O namještenoj sreći i subverzivnom smijehu

Autobusna stanica oblijepljena je srećom. Visoka je dva i pol metra, savršeno osvijetljena i reklamira dopunsko stomatološko osiguranje. Par u srednjim pedesetima osmjehuje se jedno drugome na način koji bi u stvarnom životu najviše podsjećao na neku vrstu neuravnoteženosti. To je smijeh bez povoda, smijeh bez vica, smijeh kao čista funkcija.

Nekoliko metara dalje: predizborni plakat. Kandidat pokazuje zube – bijele, ravne zube koji ulijevaju povjerenje. To je onaj smijeh koji je Milan Kundera nazvao ”smijehom anđela”. Apsurdno  je ozbiljan, ali signalizira: sve je pod kontrolom. Mi smo oni koje trebate. Mi smo u pravu. Tko se ovdje ne smije s nama, izdao je budućnost.

Ovaj moderni osmijeh vizualni je sedativ. On je šminka na licu svijeta koji odbija priznati vlastitu apsurdnost.

Da bi se razumjelo zašto to sveprisutno cerenje djeluje tako šuplje i – koje li ironije – smiješno, mora se otići u muzeje – i tamo zastati pred djelima Fransa Halsa.

Stoljećima je portretna umjetnost bila ozbiljna stvar. Lice je bilo spomenik, zamrznuto za vječnost, čvrsto zatvorenih usana. Tko se smijao, smatrao se ludom, pijanicom ili grešnikom. Smijeh je bio trenutak u kojem bi maska dostojanstva skliznula s lica, a to je nedopustivo. A onda je došao taj haarlemski buntovnik i širom raskrilio prozore.

Hals je učinio nešto nečuveno: naslikao je ”vražji smijeh” – da se opet poslužim Kunderinim izrazom. No u njemu nema ničega dijaboličnog; on nas vraća životu kakav jest.

Pogledajmo ”Malle Babbe”. Hals slika portret žene – koju bi danas vjerojatno svrstali kao ”gradski redikul” ili kao ludu (Malle) – s radikalnošću koja je uzdrmala 17. stoljeće. Dugo se vjerovalo da je ta žena tek puka šifra poroka, grimasa izmaštana u haarlemskim krčmama.

No, češljajući gradske arhive, istraživači su otkrili drugačiju, daleko intimniju tragediju: njezino stvarno ime bilo je Barbara Claes. Nikakva fikcija, već stvarna osoba, štićenica Het Dolhuysa, gradskog azila za umobolne izvan zidina grada. Hals je to mjesto bijede poznavao i previše dobro – njegov vlastiti sin Pieter boravio je ondje zbog mentalne rastrojenosti. Kada slika Babbe, Hals stoga ne gleda na marginu kao buržuj koji se naslađuje tuđom nevoljom. On gleda u golu, neuljepšanu stvarnost.

Na slici nema glatkoće, nema finih poteza kistom. Babbe je uokvirena simbolima moralnog posrtanja: velikom kositrenom kriglom za pivo i sovom na ramenu. Ono što je za antičke mislioce bila ptica mudrosti, u nizozemskom je baroku znak noći, moralnog sljepila i tupog pijanstva – ”pijan kao sova”, šaputalo se ulicama. No, Hals ne koristi te simbole kako bi docirao ili mahao moralnim prstom, kako se to rado tumačilo u literaturi 19. stoljeća. On ih koristi kako bi provocirao građanski poredak.

Tehnikom alla prima – Hals slika izravno, mokro na mokro, bez dugotrajne lazure i oklijevanja. Seymour Slive, veliki kroničar ovog majstora, opisao je to kao ”slikovno steno-pismo” (pictorial shorthand). Kada se približite platnu, vidite grube, gotovo agresivne udarce kistom. Kaos je kao šibom prisiljen u formu. Ta je tehnika sama po sebi šala na račun akademskog reda. Ona je brza, britka i izvan konvencija. Ona ne hvata statično stanje, već milisekundni prkos jednog pokreta: glava se naglo okreće, tijelo juri prema naprijed, kao da je netko upravo širom otvorio vrata krčme.

Babbe se smije otvorenih usta; čovjeku se čini da čuje izljev njezina glasa i zveket poklopca njezine krigle. To je smijeh koji ne želi ništa. Ništa ne prodaje. Ne legitimira nikakvu moć. On ne prosi za građansko sažaljenje i odbija moralno ukroćivanje. On je jednostavno tu – kao izraz ljudske egzistencije koja jest, nedekorativna. Hals joj ne oduzima dostojanstvo postojanja; on joj vraća neusiljenu vitalnost koja pršti od života i snage na način koji posramljuje ukočenu elitu s formalnih portreta.

Drugi primjer. Zagledajmo se u oči ”Nasmijanom kavaliru”. To nije prijateljski osmijeh nekog službenika. To je čin subverzivne zabave. Pritom taj čovjek, kako danas znamo iz haarlemskih arhiva, nije nikakav kavalir, niti se doista otvoreno smije. Zove se Tieleman Roosterman, izrazito je bogat trgovac tekstilom i ima tek 26 godina. Raskošni kaput prekriven je skrivenim simbolima ljubavi i vjernosti – pčelama, strijelama, plamtećim bakljama. No, umjesto uobičajene građanske uštogljenosti jednog mladoženje – budući da istraživanja pokazuju da je portret zapravo zaručnički, Hals mu daruje onaj jedan presudni potez kistom na kutu usana.

