Ljubavna priča koju stvara moja električna kosilica

Dolazak proljeća u našim krajevima najavi bruj kosilica. Još uvijek uglavnom bučnih benzinskih flakserica, koje nas starije jutrom podsjete na djetinjstvo, i na zvuk tomosovih i johnsonovih vanbrodskih motora, koji na drvenim i plastičnim kaićima isplovljavaju prema Sućurju, prije nego što upekne moćno srpanjsko sunce.

I doista, nerazbuđen bi netko u zvuku benzinskih kosilica mogao čuti mirise mora i onih starinskih krema za sunčanje, na čijim je reklamama psić predškolskoj djevojčici navlačio gaćice.

Istina, tek smo u posljednjem tjednu ožujka, u travnju i svibnju, još je do ljetnih vrućina, dvjestotinjak smo kilometara od prvog mora, psić sa slike odavno se igra po nebeskim plažama, a djevojčici je sedamdeset, dobrostojeća je švedska gospođa, i zacijelo bi žestoko prosvjedovala protiv pedofilnog prikaza djevojčice kojoj psić navlači gaćice.

U posljednje vrijeme sve više jako je dobrih i snažnih električnih flakserica. Istina, mnogo su skuplje od benzinskih, ali za ekološki osviještenu generaciju one predstavljaju revolucionarni napredak. Osim što ne gutaju fosilna goriva i ne zagađuju nam seoski zrak, mnogo su tiše.

Ana kaže da naša električna kosilica zvuči kao klasični štapni mikser. Ja to ne bih mogao potvrditi, jer sam ja taj kosac, i njezin zvuk slušam iz prevelike blizine da bih je doista mogao čuti. Drukčije zvuči tomos 4 na kaiću na kojem isplovljavaš iz vale, nego tomos 4 koji iz daljine slušaš.

Električnu kosilicu nismo nabavljali zbog prekomjerne ekološke osviještenosti. Radije bih vozio najprljavijeg dizelaša, nego teslu, proizvedenog u tvornici najmarkantnijeg nacista današnjice Elona Muska. Električnu kosilicu kupili smo zato što se njom lakše rukuje, ugodnija je za korištenje, a što je najvažnije, ne iziskuje automehaničarska znanja, izmjenu ulja i svjećica itd. Baterija prosječno potraje po pola sata najžešće košnje, a za to vrijeme na punjenju je ona rezervna.

Livada nam je ispod kuće, na blagoj padini sa zapuštenim i odumirućim voćnjakom. Raste tu korov raznih vrsta, uz ogradu biva šiblja i drače, krtice sa svojim krtičnjacima posao otežavaju. Ponegdje je trave i poljskog cvijeća, a ponegdje, za ovakvih mokrih godina, onoga otužnog i brzorastućeg bilja, koje također otežava košnju. Na našoj livadi i među stablima žive krijesnice i leptirovi, biva osa i stršljenova, onih starinskih tromih bumbara, i naravno pčela.

Žive tu i ježevi, razne ptice, par onih tromih i pogolemih šumskih golubova, kos, a navrati i sova, ali ona brzo ode, jer joj nije milo naše društvo. Kroz travu progmiže i poneka zmija, ali u meni ne budi strah ni gađenje. Trudim se kositi tako da pretjerano ne ometam život livade. Nismo fanatici ćelave okućnice, niti engleske trave. Mi smo čeljad korova, u čovječanskom, u livadskom, i u svakom drugom smislu. Mješanci, melezi, džukele svijeta.

U gornjem dijelu vrta – koji bih ja, držeći se vlastitog jezičnog osjećaja, nazvao baščom! – naš je ružičnjak. Tu raste desetak naših ruža, pazimo ih obrezujemo i pratimo njihov rast i sazrijevanje, ali bez ikakvih floralnih ili florofilnih ambicija. One cvatu onoliko koliko se njima cvate. Mi se svakom cvijetu poradujemo, ali niti smo nas dvoje naročito ambiciozni, niti su ambiciozne naše ruže. Cvati, dušo, taman onoliko koliko ti se cvate! Mnogo više nas od njihova cvata zanima njihovo podrijetlo.

