autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Uzurpiranje revolucije

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 23.11.2015.
Četvrtu godinu za redom gledamo nove nastavke “Igara gladi”, serijala uz koji je Jennifer Lawrence prešla iz statusa starlete koja obećava u današnji pojam najveće glumice na svijetu. Ovi filmovi obilježit će naraštaj, ali kako?

Četvrtu godinu za redom gledamo nove nastavke “Igara gladi”, serijala uz koji je Jennifer Lawrence prešla iz statusa starlete koja obećava u današnji pojam najveće glumice na svijetu. Ovi filmovi obilježit će naraštaj, ali kako?

Od skorašnjih dramskih franšiza koje tvore okosnicu poslovanja današnjih multipleksa samo su dvije nastale u ovom stoljeću. Obje su se temeljile na predlošcima spisateljica, obje su u žarištu radnje imale djevojku na pragu zrelosti koja prolazi polumitsku preobrazbu u junakinju, obje su stekle toliku popularnost da su im se posljednji nastavci mejozom raspolutili u dva filma, ne bi li igrali još jedno ljeto. Ali premda su i Sumrak i Igre gladi razmjerno uspješno – uspješnije nego Harry Potter, recimo – pregrmjeli gubitak dramaturških kromozoma koji takva dioba nužno sa sobom nosi, konačni im je učinak na identitet franšizne kinematografije stubokom različit.

U Sumraku je Bella Swan prelazila put od trapavice do vampirice s jednim temeljnim ciljem, dolaskom do rješenja svojih ljubavnih problema koji bi bili prihvatljivi svima. Ta težnja prema win-win ishodu bila je možda ne otvoreno feministički, ali umnogome nov pripovjedni moment u uobičajenom stvaranju tenzija komercijalnog filma, inače mačistički sklonog podjelama na pozitivce i negativce na putu prema konačnoj pobjedi naših zato što su u pravu, ili bar zato što su jači i/ili dovitljiviji. Bella je unutar specifičnog koncepta Stephenie Meyer, gdje svaki vampir ima i dodatnu nadljudsku moć, zadobila sposobnost štićenja: kao nevjesta, kao ljubavnica, kao majka, bila je očekivano kontroverzno utjelovljenje konzervativnog ideala žene.

U Igrama gladi Katniss Everdeen također teži idealu doma, nekog mirnog, povučenog doma gdje će moći sviti obiteljsko gnijezdo. Samo, način na koji ga ostvaruje stubokom je različit. Dok Bella prolazi put iz pijuna u kraljicu na šahovskoj ploči, Katniss počinje kao pijun – Vatrena Djevojka, propagandni lik smišljen za potrebe Kapitola i predsjednika Snowa – i završava kao pijun – Šojka Rugalica, propagandni lik smišljen za potrebe pobunjenika i predsjednice Coin. Ona nikad ne ovladava svojim kontekstom: za svaku se proaktivnost mora sama izboriti.

U suludo prekvalificiranom sporednom ansamblu, uz puno štovanje sjeni Philipa Seymoura Hoffmana, ovdje briljira Julianne Moore. Ako je bilo razloga da se “Šojka Rugalica” podijeli na dva filma, on se krio u predsjednici Coin

U suludo prekvalificiranom sporednom ansamblu, uz puno štovanje sjeni Philipa Seymoura Hoffmana, ovdje briljira Julianne Moore. Ako je bilo razloga da se “Šojka Rugalica” podijeli na dva filma, on se krio u predsjednici Coin

Način na koji to postiže jasnije se vidi iz filmova negoli iz knjiga, kojima lapidaran stil pisanja Suzanne Collins, vezan uz pripovijedanje u prvom licu, oduzima presudnu količinu konteksta. Da, u knjigama smo u glavi Katniss; ipak, u filmovima smo uz nju kroz minuciozno tumačenje Jennifer Lawrence, stasale uz ovu ulogu, a imamo i neusporedivo bolji uvid u ostala zbivanja. Ono što u knjigama traje ulomak-dva ovdje postaju punokrvne, razrađene scene: sama priroda materijala takva je da opravdava podjelu na dva umnogome različita dijela.

Collins je više utjecala na ove ekranizacije nego Meyer na svoje, do točke gdje je adaptirala dramaturšku razradu angažiranih scenarista (u slučaju Šojke Rugalice, to su bili Peter Craig i Danny Strong). Takav pristup, u kojemu stilske manjkavosti predloška bivaju zatomljene, dok konačno autorstvo priče istodobno ne biva ugroženo, posebno koristi nastavcima Šojke.

Zašto? Pa, prije svega zato što filmovi gube neuravnoteženost knjiga, gdje su Igre gladi i Plamen bili posvećeni naslovnim Igrama, a Šojka Rugalica nije, te se potpomognuta zbrzanim rukopisom spisateljice prometnula u ružno pače serijala. Riječ je o zapravo najzanimljivijem materijalu koji Collins donosi, što je očito tek sada, kad su pred nama dvije priče o Vatrenoj Djevojci i dvije o Šojki Rugalici. Dvije priče o ratnim igrama i još dvije o igrama oko rata.

