Kazimierz Moczarski: ”Razgovori s krvnikom”

Kazimierz Moczarski: ”Razgovori s krvnikom”, Preveo: Slaven Kale, Srednja Europa, Zagreb, 2025.

Knjigu dokumentarističkih zapisa ”Razgovori s krvnikom” poljski žurnalist, pravnik i nekadašnji borac ilegalne Zemaljske armije koja se tijekom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Poljskoj borila protiv njemačkih okupatorskih snaga, Kazimirez Moczarski, pisao je po sjećanju, petnaestak godina nakon izlaska iz zatvora.

Taj poljski intelektualac u ovoj knjizi rekonstruiranih razgovora prisjećao se svojeg boravka u zatvorskoj ćeliji, koju je od ožujka do studenog 1949. godine dijelio s nacističkim generalom Jürgenom Stroopom, bliskim suradnikom i miljenikom Heinricha Himmlera, ali i samog Adolfa Hitlera.

Visoki položaj u hijerarhiji nacističkih poglavara i zločinaca Jürgen Stroop zaslužio je velikom odanošću idejama nacionalsocijalizma, manifestirajući je na njezinim vrhuncima kao  nacistički zapovjednik akcije uništenja židovskoga geta u Varšavi, nakon ustanka koji su zatočenici geta podignuli u proljeće 1943. godine. Bio je to ustanak koji im nije mogao zajamčiti slobodu. Prije je bio hrabar čin otpora i pobune protiv pasivnog prepuštanja neumitnoj pogibelji, koja ih je sigurno čekala u nekom od zloglasnih koncentracijskih logora.

Kazimierz Moczarski je pak, kao jedan od heroja poljskog pokreta otpora, završio u zatvoru zbog, za istočnoeuropske zemlje tada gotovo uobičajene, staljinističke represije kakva ga je kao voditelja Ureda za informiranje i propagandu Glavnog zapovjedništva već sredinom 1945. godine stavila iza rešetaka te mučila i osudila  na smrt (a zatim ublažila kaznu na doživotni zatvor).

Autor ove iznimno vrijedne knjige, povijesnog svjedočanstva, oslobođen je zatvorske kazne 1956. godine, nakon što je staljinistička vlast poslije Staljinove smrti u Poljskoj omekšala, a uskoro je i društveno rehabilitiran.

Moczarski je tako nakon izlaska iz zatvora radio kao novinar za onodobna  demokratska poljska glasila i već je negdje pri kraju šezdesetih godina prošlog stoljeća objavio u jednom varšavskom tjedniku prvi ulomak svojih ”Razgovora s krvnikom”.

Početkom sedamdesetih godina cijelo djelo tiskano je u nastavcima na stranicama časopisa ”Odra” iz Wroclava. Kao zasebna knjiga ”Razgovori s krvnikom” objavljeni su 1977., dvije godine nakon autorove smrti. Doživjeli su mnogobrojna reizdanja, a kao necenzurirano i cjelovito izdanje knjiga je objavljena tek nakon pada komunizma u Poljskoj 1992. godine te odmah postala i dijelom školske lektire. Upravo je prijevod tog posljednjeg, cenzure oslobođenog izdanja danas pred nama, zahvaljujući prijevodu Slavena Kale, povjesničara i znanstvenika usmjerenog na istraživanje hrvatsko-poljskih veza.

Knjiga ”Razgovori s krvnikom” predstavlja dakle jedan neuobičajen moment, činjenicu da su na blisku – zatvorsku egzistenciju igrom slučaja osuđena dvojica smrtnih neprijatelja, i to ne samo simbolički, po znaku pripadnosti vojsci odnosno strani ili ideologiji, nego i doslovno. Moczarski je, naime, o čemu će Stroopu u ćeliji na njegov zahtjev i pripovijedati, pripremao atentat na svojeg kasnijeg zatvorskog sudruga.

Razgovore u ćeliji obilježavale su nipošto suzdržane diskusije. Moczarski pretežito, ali i treći ”stanovnik” zatvorske ćelije Gustav Schielke, otvoreno i izravno suočavali su s pitanjima njemačkog generala SS-a i ratnoga zločinca koji je na savjesti nosio smrt golemog broja nevinih ljudi, uglavnom nenaoružanih civila.

Treći zatvorenik Gustav Schielke prije rata bio je običan njemački policajac koji se, ne toliko iz uvjerenja koliko iz proračunatosti, priklonio nacionalsocijalistima, zbog čega je u ratu postao jedan od mnogobrojnih anonimnih, niže rangiranih esesovaca.

Razgovori vođeni u zatvorskoj ćeliji, gdje se na nekoliko četvornih metara događa cjelokupna životna egzistencija trojice zatvorenika, iznijeli su na površinu sve ono što ni jedan sudski istražitelj čak i uz pomoć brojnih dokumenata i mogućih svjedoka ne bi uspio postići uz najveću nepristranost – čistoću spoznaje o genezi, razvoju ličnosti koja je iz najdubljih uvjerenja, ne iz hira, a tek posljedično iz koristi, odabrala da bude ”sijač smrti”. Ubojica zadužen za smrt bezbroj ljudi pritom nije osjećao žaljenje ni kajanje jer je mislio da se ubijanjem bori za ispravnu stvar.

