Abrahamov blagoslov (5)

Nadam se da sam u prethodna četiri nastavka uspio pokazati kako ni riječ dana Abrahamu, a posebice ne ona koja je došla po utjelovljenoj Riječi – Isusu iz Nazareta, ne isključuje i ne favorizira ni jednog čovjeka, ni jedan narod u Božjem spasenjskom planu. Naprotiv, još će Izaija u četiri poznate pjesme o Sluzi Jahvinu (u kome se Isus prepoznavao) reći: ”Premalo je da … vratiš Ostatak Izraelov … nego ću te postaviti da spas moj do na kraj zemlje doneseš” (Iz 49.6), a Petar, u kući rimskog okupatorskog vojnika, reče: ”Sad vidim da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno” (Djela 10.34,35).

 

Kako onda pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet. Da bi ostvario svoj plan, Bog se uvijek koristio ljudima. Kršćani vjeruju da se proročka riječ o ”Sluzi po kome će se Božja volja ispuniti” (Iz 53.10) u punini ostvarila u Isusu iz Nazareta.

Zašto pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet

 

U njemu povijest Židova i ”pogana” postaje jednom poviješću. Razdvajanje te povijesti, kako to čini dispenzacionalizam, predstavlja gaženje Kristove žrtve na križu, znači poništiti doseg Novoga saveza koji je Boga stajao žrtve Njegova Sina. To znači ne prepoznati koliko se duboka i korijenita promjena zbila na križu. Taj ”ne-narod” (pogani, tj. mi) nije postao nešto malo dražim Bogu, već je postao punopravnim članom Božjega domaćinstva. Bog ne voli ništa manje Palestince ili Hrvate nego što voli Židove.

 

Što to konkretno znači za kršćane, ne samo one koji poput tzv. mesijanskih kršćana žive u Palestini (to su Židovi koji su u Isusu iz Nazareta prepoznali očekivanog Mesiju), već i za sve nas rasijane širom svijeta?

 

Budući da je pomirenje ključna odrednica Isusove misije, odatle proizlazi i misija njegovih sljedbenika koji ne mogu biti navijačka skupina jedne strane, već agenti pomirenja među zavađenom braćom, no dispenzacionalizam s podvojenom poviješću ne uspijeva u svoj vidokrug uključiti i Palestince.

 

Baš to, aktivno zauzimanje za mir i pomirenje jest ono što krasi rad mojih prijatelja u Izraelu, okupljenih u ”Službi pomirenja – Musalaha”. ”Uzmemo deset Izraelaca i deset Palestinaca, zajašimo deve, odemo u pustinju na deset dana i vratimo se kao prijatelji”, kazuje Salim Munayer, osnivač Musalahe. Riječ je o palestinskom kršćaninu, oženjenom Britankom, koji se neumorno zalaže za mir i pomirenje među zavađenim stranama čiji se radikali zalažu za ”konačno rješenje” pitanja onih na drugoj strani. Iako mu njegova životna priča daje pravo na radikalizam svake vrste, on za razliku od nas, promatrača sa Zapada, ne navija ”za svoje”, već kao svoje prepoznaje sve ljude koji, neovisno o etničkoj pripadnosti, pristaju na prijateljstvo. Svoju dirljivu životnu priču dijeli s nama na: vimeo.com.

Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”) koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam

 

Država Izrael trebala bi potpadati pod međunarodni pravni poredak i nikad zbog nekog ”višeg prava” koje bi joj pripadalo kao ”Božjemu narodu” nije izuzeta iz obveze njegova poštovanja. Rušenje kuća, sječa maslina, zatvaranje vode, pretvaranje Zapadne obale u razmrvljeni teritorij premrežen koridorima koje Palestinci prelaze uz specijalne propusnice kako bi, primjerice, iz Betlehema došli u Aman u Jordanu, jer na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu nemaju pravo pristupa, život u izbjegličkim logorima, zid – taj strašni i ponižavajući zid koji nije odijelio samo suprotstavljene narode, već i obitelji Palestinaca, nekažnjeno ubijanje najsofisticiranijim oružjem… dugačak je popis onoga za što bi svaka država na svijetu i te kako odgovarala.

 

I dok možemo razumjeti da ekonomski moćan ”svjetski policajac” izvozi demokraciju uništavajući pritom tisućljetne civilizacije i stare države, Izrael si, ako se za ponovno zauzimanje zemlje iz koje je izbivao više od 1800 godina, poziva na obećanja stara oko 4800 godina ne može dopustiti gore pobrojeno. Ah, da, ne poziva se na to onaj sekularni Izrael. Njemu je dovoljna vojna premoć. Tim obećanjima pojedini kršćani opravdavaju bolne stvari koje se događaju Palestincima. Uz obećanja, ponovimo to, idu i obveze. Ne, mesijanska se država ne prepoznaje po teroru. ”Bit ćeš blagoslov narodima” rečeno je Abrahamu.

 

Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”), koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam. Da malo parafraziram Pavla: to što se ljudi poput Palestinca Salima, nadahnuti duhom Isusa iz Nazareta pokazuju kao Božji i ljudski prijatelji, ne umanjuje nadu da će jednoga dana taj duh prijateljevanja zahvatiti i one koji se u ovom trenutku moraju braniti zidom jer neljudski uvjeti u kojima žive obespravljeni potiču radikalizme i terorizam.

 

Tko zna, ne bi li izostanak na religiji utemeljene potpore jednoj strani, a umjesto toga inzistiranje na dijalogu i poštovanju međunarodnog prava bio veći doprinos mirovnom procesu na Bliskome istoku od svih navijanja ”za naše”?

 

(Kraj feljtona. Giorgio Grlj je baptistički pastor u Rijeci i predsjednik Protestantskog evanđeoskog vijeća u RH – PEV).

    •  Abrahamov blagoslov (4)
    •  Abrahamov blagoslov (3)
    •  Abrahamov blagoslov (2)
    •  Abrahamov blagoslov (1)

> Svi tekstovi ovog autora