Neke su iz Konavala, od za nas iščezlog ružičnjaka Anine majke, jedna je od konavoskih, a jedna i od dubrovačkih prijatelja, dok jedna je ruža iz Poljske. Dvije-tri su i iz zagrebačkih rasadnika, u kojima sam uvijek birao one najjadnije primjerke, za koje sam se plašio da ih nitko neće izabrati.

Nijedna moja ruža nije iz Sarajeva, i to, ne bez tuge, pomislim kad god obilazim naš ružičnjak. A nigdje takvih ruža nije bilo kao u bašči na Sepetarevcu i u onoj drugoj, na Koševskom brdu, kod dede Lissea i prije Lisinice, kod kojih smo svraćali kad bismo išli na groblje. Onda ruže s Bjelava, koje su pamtile nestale sarajevske Jevreje, ruže s Vratnika, koje bi cvale uz ezane ljetnih ramazana, pa ruže bašči Koševa i Džidžikovca… Duhovi mrtvih mojih ruža lebde nad našim živim ružičnjakom.

Dolje ispod ruža, u vrtu u kojem započinje priča naše električne kosilice, žive rodice njihove, šumske jagode. Uglavnom po krajevima livade, uz među i ogradu, tamo blizu granice (odakle smo i nas dvoje stigli) kolonije su nazubljenih listića, između kojih će od sredine svibnja, pa oko dana naših rođendana, zreti jagode. Mi ćemo ih brati i na licu mjesta zobati, i bit će u tom nekog neusporedivog užitka.

Miris i okus šumskih jagoda neusporediv je, možda amblematski miris i okus našeg dijela svijeta. Skupa, recimo, s mirisom vrganja i drugih šumskih gljiva. Ali jagode su nam naročito bliske upravo zato što žive na granici. U Srednjoj Europi samo budale i fašisti nemaju osjećaj da su se rodili na granici. Ili, ako su svjesni da su se rodili na granici, misle da je to nešto loše.

Nije li nekako logično i očekivano to da ruže i šumske jagode pripadaju istoj porodici? Premda jagode nemaju trnja, niti se u njihovim bijelim cvjetićima sluti to fatalno rodbinstvo, šumske su jagode ruže nekih malenih, nama nevidljivih ljudi. Ili, bolje bi bilo tako reći, šumske su jagode iskušenje čovjeku: uče ga da se toliko smanji da u šumskim jagodama prepozna ruže. 

U ranije vremena, prije nego što smo nabavili električnu kosilicu, unajmljivali smo, dvaput u sezoni, kosca. Nekad je to bio naš susjed Davor, koji bi košnju obavio po korektnoj cijeni i vedro. Ali kad on više nije imao vremena, novi kosac bio je bezobrazno skup. Rekao sam da me vrijeđa veličina razlike između moje spisateljske i njegove kosačke dnevnice, i odlučio sam kositi sam.

Već nakon pola sata prve košnje, nisam sebi mogao oprostiti sve one godine što sam ih protraćio dok je Davor kosio našu livadu. I bio sam zahvalan novome, preskupom, koscu: on mi je pokazao put!

Košnja je, kao i pranje suđa ili miješenje kruha, aktivnost usred koje se najbolje misli. I još nešto: otkako sam kosim, dobro pazim da ne kosim biljčice šumskih jagoda. Ostavljam njihove kolonije pri granici, i nadam se plodovima.

U ranija vremena Davor bi ih sve pokosio, kao što mu se jednom ili dvaput dogodilo i da flaksericom odnese ružinu stabljika. Ali ni jagodama ni ružama ne znači ništa ako ih pokosite. I jedne, i druge čilo i veselo niknu, pa rastu s još većom životnom znatiželjom. Za razliku od ljudi, ruže i šumske jagode su korov. Čovjeka posiječeš i iskorijeniš, a njih teško. Zato, kada kažem da smo čeljad korova, više govorim o onome za čime čeznem, nego o onome što jesam.

