novinarstvo s potpisom

Goran Beus Richemberg (Foto: Synopsis)
Odluku o odabiru idejnog rješenja novog maksimirskog stadiona i čitavog sportskog kompleksa na Sveticama donio je međunarodni Ocjenjivački sud u kojemu većinu čine istaknuti arhitekti i urbanisti (iz Hrvatske, Slovenije, Belgije i Francuske), dok manjinu čine predstavnici Grada Zagreba, Vlade RH i HNK Dinamo.
Glavni cilj bio je da struka, a ne politika, ima većinu glasova pri odabiru konačnog rješenja. A odluka je bila jednoglasna i bez prethodnog uvida u to tko je autor kojega od 88 pristiglih prijedloga arhitektonsko-urbanističkog rješenja iz čak 20 zemalja.
To znači ne samo da je an general odbačena ideja unificiranih neogladijstorskih arena (”gnijezda”, ”auto-guma” i sl.) kakvih je sad već mnoštvo širom svijeta, nego i da se odabrani rad najviše svidio svim članovima toga gremija, bez rezerve.
Zanimljivo je da su s jednakim oduševljenjem o odabranom projektu govorili predstavnici Udruženja arhitekata Zagreba, Grada, Vlade i samog Dinama.
Sada se u javnosti razvija burna rasprava u kojoj gotovo 80% onih koji su se javili u prva 24 sata jednodušno odbacuju odabrano i nagrađeno rješenje. Ne zna se koliko je među takvima Zagrepčana i navijača Dinama, čije bi mišljenje vjerojatno trebalo primarno uvažavati, a koliko je zapravo dokoličara i ”dežurnih stručnjaka” koji nikad ni neće stupiti na novi stadion, jer su ankete na portalima i društvenim mrežama svima dostupne, a pravo na svoje mišljenje i njegovo iskazivanje imaju svi čiji će novac biti utrošen u novo zdanje u Maksimiru.
Bit će zanimljivo pratiti tu javnu polemiku jer uprava Dinama tek najavljuje detaljno predstavljanje projekta svojim navijačima. Ako ih uspije pridobiti za novo rješenje, kritike će dobrano otupiti.
No jedno je sigurno, sve oštrice aktualne javne kritike (u kojoj se izgradnja stadiona pretvara u prvorazrednu političku temu) sada idu samo prema gradonačelniku Tomaševiću (a manje prema Zvonimiru Bobanu i Dinamu), premda on ni njegova gradska uprava, po prihvaćenom modelu u kojemu odlučujuću riječ imaju stručnjaci, zapravo nisu i neće odlučivati o odabiru konačnog rješenja.
Raskrinkani kriminal u sportu preko noći postaje ne-tema, a novi stadion se pretvara u političko pitanje, što najviše odgovara Vladi, čija vodeća stranka već desetljećima kadrovira u hrvatskom sportu, osobito nogometu.
Objektivno, Tomašević kao predstavnik vlasnika zemljišta i 50-postotnog investitora (drugu polovicu novca daje država) može samo zaustaviti i odgoditi njegovu realizaciju za neke naredne generacije. Vjerujem da će mu upravo to sugerirati PR stručnjaci.
Jer računati na to da će gotov stadion koncem 2030. ili početkom 2031. zasigurno utišati kritike, iz rakursa upravljanja odnosima s javnošću, prilično je riskantno i na dugome štapu.
Vrlo je izvjesno, naime, da Tomislav Tomašević, Zvonimir Boban, Tonči Glavina i Andrej Plenković u to doba više neće biti to što su sada i da će, u međuvremenu, i vlast i opozicija pokušati eksploatirati ovu temu manipulacijom raspoloženja dijela javnosti u svoju korist na sljedećim parlamentarnim i lokalnim izborima.
No jednako tako je riskantno računati i na to da će Tomašević, bez obzira što njegov glas u odabiru nije bio presudan, tako lako ustuknuti i odustati od ovoga projekta koji drži jednim od najvažnijih u svojim gradonačelničkim mandatima.
Naime, dosadašnja praksa je pokazala da je iz aktivista izrastao u realpolitičara koji prvotne planove pod pritiskom stvarnih prilika katkad mora i može donekle modificirati ili pristati na produljenje roka njihova ostvarenja (sanacija Jakuševca, Centar za gospodarenje otpadom), ali da je od njih spreman i odustati (što je bio slučaj sa mnogim gradonačelnicima prije i nakon Vece Holjevca i Pere Pirkera), to još nismo vidjeli.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