Ako se u dvije priče o borbama mladih u areni još i moglo projicirati kojekakav ideološki sadržaj, od libertarijanskog do revolucionarnog, prvi dio Šojke Rugalice jasno se usadio u antiratni stav: umjesto očekivane katarze ustanka protiv jednopostotaškog establišmenta dobili smo intimnu priču o izbavljivanju jednog od dvojice momaka u Katnissinom životu, uzurpiranog Peete, te o istovremenom potonuću drugoga, radikaliziranog Galea, u osvetničku bešćutnost. Pritom je sama Katniss cijelo vrijeme bivala dirigirana kao Šojka Rugalica i svaki put bi umjesto uputa iz nje izašlo nešto autentično, dovoljno iskreno snažno da ponese mase preko svakog očekivanja stručnjaka za PR koji su je vodili. Prva Šojka razmatrala je motive manipuliranja ostrašćenim narodom kroz moralnu prizmu središnjeg ženskog lika, što blockbusteri inače baš i ne rade.

Donald Sutherland nameće se kao iznenađujuće lucidan izbor unutar glumačke postave od samog početka: osamdeset je godina uz nas, od toga pedeset na filmu, a opet se čini kao da je oduvijek trebao biti predsjednik Snow

Donald Sutherland nameće se kao iznenađujuće lucidan izbor unutar glumačke postave od samog početka: osamdeset je godina uz nas, od toga pedeset na filmu, a opet se čini kao da je oduvijek trebao biti predsjednik Snow

Upravo pristigla druga Šojka tome motivu pridodaje nešto što je bio središnji dio egzistencije Katniss i njezinih suboraca unutar prijašnjih arena. Ne mislim pritom na njihovu odluku da gerilski upadnu u Kapitol usprkos nebrojenim stupicama koje su im Igrotvorci postavili na put, što u srednjem dijelu filma jedan lik ironično naziva “76. Igrama gladi”: ti prizori su efektni, daju filmu jedini stvarni akcijski sadržaj i potrebnu energiju, ali bez njih se moglo.

Ono bez čega se tu nije moglo je motiv nepovjerenja. Onako kako su borci u arenama morali u svakom trenutku biti svjesni da bi se svatko mogao okrenuti protiv svakoga, i da svaki savez u konačnici vodi prema izdajstvu, tako sada propagandistički borci na prvoj liniji shvaćaju da su ono što javnost o ratu zna i ono što se u ratu zaista zbiva dvije različite, često suprotne stvari.

O tome film kao medij inače ne govori. Uzmite za primjer odnos Hollywooda prema Vijetnamu: isprva ga je propagandistički slavio, poslije ga je humanistički kritizirao, ali nijedan se igrani film nikad nije dohvatio cijelog slijeda neznalačkih pretpostavki State Departmenta, hladnoratovske paranoje i bešćutnog militarizma koji se obio o glavu milijunima žitelja Indokine željnih nekog ponosa i samoodređenja nakon kolonijalnog ropstva. Ili uzmite za primjer način na koji hrvatski film tretira Domovinski rat: redovito ga fetišizira najbanalnijom propagandom, tu i tamo kritizira pokoji individualni slučaj gubljenja moralne prevage koju su branitelji isprva imali, ali scenu u kojoj filmski Tuđman i filmski Šušak fitilje filmske brčiće i domunđavaju se oko odluke da konvoj pomoći za Vukovar preusmjere u Hercegovinu, jer im propagandno više odgovara da grad na Vuki padne – e, tu scenu niste gledali. (Ne kažem da se tako zaista zbilo, riječ je o prispodobi. Historijska je činjenica da ni Tuđman ni Šušak nisu nosili brčiće, recimo.)

U priči o fiktivnom ratu za Panem sve se vrti oko te razine zbivanja. Collins i Francis Lawrence, redatelj izabran da prenese Šojku na veliki ekran u mukotrpnom istodobnom snimanju obaju dijelova na koji je ekipa utrošila veći dio godine, izbjegavaju bilo kakav trenutak katarze u priči koja će im obilježiti karijere. Nema tu Zvijezde smrti koja eksplodira, nema Barad-dûra koji pada: pobjeda dolazi zvjerstvom, krikom, grožnjom, nijekanjem, prevarom. Silno je važno bilo utrošiti dovoljno vremena da bi se dotle došlo. Za razliku od knjige, taj trenutak, kada stigne, nije samo još jedan događaj koji treba odraditi da bi se rukopis predao u roku, što je u knjizi očito slučaj.

