Adieu, mon amie la Rose

Bilo je to u kasno poslijepodne jednog kišnog proljeća, 1989. na Montmartreu, kada smo prijateljica i ja, poslije cijelog dana hoda i  muvanja među turistima, sišle na Pigalleu, i odlučile zaobići poznatu Rue Lamarck s mnoštvom tipično pariških kafea i bistroa, i sjesti negdje na mirno i lokalno mjesto, ako ga nađemo – neki mali kafe u koji zalaze lokalci, daleko od turističkih gužvi.

Hodale smo malo po ulicama Montmartrea, zatim ušle u ulicu Ramey i odmah iza ugla spazile mali kafe u suterenu, koji se ničim nije isticao.

Sišavši, mokre i umorne, tih nekoliko stepenica, našle smo se u ambijentu punom fotografija s turneja, uokvirenih potpisanih ploča, s malim okruglim drvenim stolovima. Iznad šanka je visjela električna gitara. Sjećam se da je jedan dio velikog zida bio posvećen Jacquesu Brelu, bilo je tu bar desetak njegovih fotografija, i tri potpisane ploče.

Smjestile smo se za mali stol u kutu, ubrzo nam je prišao simpatični vlasnik u kasnim pedesetima, i naručile smo kavu i po čašu vina. Pogled mi je privukla fotografija iznad našeg stola, dvoje mladih i lijepih ljudi, kose boje meda, ona prelijepih, pravilnih crta lica, u crnoj dolčeviti i tirkiznom sakou, s tirkiznim sunčanim naočalama, nehajno naslonjena na njegovo rame, a on, malo pognute glave, u ruci drži fotoaparat kojeg evidentno podešava.

Zračili su, osim fizičke ljepote, nekom posebnom karizmom, činilo se da ih povezuje nešto duboko, tajnovito i snažno.

Glazba moje mladosti bila je, kao što je, najvećim dijelom i danas na našim prostorima, s engleskog govornog područja, a od francuskih pjevača znala sam i slušala samo Jacquesa Brela i Dalidu. Kad je vlasnik donio narudžbu, pitala sam tko su ti lijepi ljudi na fotografiji. ”Oooo, vous ne les connaisez pas?”, upitao je podigavši obrve, odmah mi rekavši da su to Franϛosie Hardy i Jacques  Dutronc.

Uslijedio je kratki brifing o yé-yé pokretu, ubrzo je otišao iza šanka i u liniju ubacio kazetu s kompilacijom pjesama Françoise Hardy, snimljenu po vlastitom odabiru, a među kojima su bile i one koje je za nju napisao Jacques Dutronc.

Dok je Françoise, svojim melodičnim glasom koji se razlijevao iz zvučnika, pjevala o svojoj prijateljici ruži, (”Mon amie la rose”) i o svojim  prijateljima, koji su, baš svi, došli iz oblaka ”Mes amis sont venus des nuages”) Cedric, tako se zvao vlasnik, si je donio stolicu i ispričao nam priču o ljubavi između Françoise i Jacquesa.

Kad smo ušle, isto je tako sjedio za jednim stolom s dvojicom mladih dečki, kojima je očito pokazivao svoju električnu gitaru jer ju je, kad smo došle, a prije nego nas je išao poslužiti, podigao i objesio natrag na zid iza šanka.

Za šankom je radio mladi barmen, a Cedric je očito volio sam posluživati pića i družiti se s gostima, i upoznavati nepoznate, kao što smo bile nas dvije. Pravi mali pariški pop-up café, koji, nažalost, već dugo ne postoji. Ostaje mi samo, da vam ispričam priču o njihovoj ljubavi, onako kako sam je ja doživjela tog kišnog poslijepodneva, iz Cedricovih priča.

Françoise i Jacques upoznali su se početkom 1965.u Berlinu, kada je on još svirao električnu gitaru u Eddie Mitchell’s bendu. Tad mu je Françoise ponudila da dođe svirati u njen bend, no on nije bio zainteresiran. Ubrzo, ona počinje snimati u Londonu a onda je pod svoje uzima pariška  diskografska kuća Disques Voques, u kojoj u međuvremenu počinje raditi i Jacques Dutronc.

On, kompozitor, glazbenik, tekstopisac i glumac, napisao je puno tekstova za nju prije nego je započeo solo karijeru, a i kasnije. Njih dvoje započeli su svoju vezu 1967.godine kad ga je Françoise pozvala na Korziku. Ona je sama o počecima njihove ljubavi rekla, da je ta emocija bila toliko duboka i jaka, da su se oboje plašili načina na koji ih iznutra mijenja. Ona, senzibilna i introspektivna, duboka i slojevita i on kreativan i snažan, a slobodan kao gorski vjetar, šest godina su živjeli odvojeno, da bi počeli zajednički život 1973. nakon rođenja sina Thomasa.

