autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Između fašizma i flašizma

AUTOR: Renato Baretić / 17.12.2013.

Smrznuo sam se neki dan kad sam na jednom portalu pročitao podatak da u Hrvatskoj 28 posto birača – poreznih obveznika radi za 72 posto birača – proračunskih korisnika. Ja, dakle, kao samostalna djelatnost, svojim porezima i inim davanjima financiram poreze i ina davanja gotovo troje punoljetnih ljudi. Budući da u toj analizi nije spomenuto otkad su ti podaci, a s obzirom na rapidan rast nezaposlenosti u Hrvata, moguće je da danas svojim porezom servisiram već i cijelih troje, ako ne i više.

 

Tko su ti ljudi, gdje rade? Što rade? Jesu li možda u mirovini ili je tek iščekuju, otaljavajući neki besmisleni posao na samoupravljački sigurnome radnome mjestu, daleko od mojih briga, nepostojećih minusa i povremenih blokada računa? Liječe li bolesne ljude (usput: vjerojatno mi je promaknula, površnome kakav već jesam, informacija da su liječnici prekinuli štrajk i da im je ukinuta radna obveza uvedena 14. studenoga…), uče li djecu prirodi i društvu, bore li se za zaštitu prirodnih staništa ugroženih vrsta ili vode neku katoličku župu? Zbilja – tko je to troje ljudi kojima ja svojom svakodnevnom i svakonoćnom frkom osiguravam spokojniji san od svoga i plaću redovitiju od mojih honorara?

 

To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi. Tako da znam tko su i gdje su, da brižno pratim kako se razvijaju i kako rastu, čime se bave u radno i slobodno vrijeme, čemu streme i – naravno – na što troše novac koji su od mene dobili.

To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi

 

Unošenjem takve odredbe u Ustav i prateće zakone, ja bih morao steći i pravo da nadležnom tijelu jednog dana kažem: “Ej, neću više plaćati Peri, pun mi je kufer njegove lažne invalidnosti! I taj Mate, taj kenja starcima da studira, a sve mjesečne pare, i njihove i moje, već za dva tjedna sprdi u kladionici i kafiću do nje! Snježanu je zaposlilo preko ćaćine stranačke veze, a u zadnjih se godinu dana samo petnaest puta pojavila na poslu… Neću više njih, dajte mi neko drugo troje ljudi koji nekakvog vraga zbilja rade, koji pošteno doprinose zajednici široj od vlastite obitelji! Apsolutno me nije briga jesu li homoseksualci, Hrvati, Srbi, crnci, političari, vjernici, ateisti, ništa me ne zanima osim – dajte mi novo troje!  Ne želim više davati svoj novac sebičnim štetočinama!”

 

Kada bi takav (s)ustav i zakone bilo moguće provesti i temeljito provoditi, tu bi se sigurno našlo mjesta i za kaznene odredbe, među  kojima bi ključna bila preuzeta iz nogometa: dva žuta kartona (dvije porezno-obvezničke odbijenice u stilu “dajte mi nekog drugog!”) jednako – crveni. Automatsko isključenje iz igre. Pa ti, kumče naše bivše drago, pjevaj i ubuduće si sam(a) plaćaj sve to što smo ti nas dvoje dosad uplaćivali! Ništa nama ne moraš vraćati, nema potrebe, samo trebaš išetati na streljanu po kojoj smo mi godinama povazdan poskakivali da bi tebi bilo lijepo.

 

Zastupnici, ministri, vijećnici, općinari, udrugaši, načelnici, pročelnici, kulturnjaci, sportaši, referenti, poreznici, svećenici… svih njih sedamdeset i dvoje žive na račun nas dvadeset i osmero. A kad ja, kao pripadnik kategorija “udrugaši” i “kulturnjaci”, s vremena na vrijeme dobijem neku proračunsku siću, neku potporu ili stipendiju – ja i tad od te siće moram odvojiti za porez, prirez, zdravstveno i mirovinsko. Dakle – vratiti im dio onoga što su mi, velikodušni po svojoj hrvatskoj i kršćanskoj naravi, tako benevolentno ustupili, e da bi to opet završilo u rješavanju njihovih financijskih problema, o kojima se oni uopće ne moraju brinuti, ni oni niti referenti koji im o tome vode računa. Eh, da mi je pustiti tu ekipu malo u stvarnost, na bespuća recentne zbiljnosti tržišta rada, osobno bih uručio Orden Reda Nečega s Još Nečim svakom tko za godinu dana nijednom ne bude ovršen!

Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati, iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno  moram

 

Strahovito porazni aktualni podaci o podobrazovanosti i neosposobljenosti za običan život naših potomaka, o njihovim šansama na hrvatskom tržištu rada i o perspektivi koje nema osim u (više sreće drugi put!) svojeručnom prelijevanju tuđih bojnih otrova iz šupljeg u prazno, govore nam da tu jezivu spiralu parazitiranja treba što brže prekinuti, ili bar što više ubrzati, da što prije spuzne do otrežnjavajućeg dna.

 

S moga radnog stola na petom katu pogled puca na neuredni parkić, urešen tek s četiri kontejnera uz rub. Budući da mi je prozor stalno otvoren, svako malo me prene zvuk rovanja i kopanja po nekom od tih kontejnera. I znate što sam primijetio? Dobna granica tragača za plastičnim bocama vidno se spustila: prije šest, sedam godina, kad je počelo to otkupljivanje odbačenih flaša i limenki, ogromna većina nesretnika nadvinutih nad naše smeće bili su stariji ljudi, gotovo nitko ispod 60.

 

Danas prevladavaju oni između 40 i 50 godina, ne samo pod mojim prozorom, a ima već i mlađih. Prvo troje koji se od ovog trenutka pojave u parkiću sa svojim vrećetinama i zašiljenim štapovima – eto, to je to troje prema kojima bih ja, kad se već mora, preusmjerio novac iz svojih poreza i inih davanja, daleko radije nego Narcisima iz našeg sokaka.

 

Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno  moram… I onda se još nađu mrmoti koji mi, nesvjesni da citiraju staru komunističku mantru, poručuju da se slobodno odselim ako mi se ovdje ne sviđa. Alo, budale, pa da ja i preostalih 27 zbilja odselimo, ej, pa vas bi sedamdeset i dvoje učas pocrkalo od gladi!

Još tekstova ovog autora:

     Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
     Pođite vi, ja ostajem
     Djeca bez ijedne igračke
     Rukopis izumire
     Danijel u gostima
     Kultura muljanja
     Plan 15 do 20
     Meni nije svejedno
     U ime U
     Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija