Vukovar – simbol ukleto bezizlaznog hrvatstva

Vukovar, Zagreb, Krnjak, Udbina, Vojnić, kninsko Kosovo… Što je sljedeće? Možda – Kočerin?

 

Znate li gdje je Kočerin? Što biste odgovorili, da vas to zapita vrli pitac neki? Evo mala pomoć: Kočerin je selo u Hercegovini, malo sjevernije od Gornjih Mamića (ako vam to pomaže) i prstohvat kilometara zapadnije od Širokog Brijega, do kojega ga cestom dijele samo Privalj i Trn, ma sigurno ste čuli za njih. Niste?! A dobro, onda ništa, moramo ispočetka…

 

Kočerin je, elem, selo gdje je 1404. ćirilicom ispisana nadgrobna ploča stanovitom Vignju Miloševiću, znana kao “Kočerinska ploča” i odavna zaštićena kao kulturni spomenik nulte kategorije, čuvana već 613 godina i danas pohranjena u seoskoj katoličkoj crkvi. Nikad je nitko nije dirao, nikad nikome nije palo na pamet da je razbije pod okriljem noći ili odnese u nepoznatom smjeru, a da to bude samo i baš zbog toga što je ispisana ćirilicom. Čak ni u zadnjem ratu, iako je na njoj (pa još i tom nesretnom ćirilicom!) ispisano i prezime identično zločinčevom. Taj je Milošević s ploče, naime, bio Hrvat, a ćirilica je u njegovo doba bila (i) hrvatsko pismo.

 

E sad, ni po muke za sve to, ali baš je tu, u Kočerinu, nadomak Širokome, jedan Hrvat lani krenuo u kamenu klesati spomenik – ćirilici! I to ne bilo kakav Hrvat, nego pjesnik i etnolog Grgo Mikulić, koji je pored svega toga još i ravnatelj širokobriješkoga Turističkog ureda!

U Srbiji, eto, sve više zaobilaze ćirilicu ali je nikome ne daju, ponajmanje Hrvatima. U Hercegovini joj dižu monumente, u Hrvatskoj se održi međunarodni znanstveni skup o zanemarenoj ćiriličnoj baštini, a malo poslije zbog ćirilice se zakuha puzeći državni udar zdesna… Kako kaže jedan moj – ma, opet su Slovenci najlakše prošli!

 

I to ne bilo kakav spomenik, nego cijelu azbuku, slovo po slovo, a svako je visoko 140 centimetara, široko metar i pedalj debelo. Pa ti to odnesi! Rijetko me put nanese preko Širokog brijega, pa samo iz novina znam da je vrijedni Grgo u siječnju na ogradi kočerinske osnovne škole postavio prvih 12 ćiriličnih slova, najavljujući ih još 15. (Gdje su se izgubila preostala tri, pa baš tri, pojma nemam – ili sam lingvistički nedovoljno potkovan, ili je Grgi ponestalo kamena, ili je oboje). Znam još samo i to da ih nitko u ovih skoro godinu dana, nije ni taknuo. A hoće li uskoro – ne zna se. Kako je krenulo, vjerojatno hoće. A možda i neće, možda su Hercegovci doista inteligentniji od ostalih Hrvata…

 

Smiješni su ti hrvatsko-srpski, latinično-ćirilični apsurdi. Ja sam, recimo, prošlog tjedna predložio jednom Beograđaninu, koji bi htio u Srbiji nanovo objaviti moje romane, da ih tiska na ćirilici, sva tri, pa da tako zaobiđemo neke procedure s mojim bivšim, aljkavim nakladnikom tamo. Znate kako je glasio odgovor? “Nema šanse brate, ćirilicu niko ovde ne kupuje, sve šta išta vredi izdaje se latinično”.

 

Kaže mi to čovjek koji je sjajno upućen u posao, uz to i sam piše, a i čita, pa tako zna da je krema srpske lingvistike potkraj prošle godine osudila znanstveni skup u HAZU, održan pod naslovom “Hrvatska ćirilična baština”, povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige, nekakvog molitvenika, katoličkog, jasno. “Hrvati nam otimaju ćirilicu!”, “Svojataju srpsko pismo iz političkih razloga!”, tako je tada zagrmilo iz SANU, a i šire.

