Kako razmišljati o Hrvatima?

Dragi moji Hrvati,

 

premda je moje ime za sve vas nepoznato, pa stoga i moje mišljenje o vama za vas relativno nebitno, ipak vam se želim obratiti ovako javno. Želio sam da to bude preko Slobodne Dalmacije ili portala Dalmacija newsa, jer sam to moje, za vas nepoznato ime, po prvi put u Hrvatskoj napisao upravo u Splitu, prije nekih četvrt stoljeća, doduse tada u jednim drugim novinama koje već odavno više ne postoje (Omladinska Iskra). Ali obje su se redakcije oglušile na moje pismo – vjerujem zbog mog ne tako dobrog hrvatskog jezika.

 

Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo sto vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora.

 

Moja prva spoznaja Hrvatske i Hrvata je stara koliko su stare i ostale spoznaje koje sam stjecao tijekom osnovnog obrazovanja – dakle, negdje na koncu prve dekade moga života. U godinama koje su slijedile ta mi se spoznaja razvijala u dva različita pravca, dva ekstrema nespojiva jedna s drugim, kao crno i bijelo, u ovom slučaju kao crno i ružičasto. Jedna krajnost je bila pozitivna i s velikim simpatijama i poštovanjem prema Hrvatima i Hrvatskoj, a drugi je bio jako negativan prema narodu kome vi pripadate.

Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo što vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora

 

Tadašnju takvu moju isključivost vidim u odlikama mladosti i neiskustva, a to je sklonost ka generaliziranju. Tako je kod mnogih mladih – ni ja nisam bio iznimka. Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu.

 

Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati. Novinarstvo sam zavolio još u vrijeme kada mnogi moji vršnjaci nisu znali što će biti kad odrastu. Upijao sam svaki tekst napisan u Startu i Danasu, a kad sam završio fakultet žurnalistike, shvatio sam da sam više o profesiji naučio iz tih novina nego na studiju.

 

I danas kao model vođenja dobrog intervjua imam ono što sam učio čitajući u Startu, a kao model pisanja atraktivne kolumne ono što je bilo objavljivano u Danasu; više nego što sam učio na fakultetu na satima iz Teorije i praktike novinarstva 1, 2, 3. Generalizirao sam i svu sam tu intelektualnu, ljudsku, profesionalnu vrijednost i superiornost konkretnih novinara (Hrvata) pripisivao svima vama – cijelom hrvatskom narodu.

 

U istom tom periodu stvarala mi se i druga slika o vama. Sredinom osamdesetih sam po prvi put odgledao film “Okupacija u 26 slika”. Otišao sam u kino opušten, naivan, bez ikakvih velikih očekivanja, osim da odgledam film, jer je bio naš – jugoslavenski, što je za mene značilo i da će biti dobar film. Uvaljen u kino-fotelji uživao sam u filmu – u divnim kadrovima Dubrovnika, renesansnog naslijeđa, dvorištima punih cvijeća, paprata i zelenila. I sve tako do trenutka dok se nije upalio motor i krenuo autobus…

Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu. Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati

 

Scene koje su slijedile bile su jedna od najvećih trauma koje sam doživio u svom tada još nepunoljetnom životu. Bile su to slike užasa koje su me noćima, mjesecima i godinama pratile i uvijek bile prisutne u glavi. Nisam mogao prihvatiti da se takvo nešto doista dogodilo, pa sam olakšanje tražio u nekakvoj svojoj, ličnoj racionalizaciji da je to umjetničko viđenje koje nema veze sa stvarnošću.

 

U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati.

 

Nekoliko godina nakon mog prvog susreta s filmom Okupacija naletio sam na intervju s njegovim režiserom Lordanom Zafranovićem. Pamtim i danas, naslov je bio vrlo kratak i upečatljiv, a kod mene je izazvao isto toliki šok kao i kad sam odgledao film: “Autobus je doista postojao” – bio je naslov! Bio je to i kraj mojim pokušajima racionalizacije jezivih scena iz filma i nepovezivanja s Hrvatima.

 

Ranih devedesetih počeo je rat u bivšoj državi. Pamtim slike bombardiranja Dubrovnika, kako se crni dim izdiže iznad Straduna. Osim tih scena upamtio sam još nešto. Izjavu Dubrovčanina Ibrice Jusića. Kao danas se sjećam scene, dok u pozadini odjekuju detonacije, kako on sjedi u tamnom skloništu i govori u kameru: “U ovome se vidi razlika između njih (Srba) i nas (Hrvata). Oni uništavaju i bombarduju ovu svjetsku kulturu, a mi to stvaramo i poklanjamo civilizaciji.”

