novinarstvo s potpisom
Noževima, mačetama, granatama i puškama, time raspolažu pobješnjeli kršćani milicijske postrojbe antibalaka koje su okružile posljednju grupu od oko 1300 muslimana u kvartu PK12, u glavnom gradu Srednjoafričke Republike – Bangui.
Tim su muslimanima domovi spaljeni. Oko njih je tanki pojas ”ničije zemlje”. Muslimane štite mirovne snage UN-a sastavljene od vojnika iz Konga i Burundija u sastavu Mirovne misije afričke unije MISCA. Francuske trupe, koje su ušle u zemlju koncem prošle godine, bespomoćno promatraju pokolje i napore da UN-ove snage izvuku preostale muslimane iz te enklave prema sjeveru zemlje (mahom nastanjen muslimanima) da bi im spasio život.
Sada se u Srednjoafričkoj Republici nalazi 5000 afričkih mirotvoraca i 1600 francuskih vojnika. Smatra se da je više od 20 posto stanovništva ove zemlje od gotovo 4,6 milijuna stanovnika ostalo bez doma, a veliko je pitanje hoće li država ostavi u jednom komadu. Malo tko još vjeruje u tu mogućnost.
Europske kolonijalne sile podijelile su u drugoj polovici 19. stoljeća Afriku, a područje današnje Srednjoafričke Republike pripalo je Francuskoj koja je velika područja zemlje iznajmila privatnim plantažerima, što je uzrokovalo nekoliko pobuna domaćeg stanovništva. Godine 1960. zemlja je postala neovisna. Od tada do danas u zemlji se izmijenilo nekoliko predsjednika koji su na vlast redovito dolazili vojnim udarom. Francuska je uglavnom podržavala te autoritarne vladare u zamjenu za stabilnu opskrbu uranom za njen nuklearni program.
Nakon nekoliko slobodnijih izbornih ciklusa u 1990-ima zemlja se vratila umjerenom autoritarizmu poslije državnog udara 2003., u kojem je na vlast došao korumpirani kršćanski predsjednik François Bozizé, koji je također svrgnut u državnom udaru 2013. godine. Na vlast tada dolazi vođa pobunjenika Michel Djotodia, koji je s položaja odstupio 10. siječnja 2014. zbog pritiska stranih sila.
Zbog sukoba između kršćana antibalaka i poraženih muslimana iz pokreta Seleka sve učestalije stižu upozorenja o mogućoj humanitarnoj katastrofi. S druge strane, borbe u glavnom gradu su nakratko utihnule nakon što su rivalske frakcije položile oružje pod pritiskom francuskih vojnika.
Ovo je scena iz svakodnevnice: stanoviti ”Ludi pas” (kršćanin) primjećuje potencijalnu žrtvu kako sjedi u mini-busu i odluči ju pratiti. Putem mu se pridružuje sve više i više ljudi dok se nije našao na čelu rulje od nekih 20 mladića. Prisilili su vozača da zaustavi vozilo i izvukli muslimana na ulicu, gdje su ga pretukli, izboli i na kraju zapalili. Postoje snimke na kojima se vidi kako jedan iz rulje jede žrtvinu nogu. Nitko ga nije ni pokušao spriječiti.
Kanibalizam je iznimno rijedak, ali opet se pojavio Srednjoafričkoj Republici. Čovjek koji se nahranio mesom drugog čovjeka izjavio je da je to napravio iz osvete zbog ubojstva članova svoje obitelji. Bio je bijesan jer su muslimani ubili njegovu trudnu suprugu, šurjakinju i njenu bebu. Sektaško nasilje u stalnom je porastu. Pobunjenike Seleka optužuju da napadaju kršćanske civile koji su zbog toga formirali obrambene skupine znane pod imenom antibalaka. Te skupine optužuju za zločine nad članovima muslimanske manjine.