Moczarski je, prema vlastitim riječima,  odmah nakon izlaska iz zatvora zabilježio zatvorske razgovore dok su sjećanja još bila svježa. Utoliko je ova knjiga jedinstven dokument, ne samo kada je riječ o povijesti Drugog svjetskog rata, nego i ako se razmišlja o općoj povijesti ljudskih odnosno psiholoških fanatičnih zastranjenja, analizi motiva koji tome vode i katastrofalnih posljedica.

U slučaju Jürgena Stroopa, kojega svakako doživljavamo i kao paradigmatski prikaz onoga što je u redovima SS-a bilo gotovo samorazumljiva pojava, ovakva vrsta psiholoških devijacija za posljedicu ima nešto što pripada katastrofi i nezaliječenoj tamnoj mrlji na savjesti cijeloga čovječanstva jer se radi o iznimno velikom broju stradalih ljudi u, kako je to dobro poznato, nacistički do savršenstva proračunatoj i izgrađenoj mašineriji smrti.

Autor se nije zaustavio samo na sjećanjima i rekonstrukciji razgovora koje je vodio s Jürgenom Stroopom i Gustavom Schielkeom, nego je svoju pozornost i vrijeme posvetio i pretragama druge dokumentacije, službenih zapisa i arhivske građe. Također, postojao je i samom sudu bio na raspolaganju i Stroopov originalni izvještaj s njegovim potpisom, nazvan ”Židovska stambena četvrt u Varšavi više ne postoji!”, koji potvrđuje činjenice koje je sam Stroop na sudu negirao, poput pokolja varšavskih Židova i spaljivanja geta 1943. godine.

Jürgen Stroop bio je naime optužen, a zatim 1951. godine osuđen, za pripadnost zločinačkoj organizaciji ”Zaštitni odredi” (SS)  i za likvidaciju varšavskog geta, odgovornost za ”najmanje 56 065 osoba ubijenih u tom getu” te za smrt još desetak tisuća Židova, donošenje naredbe o strijeljanju stotinu Poljaka 16. srpnja 1943. godine i sudjelovanje u masovnim ubojstvima i progonima poljskog stanovništva na području tzv. ”Warthegaua”, to jest poljskog teritorija Warte.

Ni za što nije priznao krivnju, premda posve očite činjenice za koje je postojala i dokumentacija nije mogao negirati. Ostao je do kraja službeno vjeran hitlerovskoj ideji koju je ponavljao, a koja se je sažeto temeljila u rečenicama ”Reda mora biti!”, ”Naredba je naredba”, i ”Moja čast je vjernost”.

Kako ova knjiga razgovora potanko i postupno pokazuje, ocrtavajući ličnost jednoga od mnogih fašističkih zločinaca prošloga stoljeća, Stroopov je svjetonazor uvelike oblikovan na starogermanskoj mitologiji koja se prema drevnim predajama vezala i za njegov rodni kraj, područje Teutoburške šume i brda Grotenburga, gdje je na početku nove ere germanski vođa Herman der Herusker pobijedio rimske legije.

Jürgen Stroop rođen je u Detmoldu, u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, na sjeverozapadu Njemačke, u nekadašnjem sjedištu provincije Lippe, a pragermanske legende oduševljavale su ga od rane mladosti. Katolik po rođenju, počeo je ispovijedati nacističku pseudopogansku religiju, izjašnjavao se je kao Gottgläubig, ili ”Onaj koji vjeruje u Boga”.

Sam je u razgovorima s Moczarskim, uz oduševljenje starim legendama, isticao kako su očeva vojnička disciplina i majčin režim katoličke strogosti oblikovali njegov karakter i zaštitili ga od pretjeranog jačanja individualizma.

U Prvom svjetskom ratu Moczarski je bio odlikovan, u međuraću je uređivao veteranski časopis, a kako je zarana bio opčinjen  nacističkom ideologijom i čitanjem Hitlerovih i Himmlerovih djela, oduševljeno je stao uz nacionalsocijalizam i već 1932. godine ušao u redove SS-a i članstvo Nacional- socijalističke radničke stranke. Ubrzo se počeo penjati u esesovskoj i stranačkoj hijerarhiji na lokalnoj razini.

U okupiranoj Poljskoj vodio je različite redarstvene urede i sudjelovao u holokaustu nad Židovima i pogromima poljskog stanovništva, a različite je policijsko-vojne aktivnosti provodio i u Ukrajini i na Kavkazu protiv tamošnjih partizanskih jedinica. Bio je izrazito marljiv u izvršavanju zadataka koje je pred njega stavljalo esesovsko i državno vodstvo te je u tome bio osobito brutalan.