 

I kako ćemo sad, i kamo? U Srbiji, eto, sve više zaobilaze ćirilicu ali je nikome ne daju, ponajmanje Hrvatima. U Hercegovini joj dižu monumente, u Hrvatskoj se održi međunarodni znanstveni skup o zanemarenoj ćiriličnoj baštini, a malo poslije zbog ćirilice se zakuha puzeći državni udar zdesna… Kako kaže jedan moj – ma, opet su Slovenci najlakše prošli!

 

Zahvaljujući totalno diletantskim potezima aktualne vlade, Vukovar je nanovo, poslije 22 godine, postao vrelo očajničke negativne energije, a otamo potekla bujica širi se svim famoznim “područjima od posebne državne skrbi”, ne pitajući ni za što nikoga pred sobom. Potpunom nebrigom i nezamislivom nepažnjom vlasti (ne samo ove, da se ne muljamo jeftinim štosevima) taj je grad, stvarni katarzični potencijal za onu “kristalnu kocku vedrine”, najveću u Hrvata, desetljeće i pol sustavno pretvaran u crnu gvalju žuči i netrpeljivosti. Prepušten sam sebi i svojim neprebolnim traumama, postao je najskuplji i najbesperspektivniji grad u Hrvatskoj, u državi koja se u njega kune samo 18. i 19. studenog svake godine, a ostala 363 dana je savršeno boli vitalni organ za ljude koji tamo žive. Ne za Hrvate, ne za Srbe, nego za – ljude.

 

S ovim ćiriličnim pločama, tako nespretno i nerazumno postavljenima, Vukovar je još jednom postao, mimo svoje volje, tek šuplji simbol tog ukleto bezizlaznog hrvatstva u kojemu nema ni trunčice potencijala za budućnost. Je li Vukovar zbilja baš to zaslužio? Nije, nikad i ničim u svojoj povijesti! A svejedno ga se u zadnje 23 godine s Markova trga tretira kao neki državni zavod za testiranje ljudske izdržljivosti, i psihičke i fizičke, i u ratu i u miru! Pa se onda u Zagrebu zaključi – ej, ako su to preživjeli Vukovarci, onda valjda možete i svi vi ostali.

 

Tako se to radi još od ljeta 1991. i one strahovite, jezive jeseni što je uslijedila. Ključno sjeme razdora, međutim, posijano je godinu dana nakon te tragedije: u rujnu ’92., kad je (tri godine prije svršetka rata, alo, i pet godina prije mirne reintegracije “istočnog sektora” UNPROFOR-a!) donesen onaj famozni Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Tim je zakonom omogućeno da se preživjeli ubojice i mučitelji svakodnevno susreću, na tržnici, u pošti ili na pecanju, s mučenima ili rodbinom smaknutih, a da sami ne znaju što bi jedni s drugima, osim da upisuju djecu u “hrvatske” odnosno “srpske” škole i puštaju ih samo u “srpske” ili “hrvatske” kafiće.

 

Dalo bi se sad o ovoj temi razglabati još satima i karticama, ali zaključit ću s nekoliko nepobitnih činjenica i jednom preporukom. Kad su Hrvati nevjerojatno branili Vukovar iako nisu imali traženu pomoć (jer se sve naoružanje, a i ljudstvo, već slalo u Hercegovinu, tamo gdje sad podižu spomenik ćirilici, ako se sjećate), na vlasti je u Republici Hrvatskoj bio HDZ. Kad je donosen ovaj gore zakon s dugačkim imenom, na vlasti je bio HDZ. Kad je potpisivan Erdutski sporazum i dok je provođena mirna reintegracija, na vlasti je također bio HDZ, a članovi te stranke dizali su ruke i u vrijeme kad je izglasan Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. E, sad nisu. Zato i izvode sve ovo.

 

Da sam pragmatični kukuriku-političar u situaciji nastaloj ponajviše zbog moje traljavosti i netaktičnosti, sad bih se sjetio onoga što se u suvremenoj teoriji politike zove “Račan-Sanaderov sindrom”, pa iznašao neko rješenje da se sve ovo s ćirilicom nekako odgodi, izmislio neki moratorij ili što već, pa pričekao sljedeće izbore i ostavio HDZ-u da sam napravi sve to što ja, zbog hadezeovske opstrukcije, nisam uspio. Baš kao što je bilo sa svim tim zakonima i sporazumima i s generalima, i tko zna čime još.

 

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U

> Svi tekstovi ovog autora