Uz glumačke legende u podršci i kraljicu svjetskoga glumišta na čelu, malo je prostora ostalo za momčiće koji pretendiraju na naslov muškog pandana Katniss Everdeen. I neka: “Šojka Rugalica 2. dio” nužno je ženski film

Uz glumačke legende u podršci i kraljicu svjetskoga glumišta na čelu, malo je prostora ostalo za momčiće koji pretendiraju na naslov muškog pandana Katniss Everdeen. I neka: “Šojka Rugalica 2. dio” nužno je ženski film

Mladi ljudi odrasli na ova četiri filma o Katniss Everdeen imat će tako zreliji pojam o ratu nego naraštaji koji su im prethodili, čak i ako budu bili te sreće da ih ne zahvati. Umjesto lagodnog udovoljavanja potrebama za binarnim opozicijama kakve im inače dostupna kinematografija nosi, imat će razloga da se upitaju. Neće na prvu prihvatiti ni govor američkog ministra obrane, ni odjekujući govor hrvatskog premijera, ni govor ruskog ministra vanjskih poslova, a bome ni govor džihadista koji se sprema odrubiti glavu nekom nesretnom Europljaninu: shvatit će da su, ma kako radikalne bile, sve te snimke samo propsevi. Onakvi kakve je Plutarch Heavensbee davao Katniss, da bi mu ih ona ubrzo bacila u lice nečim neplaniranijim i neizvještačenijim.

Što je najbolje, politička svijest koju time u mladim naraštajima stvara završetak Igara gladi nije cinizam: to je samo zrela sumnja u vođe, u njihove načine i motive. Onakva kakva bi dobro došla Šubašiću u doba prvih poratnih izbora, da se još jednom očešem o povijest. Za razliku od doslovce svega što se na ekranima multipleksa proteklih godina moglo gledati, Šojka Rugalica 2. dio i njezini prethodnici od svoje publike nastoje stvoriti ljude koji neće biti konzumenti danog, nego tvorci odabranog. A to naročito vrijedi za ženski, često zanemaren dio publike.

Uza svu politološku lucidnost koju u sebi nosi, dirljivo intimni završetak četverogodišnje epopeje o Igrama gladi za dogledno vrijeme pečati lik Katniss Everdeen u anale filmske povijesti. Katniss seljanke koja se dobrovoljno javila poginuti umjesto sestre; Katniss ratnice koja je sućutnošću pomrsila račune Igrotvoraca, koji su je pokušali izvrnuti u figuru; Katniss revolucionarke koja je odbila odustati od sućuti čak i kad je postala lice borbe za nazivno dobro; Katniss hraniteljice, koja je zaslužila izgovoriti možda najtočniju rečenicu serijala: “Bar ja znam da je to uvijek osobno.” Kontekst je ratno stradavanje, ali slobodno se može izmjestiti u sve ostalo.

Katniss je, riječju, mitopejska tvorevina: u isti mah i otjelotvorenje cjelokupnog ženskog dijela grčkog panteona za današnje vrijeme – od Artemide do Atene, pa i od Hekate do Here – kao i lik iz kojeg izviru sve one silnice pitanja iz kojih će se morati definirati pojam predvodnice i rodonačelnice kakva će odrediti dvadeset prvo stoljeće, budemo li te sreće da u njemu žena napokon preuzme zasluženi primat. Katniss ljubavnica, Katniss supruga, Katniss majka, Katniss koju ne zanima preuzimanje položaja moći koji je zaslužila više od ikoga tko će za njim ubuduće posegnuti: i to su momenti na kojima će posljednji nastavak Igara gladi graditi generacije.

Snimana na lokacijama od Atlante do Pariza i Berlina, druga “Šojka” nehotice je zahvatila dio ratišta iz vremena koje proživljavamo. Neka: barem je naraštajima koji nas nasljeđuju dala način da nadiđu naše ratove

Snimana na lokacijama od Atlante do Pariza i Berlina, druga “Šojka” nehotice je zahvatila dio ratišta iz vremena koje proživljavamo. Neka: barem je naraštajima koji nas nasljeđuju dala način da nadiđu naše ratove

U svim skritim pogledima Šojka Rugalica: 2. dio najzanimljiviji je dio jesenjeg repertoara, i to ne samo kad je riječ o onim golemim naslovima uz čije projekcije pišu nerazumljivi epiteti kao što je Extreme ili Dolby Atmos. Na izvanameričkim projekcijama uz ovaj film piše i pojam 3D, što je ružna šala: netko se u tvrtki LionsGate/Summit dosjetio da može na prekooceanskim teritorijima naplatiti glavarinu za prostorno gledanje filma koji nije bio ni mišljen, ni snimljen, ni koloristički tempiran za doživljavanje u 3D tehnologiji, što bi bilo žalosno da nije tako primjereno.

Jer danas, kad znamo da na velikom ekranu više nikad nećemo gledati ni Froda, ni Bilba, ni Bellu, ni Harryja, kada dolazi vrijeme povampirenog ocoubojice zvanog Ratovi zvijezda i nadjačavanja superjunaka, što između Marvela i D. C.-ja, što interno, takav je kraj primjeren za oproštaj od Katniss Everdeen: ona sama ne bi priznala ništa osim antiklimaksa.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina
     Čovjek koji je pao na Mars

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija