnja doba”, i u ovim Máraievim zapisima, u njegovu unutarnjem ishodišnom pogledu na stvari, osjećamo jednu stoičku pribranost, jedno filozofsko uporište onoga koji ne dopušta pojavnim stvarima ljudske zbilje da kovitlaju njegovim emocijama i shvaćanjima, već naprotiv, svoje poglede i doživljaje ustrajno i dosljedno gradi na odmaku, distanci, na proživljenom iskustvu i umirenom umu koji se je dugo – a to i nadalje čini, odgajao i hranio klasičnim delicijama ljudskoga duha, čuvajući se lakih i brzih dojmova, preuranjenih zaključaka, prevelikih zanosa, bivajući opreznim prema mnogim vrstama strasti, pa i onim ljubavnim.

Mjesto, pozicija pisca izvan je stvari i događanja, pa i onih koje čine konstituciju njegova vlastita života – jer samo će tom uzdržanosti i mirom biti kadar sagledati zbilju i narav čovjeka općenito, važne okosnice njegova života, zbilju i narav književnih djela i djela lijepih umjetnosti, što je također značajna tema zapisa u knjizi ”Nebo i zemlja”, kroz prizmu jedne temeljitosti i nepristranosti, čemu je autor težio, a što je uspio rijetkom izvrsnošću i ostvariti.

Iz tog razloga svakako možemo kazati da je nedavni prijevod knjige ”Nebo i zemlja”, kojega potpisuje prevoditeljica Viktorija Šantić, još jedna prigoda da se približimo, ponovno počastimo s neprolaznosti djela ovoga pisca, svjedočeći kako nas svaka rečenica njegova rukopisa – pa i onda kada piše samo o cvijeću, ili o nekom pejzažu, šetalištu u njegovim Košicama, snažnim potezima privezuje uz ono neminovno i bitno, odrješuje od iluzija života, suočava s činjenicama koje zacijelo, čini se, jesu nemilosrdne, ali su istinite, pa onaj koji im se mirna pogleda ne može zagledati u oči, taj još nije spreman da živi svom puninom, zaokruženosti vlastita bića.

No u tim konačnim spoznajama, koje čvrsto stoje kao pozadinske, često nevidljive niti Máraieva teksta, nema gorčine niti očaja, samo stoičke, jasne i čvrste svijesti, ili pak titraja žaljenja, tople i pouzdane – jer ona nikada ne može iznevjeriti – melankolije gubitka.

Svojim se uvidima, ali i literarnom izvrsnosti, mačetom kojom si probija put kroz zapletene gustiše na poljima života i književnosti, Sándor Márai probija do usamljene čistine koja na svoj prostor prima – prirodno, kao što zemlja upija kapi kiše – samo naročite. Na toj čistini prebiva ona punina svijesti, ili tek njeno zrcaljenje, koja je na jedan specifičan način dodirna i bliska svijesti, uvidima velikana duha pisane riječi, kao što je naročito važan za Máraia primjerice, bio jedan Shakespeare.

Ne, Márai nije bio autor Shakespearove sveuobuhvatnosti, mogućnosti da do principa bivanja prodre elegancijom i lakoćom, ljupkom dopadljivosti i gipkošću glazbenih genija, njegova paleta ne posjeduje tu vrst raskoši, ali je po otvorenom stajanju naspram onoga suštinskog i po usredotočenom i lakom promatranju biti postojanja, dodiran i blizak sazviježđima kakva su oblikovala darovitosti ovakvih i sličnih iznimaka.

Preciznost kojom on u par poteza očitava stvari i karakterizira ih u njihovu temelju, kojega bez te njegove elegantne literarne geste nismo kadri vidjeti, koliko god umovali i naprezali se, zapanjujujuća je. Márai je pripadao društvu odabranih, a svojim je radom taj odabir i opravdao.