I sam je Stroop, u razgovoru s Moczarskim, isticao vlastiti nacistički put na kojemu je vrhunac vidio u povjerenom mu zadatku uništenja varšavskog židovskog geta. Tada je, nakon spaljivanja cijelih gradskih četvrti i pogroma nevinih civila, Stroop dosegnuo i službeno promaknuće – postao je Gruppen – führer SS-a, to jest odnosno general – lajtnant, te zaslužio tako promociju i najsofisticiranije užitke dekadentne elite koje je sa sobom donosila visoka staleška pripadnost SS-u.

Njegov je govor, kako kaže urednik ove knjige u predgovoru, povjesničar, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Damir Agičić, od početka do kraja ove knjige obilježen dubokim uvjerenjem u ispravnost vlastitih postupaka. Sam Moczarski reći će kako je Stroop na postavljena pitanja uvijek odgovarao ”naučenim, stranačkim, NSDAP-ovskim tonom i jezikom”. Samim time, usmjerit će i naš doživljaj na jednu važnu činjenicu, a to je činjenica nedodirljive – do monstruoznosti – privrženosti određenoj, u ovome slučaju krajnje zločinačkoj, ideologiji i političkom sustavu te potpune poslušnosti njegovim vođama.

Stroop je, kako nam ga Moczarski u ovoj knjizi pokazuje, primjer radikalne instrumentalizacije čovjeka u službi totalitarnog sistema, gdje je njegova osobnost poništena pod političkom idejom odnosno naredbom, gdje je vlastito biće potpuno predano ulozi u vrhuški totalitarnog sustava.

Tako su neka od Stroopovih uvjerenja glasila, primjerice: ”Židovi nemaju, nisu u stanju imati osjećaj časti i dostojanstva. Uostalom, Židov nije čovjek u punom značenju te riječi. Židovi su poluljudi. Imaju drugačiju krv, drugačije tkivo, drugačije kosti, drugačije misle nego mi – Europljani, ”arijci”, a posebno drugačije nego mi – ”nordijci”.”

Kult sile i sluganstvo zapravo idu ruku pod ruku, zamijetit će Moczarski, jer su i jedno i drugo neizbježan plod slijepe poslušnosti. Premda slabo obrazovan, nedarovit učenik, Stroop se zahvaljujući toj slijepoj poslušnosti penjao nevjerojatnom brzinom na ljestvici esesovskih počasti i protekcije, sve do samih vodećih ljudi SS-a. No i na dalje će Hitlera i Himmlera i u najopuštenijim razgovorima nazivati njihovim punim imenom i prezimenom, što dokazuje njegov uvijek vjeran podanički odnos prema vođama.

On napominje kako Stroop nije poznavao vlastitu, njemačku književnost, čak niti na školskoj razini, za postojanje kontinenta Antartike nikada nije čuo, ali obožavao je glazbu Richarda Wagnera. Stroop sebe, primijetit će Moczarski, ”nije smatrao primjerenim da se bilo kada suprotstavi vlasti. Iznad svega bojao se nadređenih.”

Kazimierz Moczarski opisao je Jürgena Stroopa do detalja – čitatelj može svjedočiti njegovu generalskom držanju, njegovim ”velikodostojničkim navikama”. Moczarski katkada pristupa Stroopu  s ljekovitim, nužnim sarkazmom, što tekst čini još slojevitijim.

Pri kraju ”Razgovora s krvnikom” stoji i jedan nimalo beznačajan detalj, koji upućuje na činjenicu kako službeno lice Jürgena Stroopa ipak nije preuzelo potpunu prevlast nad njegovom najskrivenijom nutrinom, odnosno kako je, premda to nikada nije javno priznao, on zacijelo bio svjestan zločinačke, pogubne naravi ideologije čiji je poslušan sluga bio.

Naime, 1947. godine jedan je poljski profesor Stroopa fotografirao i mjerio, pri čemu je zatvorenik Stroop morao dati i grafološke uzorke svojega rukopisa. Na papiru na kojemu je to trebao učiniti Jürgen Stroop napisao je, na vlastitu inicijativu, i sljedeću izjavu političkog sadržaja, koja i svojim značenjem i tonom potpuno odudara od svega što je u svojim razgovorima s Moczarskim arogantno tvrdio i što je javno iznosio tijekom službene istrage i suđenja:

”Nakon svega što sam do sada iskusio, što sam doznao i što sam proživio, smatram da diktatura nije za narod. Višestranačje najbolje može rješavati životna pitanja naroda. Zdrava kritika može biti samo korisna državnom vodstvu.”

Knjiga ”Razgovori s krvnikom” izniman je dokument za sve koje zanima genealogija zločinačkog u ljudskome umu i u ljudskim društvima, ustrajanje u zlu unatoč poraznim i tragičnim činjenicama njegova djelovanja, ali i sama povijest Drugog svjetskog rata i posebice detalji, nevjerojatne činjenice iznesene iz ”prve ruke” o uništenju židovske četvrti u Varšavi.

Žilavost otpora tamošnjih pobunjenika, među kojima je bilo i mnogo žena, fascinirala je, katkada prema vlastitu priznanju i plašila, sama njihova krvnika, zloglasnog nacističkog generala Jürgena Stroopa.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
    •  Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja

> Svi tekstovi ovog autora