 

Odmah sam prihvatio te riječi kao istinite, jer su se uklapale u moje gledanje na Hrvate i ponovo generalizirao o kulturnoj superiornosti Hrvata i o bradatim, prljavim i primitivnim Srbima koji jedini mogu biti spremni da takvo blago unište.

U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati

 

Prošle su samo dvije godine od tog razmišljanja kada su televizije prikazale snimak rušenja Staroga mosta u Mostaru. Pitao sam se tada, pitam se i danas, što će na to izjaviti slavni Dubrovčanin Ibrica glede njegove izjave o bombardiranju Dubrovnika? Opet mi se vratila stara konfuzija – koja je slika ustvari prava kad razmišljam o Hrvatima?

 

Godine 1998. u malom njemačkom gradiću Izerlohn upoznao sam predivnu osobu – Ivana Salečića iz Zagreba. Sve što sam do tada lijepo mislio o Hrvatima, on je to personificirao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga i pričati s njim o raznim temama – pravi erudita, lijepo odgojen i prefinjenih manira, kakav samo može proizaći iz “zagrebačke škole”, ma što to značilo (iako se uvijek koristilo u staroj Jugi kao riječ-kompliment).

 

Čak su je i mnogi moji Makedonci koji su se školovali u Zagrebu s ponosom isticali kada bi željeli sebe izdvojiti iz miljea iz kojeg su proizišli i kome su se vratili. Vjerojatno zbog njegove “hrvatske superiornost”, kojoj sam se ja toliko divio, s Ivanom sam ostao dobar prijatelj do dana današnjeg, a zaboravio na mnoga druga poznanstva koja sam stekao u Izerlohnu s Nijemcima, Norvežanima, Rusima, Pakistancima, Talijanima, Kolumbijcima…

 

Zadnjih tjedana i mjeseci čitam po portalima i gledam na televiziji vijesti iz Hrvatske o zabrani ćirilice, o Šimuniću kako kliče “Za dom spremni!” i kako mu masa od 30 tisuća ljudi uzvraća da je također “Za dom spremna”. Na Poljudu se javno deklariraju kao ustaše i to, po njima, treba razumjeti kao nešto što budi ponos, čime se Hrvati trebaju dičiti. Smrtni neprijatelji Torcida i Bad Blue Boysi sponu integracije nalaze jedino u identifikaciji s ustašama.

Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio

 

Opet se pitam koja je Hrvatska prava – ona moga Ivana ili ona njihovog Šimunića!? Prođe mi više od pola života, samo Bog dragi zna koliko ću još živjeti, ali na moju dilemu iz ranog djetinjstva nikako da nađem odgovor.

 

Stariji sam, valjda i zreliji, pa pokušavam personalizirati, a ne generalizirati, ali mi teško ide kad vidim da cijeli stadion kliče kao jedan. To je masa ljudi, narod, a ne samo jedan konkretni nogometaš s imenom i prezimenom. Pa ako je jedan stadion, da li ih doista ima upravo toliko i nijedan više ili je problem samo u kapacitetu stadiona?

 

Što ako je umjesto 30 tisuća Maksimir mogao sakupiti deset puta toliko? Bi li i onda čitav stadion izvikivao “Za dom spremni”!? Ili obrnutim redom: da je to bila dvorana s deset puta manje ljudi, recimo 3 tisuće, bi li se onda tvrdilo da je to samo mala izolirana skupina i ništa više? Ali nije: bilo ih je deset puta više, kao što je moglo biti i još deset puta toliko za dom spremnih.

 

Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše, samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio. Ako i nakon toga svi oni budu i dalje spremni reći “Za dom spremni” i vjerovati da to govori o njihovom domoljublju i hrvatstvu – prihvaćam, ali za mene će značiti da se zarad takvog hrvatstva odriču svoje ljudskosti i prava na to da budu civilizirani ljudi.

 

Jer jedno s drugim ne može ići. Na koncu, vratio bih se desetinama godina unatrag. Šteta što tadašnja parola njihovih roditelja nije bila “Za (kon)dom spremni!”. Onda danas ovog problema ne bi bilo.

 

Hvala na pozornosti.

> Svi tekstovi ovog autora