U Srednjoafričkoj Republici postoje velike zalihe zlata, dijamanata i drugih minerala, ali je zemlja rastrgana. Zbog svega mnogi žive u potpunom siromaštvu. Napadi i pljačke uobičajeni su u glavnom gradu, a prijelazna vlada, u kojoj su neke pobunjeničke skupine, nije uspjela uvesti red. Zemlja se nalazi u izvanrednom humanitarnom stanju, dok međunarodna zajednica samo ravnodušno promatra.
Bivšu francusku koloniju Le Monde opisuje kao ”nestabilnu zemlju podložnu čestim državnim udarima i napadima gerilskih skupina”. Ta se šarolika koalicija pobunjenika i plaćenika službeno raspala u rujnu, nakon čega su uslijedili brojni napadi na civilno pučanstvo. Organizacija Human Rights Watch govori o naoružanim bandama koje pljačkaju i pale sela te o međusobno nekoordiniranim kriminalnim bandama zbog čega je nemoguće saznati točan broj žrtava.
State Department govori o ”situaciji pred genocid” budući da su pripadnici Seleke mahom muslimanske vjeroispovijesti, a većinsko stanovništvo države (oko 80 posto) kršćanske je vjere. No religijski pretekst tek je jedno od objašnjenja. The Economist navodi da je Srednjoafrička Republika država bogata mineralima i da bi daljnja nestabilnost u strateški bitnoj državi (bez izlaza na more) mogla dovesti do daljnjeg uplitanja krijumčara, trgovaca drogom i oružjem te terorističkih skupina.
UN upozorava da čak polovici stanovništva (2,3 milijuna) treba humanitarna pomoć, navodi brojku od 400.000 izbjeglica, od kojih je 68.000 već prebjeglo u susjedne drave, najviše u Kongo i Čad. Unatoč brojim otporima unutar Francuske, njene vojne snage iskrcavaju se u Srednjoafričkoj Republici da odigraju ulogu policajca. SAR je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Škole i bolnice su rijetke, stanovništvo je ogromnom većinom nezaposleno, ljudi masovno umiru od u bolesti iskorijenjenih u većem dijelu svijeta, veći dio glavnog grada Banguia nema asfaltirane ceste, put od Banguia do najbližeg sela zbog loših putova može trajati satima, a situaciju u ostalom dijelu zemlje teško je i dočarati.
Ali dok UN šalje Francuze da zaštite civile i smire situaciju, Pariz je indirektno i odgovoran za ono što se događa u SAR-u. Riječ je o puno puta viđenom scenariju zapadnih sila koje eksploatiraju afričke resurse. SAR obiluje prirodnim resursima kao uran, sirova nafta, zlato, dijamanti, a svrgnuti Boazize nije bio poslušan partner Francuzima. Pariz je pomogao pobunjeničku muslimansku grupu Seleka ne bi li zaštitio interese francuskih kompanija koje tamo crpe sirovine.
Srednjoafrička Republika etnički je mozaik s više od 80 naroda. Gospodarstvom SAR-a dominiraju nekomercijalna poljoprivreda i šumarstvo. Više od polovice izvoznih prihoda donose aluvijalni dijamanti, ali brži razvoj te i drugih gospodarskih djelatnosti koči nedostatak prometne infrastrukture, nepovoljan zemljopisni položaj bez izlaza na more i loše upravljanje gospodarstvom uz veliku korupciju. Raspodjela nacionalnog bogatstva iznimno je neravnomjerna.
U međuvremenu su stvari izmaknule kontroli. Civili su izloženi zvjerstvima koje čine i muslimanski borci iz Seleka grupe i kršćanske snage koje sebe nazivaju antibalaka (protiv mača). Nova predsjednica Catherine Samba-Panza teško se nosi s krizom, zemlja joj se raspada. U prosincu 2013. je u osveti ”zub za zub” ubijeno na tisuće ljudi, a nepoznat broj je ubijen u tjednima koji su uslijedili. Sve se to događa samo nekoliko tjedana nakon što se u Ruandi svečano, a u povodu 20. godišnjice genocida, izgovaralo ”Nikad više”. Eto, genocid se opet ponavlja.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)