Posebno su, u ovoj knjizi, vrijedni njegovi zapisi, zapažanja o književnosti, književnom stvaranju i piscima. Pisac je to koji je bio sposoban izdići se iznad mnogih značajnih književnih djela – i svojih velikih sunarodnjaka i suvremenika, i vidjeti njihov značaj i specifičnosti, oslobođen upliva osobnih žudnji i stremljenja.

S jedne strane zanesen i impresioniran literaturom, s druge ravnodušan i oslobođen tlapnji, svjestan uskosti i halapljivosti njena mala svijeta koji se voli zanositi umišljajima, koji na njima, zapravo, počiva, Márai je bio nevjerojatno precizan komentator književnih pojava i djela, onaj koji se je, uza sve, javljao iz pozicije zaljubljenika u tu neobičnu rabotu, odnosno njene izvrsnije plodove, kojemu su oni bili jedna vrst hrane, odnosno koji nije vlastito djelo – njegovu nebitnost – pretpostavljao onome jedinom istinski važnom – neprekidnom radu na održanju jedne razine ljudskoga duha koja nikada (kao niti njegovi proizvodi, posljedice) za predanog majstora kakav je Sándor Márai bio, ne može biti zadovoljavajuća.

U tom smislu, knjiga zapisa ”Nebo i zemlja” čitatelju pruža uvid i u spisateljsku metodu ovoga pisca, jer ona obiluje nizovima uputa koje autor ispisuje samome sebi. Ti su zapisi važni, jer pokazuju principijelnost i temeljitost u shvaćanju, odnosno u pristupu književnom radu. Samoća, odvojenost od svijeta tu je – kako kaže pisac – ”ne zato kako bi se bilo protiv ljudi, već zato kako bi se bilo u službi ljudskih problema”.

Svakodnevni rad, kako na svojim tekstovima, tako i na svojoj duši odražava zahtjevnost samoga prema sebi, u smislu literarne izvrsnosti, koja mora biti u skladu, u harmoniji s vrsnoćom cjelokupna bića i u ovim se zapisima potvrđuje kao Máraieva visoka odgovornost prema zadaći književna posla općenito.

Istovremeno, i neobično, ta se visoka odgovornost i velika predanost stvaranju, nakon što je djelo dovršeno i odvojeno od svog autora – kako autor lucidno zapaža u jednom od ovih zapisa, koji i inače obiluju i humorom i blagom ironijom, u neočekivano – nevjernost.

Nevjernost autora spram stvorena djela važna je stavka koju on bilježi slijedećim riječima: ”Ono što si napisao više nisi ti, okreni se od svojega djela, usmjeri pogled daleko. Ta je nevjernost tvoj zadatak, jednako kao i vjernost i žrtva.”

Premda se u knjizi ”Nebo i zemlja” radi o kratkim proznim formama, malim ili minijaturnim zapisima, to ne znači da je riječ o tekstovima koji u literarnom smislu ne prezentiraju visoku zahtjevnost u radu. Dapače, Márai svojim pristupom i ovim – prividno ne zahtjevnim ili manje zahtjevnim formama, opovrgava ovu predrasudu, pokazujući kako majstorstvo njegova posla svoju tajnu skriva u strogoći i budnosti, bdijenju nad vlastitim duhom, karakterom, slabostima, kao i nad mnogolikim životnim stvarima i pojavama.

Ova je vrsta uzdržanosti od suviše zanesene uživljenosti u svijet osjećanja ali i izvanjskih moda i trenutnih društvenih atmosfera garancija kako umješnost duha i izvedbe gospodare sobom, ne podliježući niti književnim modama. Pristup je to koji od autora iziskuje odgovornost prema literaturi kao takvoj, ne čak niti prema književnosti, koju on smatra daleko širim pojmom, zbog čega ga literatura, zauzvrat, nagrađuje ovim briljantnim zapisima.

Minijaturne gravure ili pak neka od velikih djela štafelajnog slikarstva, primjerice neke od značajnih slika Vincenta Van Gogha, učinjene su na malenom prostoru, a doživljena su i upamćena kao svevremenska, neprolazna. Tako je i sa ovim zapisima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''

> Svi tekstovi ovog autora