Ruže i šumske jagode meni su svijetli i nedostižni uzor. Sličan njima sam, živim kao korov, samo u svojim sjećanjima. To je na koncu i razlog zašto u mom ružičnjaku nema svih tih ruža sarajevskih.  

Priča kaže ovako: šumske jagode divlje su euroazijsko voće. Većina od desetak vrsta raste u sjevernom umjerenom pojasu, samo jedna raste u Čileu. I upravo zaslužna je da su još u predkolumbovsko doba neki pitomi ljudi kultivirali i uzgojili prve pitome jagode.

Europljani, iliti ljudi sa Zapada, prvi su hibrid stvorili nekoliko desetljeća prije francuske buržoaske revolucije i Robespierreovog revolucionarnog terora, tako što su križali čileanske i sjevernoameričke jagode. Poslije je to postao veliki vrtlarski i voćarski biznis, koji će u tristotinjak naših godina s vrtnom iliti pitomom jagodom steći nešto amblematsko u opisu naše europske, zapadnjačke i konzumerističke naravi.

Naime, taj krupni vodenasti plod svojom pojavom i ljepotom visoko nadmašuje sitne i neugledne šumske jagode. Na njega reagiramo sezonalnom požudom, koja u sebi ima nešto od onog najgoreg, majmunskog muškog onanijskog uzbuđenja. S uzbuđenjem iščekujemo prve krupne plodove, ali svaki put kad ih okusimo, kanda se malo i razočaramo. Vrtna jagoda voćka je ultimativnog vodenastog razočaranja.

Ali do sljedećeg navrata, pogotovu do sljedeće godine, na razočaranje zaboravimo, i opet od tih predimenzioniranih, akromegaličnih i posve nepristalih plodova očekujemo nešto čega u njima baš nikad nije. Ni najukusnije vrtne jagode ne odgovaraju predstavi koju je o njima čovjek imao prije nego što će ih okusiti. Za razliku od šumskih jagoda, koji ga cijeli život nanovo iznenađuju svojim okusom i mirisom. 

Livadu kosim u staroj trenirci i još starijim dubokim tenisicama, s plastičnim naočalama za košenje i s paketićem papirnatih maramica u džepu, da povremeno obrišem znoj s lica i čela. Prije nego što sam nabavio kosilicu, mislio sam da toliki muškarci naokolo kose oko svojih vikendica i kuća, te po gruntovima na kojima nema baš ničega osim livade za pokositi, zato što ih košnji goni urođeni i socijalno stečeni mazohizam, a možda i zato što na taj način smiruju neko svoje grizodušje. Nije mi, međutim, glupavom kakav ponekad jesam, na um palo da se zapitam: a zašto u golemoj većini kose upravo muškarci, a ne žene?

Čim se nekim poslom pretežito bave muški, a ne ženske, taj posao je financijski isplativiji od drugih poslova, ili u njemu ima nekog tajnog užitka. Pretpostavljam da muškarci svoje žene od košenja odvraćaju govoreći im da je flakserica teška, da bi se mogle povrijediti itd. One im povjeruju.

Ani sam nudio da i ona kosi, ali ona neće, nego uživa u mom uživanju. Mislim da je to ljubav i da je ovo ljubavna priča. 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Zašto bi svaki čovjek trebao imati svoje mjesto na kojem će dvaput godišnje pokositi travu).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mitsko čudovište Goran Babić
    •  Zašto je istinski kršćanin sablazan ovome svijetu
    •  Kolinda gradonačelnica
    •  Suosjećanje na Veliki petak
    •  Tko je čitao Bibliju mora znati što je Bliski istok
    •  U čemu je snaga Europe
    •  Tomo Šnajder: jezično lijep apel svim Vrfcima
    •  Odgovor na pitanje zašto ne odeš iz Hrvatske
    •  Što je cilj etničke denuncijacije majke Josipa Dabre?
    •  Jasna Kovačević u Bogdana Ogrizovića: građanka Republike!

> Svi tekstovi ovog autora