Françoise je priznala da je tada, zbog snage njihovih osjećaja, bila emotivno ovisna o tom odnosu. Vjenčali su se 1981., kako je rekao Dutronc, ”iz poreznih i notarskih razloga, ljubav po sebi nema ništa s ovjerama i fiskalizacijom”. Zajednički život i brak im je, vjerojatno, bio pun kompromisa, i teško da je mogao biti lagan, s obzirom na njihove suštinski različite karaktere – nju senzibilnu i introspektivnu, sklonu emocionalnoj ovisnosti, i njega, snažnog, ekstrovertnog, kojem je osobna sloboda bila gorivo za stvaranje. 

No, vjerojatno su, kao i sve srodne duše koje imaju rijetku sreću da se susretnu, imali puno toga za naučiti jedno od drugoga, o sebi i o ljubavi, puno toga što nadilazi građanske forme i ladice u koje ljubav pokušavamo ugurati. Dutronc je cijelo vrijeme njihove veze imao povremene kratkotrajne afere, najpoznatija je bila ona s Romy Schneider 1974., na snimanju filma ”The most important thing is love”. 

Ta je afera odjeknula u žutom tisku koji je počeo spekulirati o tome da će Dutronc pobjeći s Romy, međutim kasnije, upitan za tu aferu i spekulacije on je rekao ”To je bilo smiješno. Jedna je Françoise i nikad je ne bih ostavio zbog Romy Schneider”.

Iako su malo govorili o svom životu za medije, za pretpostaviti je koliko je njegova potreba da potvrdi prostor svoje osobne slobode unatoč dubokoj ljubavi za Françoise, njoj padala teško. Razdvojili su se 1988., no nikad se nisu službeno razveli, i nastavili su se redovito viđati i zajedno odgajati svog sina.

Kad su je pitali, početkom dvijetisućitih, zašto se nikad nije razvela od Jacquesa, Françoise je odgovorila ”zbog poreznih i notarskih razloga” – istim riječima kojima je on objasnio zašto su se vjenčali.

Koliko sam ja slušala i pratila njih dvoje, od tog kišnog poslijepodneva u Parizu do danas, a s obzirom na to što sam do svojih zrelih godina uspjela naučiti o istinskoj ljubavi – to je bio odgovor koji (malo)građanska javnost najlakše može razumjeti.

Zapravo, vjerujem da se nisu ni vjenčali ni odbili razvesti iz notarskih razloga, iako i oni igraju značajnu ulogu u društvenom projektu kao što je brak, nego zbog toga što su oboje i do kraja uvijek stajali jedno uz drugo, neovisno o formama koje je njihova ljubav poprimala.

To se jasno vidjelo 2004. kada je Françoise oboljela od malignog limfoma, te se podvrgla zračenju, kemoterapijama i svim naprednim metodama liječenja, a on je s njom otputovao na Korziku, otok na kojem je počela njihova ljubav.

Zbog na vrijeme započetog udarnog liječenja bolest je ušla u remisiju, i Françoise je godinama bila dobro. A onda, 2015. obolijeva od drugog karcinoma na jednjaku, što pogoršava stanje njenog imuniteta načetog primarnim limfomom, te je liječnici čak moraju staviti u induciranu komu. Ponovo su njih dvoje otišli na Korziku. Gotovo desetljeće Françoise se borila s karcinomom koji se u međuvremenu i proširio, sve je teže govorila i gutala.

Pred kraj je čak izjavila da je Francuska nehumana država jer ne dozvoljava eutanaziju, i ne daje umirućim ljudima izbor osim patnje.

Jacques Dutronc se vratiosa svog dobrovoljnog izgnanstva na Korziku da bi bio uz nju u njenoj bolesti i posljednjim danima, a koliko je velika njihova ljubav bila govori i to da je ona, jedva govoreći, u posljednjim danima rekla da je u toj bolnoj agoniji još samo njegov šapat može utješiti i pomoći joj da izdrži.

U više navrata pak, kad su Dutronca ispitivali o toj ljubavi, o tome zašto su se razdvojili a nikad rastali, zašto je on imao afere, zašto su u zajedničkom životu, s obzirom na 60 godina njihovog odnosa, proveli najmanje godina- on je odgovorio: ”Sve što me pitate nebitno je, to su samo forme. Bitno je bilo i ostalo samo ono što smo jedno drugom uvijek bili”.

I sada, danima nakon njenog ispraćaja, Jacques@Thomas Dutronc (njihov sin, također glazbenik) odaju počast svojoj voljenoj serijom koncerata na kojima pjevaju njene pjesme. U slavu ljubavi koja je u sebi uvijek i potpuna sloboda, kad je istinska (a istinska ljubav je rijetka kao cvijet u pustinji), završavam ovaj mali epitaf riječima njene pjesme ”Le Temps De L’Amour” koju njih dvojica pjevaju u duetu na koncertnom hommageu:

“Vrijeme je ljubavi
Vrijeme prijateljstva
I avantura
Kada dođe i prođe
Ne razmišljamo ni o čemu
Unatoč ozljedama
Vrijeme ljubavi
Dugačko je i kratko
Ali traje vječno
U našem sjećanju”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili

> Svi tekstovi ovog autora