novinarstvo s potpisom
Kako je lijepo pogledati filmove na premijernim festivalima! O njima se zaista ništa ne zna. Ne postoji nikakav prethodni vrijednosni sud s kojim bi gledateljski doživljaj trebao izaći nakraj. Postoji samo iskustvo gledanja i čistog otkrivanja. I koliko god da se manjkavih djela pritom otkrije, uloženi napor vrijedan je zbog onih dragulja koji svako toliko naiđu – kada znaš da si bio u dvorani s prvom publikom koja je vidjela nešto što će se pamtiti.
Slutim da su takav doživljaj imali gledatelji ovogodišnjeg festivala u Cannesu, gdje je film La Vie d’Adele – Chapitres 1 & 2 (poznat i pod alternativnim engleskim naslovom Blue Is the Warmest Colour) osvojio i nagradu FIPRESCI-ja, svjetskog udruženja filmskih kritičara, i veliku Zlatnu palmu – prvi put u povijesti dodijeljenu ne samo redatelju već i paru glavnih glumica kao, prema mišljenju žirija Stevena Spielberga, ravnopravnih suautorica filma.
Zatim su stigle glasine. Film je trosatno nizanje scena nesimuliranog, uglavnom lezbijskog, a uvijek eksplicitnog seksa, javljalo se zadihano s Croisette. Potom su uslijedili skandali. Redatelj Abdellatif Kechiche razbjesnio je ekipu jer je za više mjeseci produljio snimanje, kršeći sindikalne norme, a obje su se glavne glumice potom javno posvađale s njim, optužujući ga za emocionalno zlostavljanje te tvrdeći kako nikad više neće raditi s Kechicheom. Onda su još kritičari iz LGBT zajednice počeli nizati teze o tome kako film banalizira homoseksualnost, kako je to samo slinjenje jednog heteroseksualnog sredovječnog muškarca nad golim mladim ženama. Na koncu su stigle višemjesečne rasprave oko toga s kakvim se cenzorskim rezovima film uopće smije prikazati u kinima. Kechiche je, duboko razočaran razvojem zbivanja, čak u nekom trenutku izjavio da se film više uopće ne treba nigdje prikazati.
Eto, sad je došao u kina. Čak i u Americi prikazuje se necenzuriran (premda s predikatom NC-17), a kod nas ga se može pronaći rijetko gdje, i to u kasnim noćnim satima. Ali može ga se pronaći, također necenzuriranog.
To je najvažnije, napokon. Adèlin život jedan je od najhumanijih, najintimnijih i emocionalno najnesmiljenijih filmova ovog stoljeća. Ako ikako možete, pristupite mu otvorena srca.
Temeljen na stripu Le Bleu est une couleur chaude (jer, hej, u frankofonskim zemljama strip i dalje živi kao punokrvni medij za sve vrste pripovijedanja), Adèlin život odstupa od predloška u nizu ključnih pogleda, prije svega u odustajanju od preeksplicitne narativnosti. Prije svega, tu je taj naslov: dok se na engleskom zadržava ime predloška, Kechiche mijenja francuski (pa tako i hrvatski) naziv, jer mijenja ime protagonistice. Clémentine iz stripa ovdje je Adèle, samo zato što se glumica koja tumači taj lik tako zove. A cjelokupni se film vrti upravo oko ulaženja u dušu lika Adèle, onako kako je tumači Adèle Exarchopoulos.
Drugim riječima, ovo zapravo nije priča o dvije žene i fazama njihove ljubavi. Ovo je priča o Adéle, mladoj ženi na pragu spolnog sazrijevanja, i o presudnoj ulozi koju je u tome imala njezina prva velika ljubav, nekoliko godina starija, sofisticiranija, drugačija Emma.
Emma ima modru kosu. (Eto prvog velikog kamena spoticanja na posve jezičnoj osnovi: pojam “plave” kose kod nas se odnosi na žutokose, na blondine, je li; ali nijansa kose koju Emma tu nosi zaista jest plava u primarnom smislu te riječi, što će za film biti prevažno.) Emma je otvoreno gej. Emma je umjetnica, studira slikarstvo i najiskrenije vjeruje u svoje stvaralaštvo.
Adèle nije ništa od toga. Kad je upoznajemo, još je klinka: ide u četvrti srednje, društveni joj se život svodi na uski krug frendica iz razreda punih uobičajenog kokodakanja o seksu i dečkima, a u životu najviše voli knjige. Kako potječe iz potpuno srednje klase, s roditeljima kojima su najbitnije uobičajene banalnosti u stilu “stekni struku, nađi posao, udaj se, izrodi djecu”, knjige joj pružaju jedini izlet u drugačije, zanimljivije, uzbudljivije svjetove koji valjda postoje negdje drugdje. Rasprava o pojmu ljubavi na satu književnosti daleko više uzbudi Adèle od tračerskih nagovaranja kolegica da se upusti u vezu s dečkom iz škole kojem se ona očito sviđa.
Nije da Adèle nije zaintrigirana tom mogućnošću; dapače, kao svaka senzibilna srednjoškolka puna nedoumica o tome što joj život zaista nudi, upusti se u prve korake druženja s njim, na putu prema prvom poljupcu i prvom spolnom odnosu. Ali prije nego što do toga dođe, na ulici ugleda Emmu: modrokosu/plavokosu Emmu, posve drugačiju od svih koji je okružuju. Emmu koja nonšalantno prelazi zebru grleći svoju djevojku. Taj prizor pogodi Adèle snagom groma.
Sve što se u filmu zbiva poslije toga neumoljivo je uvjetovano tim jednim trenutkom čistog, fatalnog zaljubljivanja. Napokon, Adèle je upravo sva bila u Marivauxovu romanu La Vie de Marianne, kojeg nikako nije mogla podijeliti sa svojim potencijalnim dečkom, a obrađivala se i tragedija Antigone. To je bio mentalni svijet u koji je banuo prizor Emme na pješačkom prijelazu.
Je li Adèle oduvijek bila lezbijka, pa ju je taj prizor neprikrivene ženske gej veze probudio? Ili je oduvijek bila sanjarica, pa ju je prizor privlačne osobe koja otvoreno iskazuje sebe ohrabrio? Tko bi znao? Pa tu se ipak radi o velikim otajstvima ljudskog srca. Kechiche ne sudi, ne docira i ne moralizira. Samo prikazuje.
A ono što prikazuje jest lice Adèle Exarchopoulous. Slutim da su dobre tri četvrtine filma posvećene njezinim krupnim planovima. Riječ je o redateljskom postupku koji nije rijedak u današnjem filmu, ali rijetko je gdje tako utemeljen u biti samog djela i tako suštinski neophodan za iskustvo njegova gledanja. Exarchopoulous ne nosi nikakvu masku u filmu: ni šminku, a ni bilo kakvu mentalnu barijeru između onoga što je sama kao osoba i onoga što je kao lik Adèle. A Kechichea zanimaju svaka pora njezina lica, svaka bala koja joj iscuri iz nosnice i – ponajviše – njezina usta. Uvijek poluotvorena, bujnih, željnih usnica koje u isti mah vabe da ih se poljubi i govore sve o Adèlinu čuđenju pri otkrivanju svijeta, o strepnjama i žudnjama koje ona u sebi nosi, to su usta kakva francuska kinematografija nije imala još od Bardot. Ali ovoliko stvarno, ovoliko prebrutalno dočaravanje psihe jednog lika kroz slijed krupnih planova svjetska kinematografija nije imala još otkako su Dreyer i Falconetti davne 1928. snimili Ivanu Orleansku.
Upravo zato što smo u svakoj pori Adèlina lica, ne možemo s vremenom ne ući u svaku poru njezine psihe. Zato za film i jest prevažno vidjeti sve što ona prolazi: nelagodu kad uđe u ženski gej bar u potrazi za Emmom, te smjesta biva okružena grabežljivim nasrtajima butch lezbijki, pa nošenje s reakcijama različitih sredina na svoju potonju vezu s Emmom, te – što je prebitno, jer ta nesretna ljudska spolnost uvijek sve ono što nam je dotad bilo samo u glavi materijalizira i zapečaćuje tijelom – Adèlin doživljaj seksa s Emmom. Odatle potreba filma za dugim i izravnim scenama lezbijskog seksa. U njemu se Adèle pronalazi, u njemu nalazi sreću, u njemu se gubi.
Ali teško da je Emmi Adèle jednako bitna. Nesumnjivo je da prema njoj osjeća snažnu strast, ali Adèle jednostavno ne pripada njezinu sofisticiranom društvenom krugu. Kad jednom shvati da Adèle neće otići na studij, već da će završiti tečaj za odgojiteljice i zaposliti se odmah nakon završene srednje škole, Emma po svoj prilici to shvati kao Adèlino popuštanje pod pritiskom malograđanštine i smjesta si krene tražiti primjereniju partnericu. Adèle nema dokaza za Emmino varanje, ali sluti da joj ljubav izmiče, pa potraži utjehu u kratkotrajnoj strasti s kolegom odgojiteljem. A kad Emma za to sazna, iskoristit će priliku da je potpuno izbaci iz svog života.
Od ona dva poglavlja spomenuta u izvornom francuskom naslovu filma – očito preimenovanog da svrne pozornost na konotaciju s Marivauxom – drugo je najnesnosnije. Kechiche posljednjih sat vremena trajanja svojeg filma posvećuje Adèlinu životu nakon prekida s Emmom, i tu film nadilazi sve analize slomljenih srdaca koje sam dosad vidio na velikom platnu. Izgubivši Emmu, Adèle doslovce više nema ništa: živi s potpuno neizlječivom šupljinom u sebi na mjestu gdje joj je nekad bilo srce, živi za nekoliko sve bjednijih pokušaja da ponovno dođe do Emme. A kako joj postaje sve jasnije da Emma više nikad neće biti njezina, tako joj lice gasne pred spoznajom o konačnom beznađu. Spomenuo sam Ivanu Orleansku? Na kraju ovog filma Adèle izgara na ništa manje bolnoj lomači.
A ipak, prizor koji ostaje u svijesti nakon filma nije vatra, nego voda. Plavu boju Kechiche vrlo pažljivo interpolira u film i prije nego što na scenu stupi Emma: Adèli je ona sama po sebi bitna. A kad Emma u nekoj fazi veze prestane tako bojiti kosu i ostane obična plavuša, Emma počne kompenzirati drugim oblicima plavetnila – prije svega plavo toniranom kopijom Pabstova nijemog klasika Pandorina kutija (značajno? Svakako) koju pušta u pozadini vrtne zabave na kojoj će prvi put naslutiti Emminu nevjeru. A kad izgubi Emmu, počet će nositi plavo, zapažati tu boju gdje god može – da bi se naposljetku bacila u more i ostala ležati na njegovoj površini, s nedokučivom dubinom podsvijesti ispod sebe i beskrajnim nebom snova iznad sebe, možda bi se moglo reći… Ali svakako okružena velikim plavetnilom.
Léa Seydoux sjajna je glumica s hollywoodskom karijerom u usponu, ali ovo nije ravnopravno njezin film. Kao Emma, ona je tu ipak samo čimbenik u usponu i padu Adèle. A kao Adèle, Adèle Exarchopoulous – također glumica s dugogodišnjim iskustvom, premda nepoznata široj publici sve do sada – ostvarila je jedan od najmoćnijih ikad viđenih portreta prepuštanja ljubavi i življenja s cijenom koju ona sa sobom nosi.
Utoliko je Adèlin život najdirljivija ljubavna priča naših dana. Nije bitno što je lezbijska, još je manje bitno što je vizualno eksplicitna. Emocionalno je eksplicitna, na najistinitiji mogući način.