To nije otvoren smijeh, to je nadmoćno, gotovo drsko cerenje, prigušeni podsmijeh koji fiksira promatrača. Nasmijani Roosterman nas gleda svisoka, iz hvalisave raskoši svoje svile i neprocjenjive čipke, i zabavlja se na račun etikete, na račun važnosti umjetnosti i na račun smiješne ozbiljnosti svijeta. To je smijeh vica koji izriče istinu. Podrugljivi osmijeh  – ”podsmijeh” prema autoritetima koji se ne da svrstati u kalup, jer izmiče kontroli društvenih konvencija.

Dopustite mi još jednu kratku usporedbu koja mi se ovdje čini neizostavno važnom u razumijevanju ovoga stila. Uz Fransa Halsa, gotovo u isto vrijeme, i jedan je drugi slikar puštao svoje likove da se smiju. Riječ je o Rembrandtu van Rijnu. Fasciniran ljudskim emocijama, Rembrandt bi sjedio ispred ogledala i analizirao facijalne ekspresije. Analizirao je samoga sebe i tako razvio intiman melankoličan pogled prema unutra koji je razotkrivao krhkost vlastite duše. Tako je otkrio smijeh kao egzistencijalni monolog, introspekciju, okrenut k sebi, često lišen komunikacije s vanjskim svijetom. Smijeh Fransa Halsa, s druge strane, ne traži kontemplativnu tišinu. Njegova alla prima tehnika eksplozija je emocija u ovdje i sada. To je otvorena anarhija osjećaja koji hrle prema van kako bi se razbio poredak, zahtijevajući da pokažemo zube.

Što nam dakle taj ”drski” barokni slikar ima za reći u našem, ”iskešenom” vremenu? Možemo li ga iskoristiti kao lijek protiv predoziranja ”anđeoskim smijehom” koji nas proganja u našoj svakodnevici?

U vremenu stisnutih zuba, osmijeh moćnika postao je oružje. To je ekskluzivan osmijeh: ”Mi se smijemo jer imamo rješenje.” Kada Milan Kundera u ”Knjizi smijeha i zaborava” opisuje takav smijeh, on ga prokazuje kao apsolutistički ”smijeh anđela”. To je smijeh onih koji su toliko nepokolebljivo uvjereni da su u pravu da žele prisiliti svijet na stanje kolektivnog, jednoumnog oduševljenja. Ostati izvana znači nemati udjela u toj nadmoći, izgubiti.

Taj ideološki osmijeh ne poznaje šalu, jer bi šala uvijek značila i samoironiju. A samoironiju ne podnosi onaj tko njeguje autoritarnu sliku o sebi. Tamo gdje je sve ”savršeno” uređeno, dogmatski fiksirano i sakrosanktno, humor postaje državni neprijatelj broj jedan. Ekstremizmi su radikalno lišeni humora jer se panično boje relativizacije.

Nasuprot tom olovnom, anđeoskom smiješku, Kundera suprotstavlja ”vražji smijeh”. Pritom nas podsjeća da se đavao smije zato što mu Božje stvorenje, u svojoj pompoznoj ozbiljnosti, djeluje duboko apsurdno. Pogledamo li Halsove slike, uvidjet ćemo upravo ovo: prava šala razbija sakralni poredak ideologija. Ona razotkriva vladara kao varalicu, kralja pretvara u prosjaka, a ludu u mudraca. To je ono anarhično smijanje koje ne želi uništiti svijet, već nas izbaviti iz tamnice u kojoj navodno ”nema alternative”.

Vrijeme je, dakle, da smijeh istrgnemo iz pandži gurua za samopomoć i predizbornih stratega. Raskrinkajmo taj fotogenični očaj! Ako svijet ionako napreduje u elitnu ludnicu, savršeno tempirana grimasa jedne Malle Babbe jedina je adekvatna reakcija.

Boris Pavelić u svojoj kronici legendarnog ”Feral Tribunea” opisuje takav smijeh kao ultimativnu obranu od opresije. Jer: Kad se nečemu nasmiješ, to gubi moć da te plaši. Kada moćnike ogolimo u njihovoj vlastitoj smiješnosti, njihova hipnotička moć nestaje u sekundi. U kontekstu Malle Babbe, smijeh je krik slobode na rubu ludila i ponora.

Frans Hals nam je pokazao zube kako bi ismijao našu vlastitu sterilnost. Možda bismo napokon trebali odbiti sudjelovati u toj općoj dresuri namještene sreće.

I nemojte misliti da je ovo poziv na – nedaj-mi-bože – moralno samopoboljšanje; ovo je više apel za civilni neposluh protiv tiranije trajnog, namještenog osmijeha. Ne zbog društvenog igrokaza, nego zato što to dugujemo goloj istini življenja.

Situacija našeg vremena je ionako odveć kompleksna da bismo se smijali samo iz ozbiljnosti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Holbeinov mrtvi Bog pred Dostojevskim
    •  Izopačena umjetnost i sterilna prošlost
    •  Zašto moderne ideologije posrću pred umjetnošću

> Svi tekstovi ovog autora