Akademik Željko Reiner u ulozi cenzora

Povijest civilizacija povijest je različitih oblika cenzura, od autocenzure izazvane strahom zbog grube represije vlastodržaca, pa do onih takozvanih preventivnih čija učinkovitost ovisi o nadzoru rada “sumnjivaca”, sve do uskrate svake financijske pomoći onima čiji se rad i učinci tog rada smatraju opasnima i nepoželjnima -nepoćudnima.

Cenzori i cenzura, zagovornici zabrana i zastrašivanja poznati su od antičkih vremena. Često se spominje protjerivanje Protagore iz Atene i  spaljivanje njegove knjige “O bogovima”, jer se drznuo sumnjati u njihovo postojanje! U vrijeme progona kršćana paljene su knjige koje su ga propagirale, a kad je potom kršćanstvo postalo državnom religijom, stradavala su djela nevjerenika. Pojavom reformatorskoga pokreta u 16. stoljeću Henrik VIII. dao je objaviti prvi popis nedozvoljenih knjiga ”Index librorum prohibitorum”.

I mnogi će se svjetovni vladari kasnije pokušati obraniti od kritičara i neistomišljenika limitiranjem slobode djelovanja mnogih znanstvenika i umjetnika. U 18. i 19. stoljeću, kada jača utjecaj novina i knjiga, mnoge zemlje imaju i državnu cenzuru i provode represiju protiv pisane i izgovorene riječi. Čovjek bi očekivao da će, što je vrijeme više odmicalo, a društva bivala razvijenija, i slobode mišljenja, pisanja i govorenja biti sve veće.

No, povijest ne tako davnog 20. stoljeća obiluje najrigidnijim zabranama i najbrutalnijim kaznama za njihovo kršenje. Od onih Lenjinovih boljševičkih iz 1917. godine do njemačkih nacionalsocijalista, koji su dolaskom na vlast početkom tridesetih godina prošloga stoljeća priredili lomače za mnoge knjige (a nešto kasnije nažalost i za ljude diljem Vaterlanda).

Povijest ne tako davnog 20. stoljeća obiluje najrigidnijim zabranama i najbrutalnijim kaznama za njihovo kršenje. Od onih Lenjinovih boljševičkih iz 1917. godine do njemačkih nacionalsocijalista, koji su dolaskom na vlast početkom tridesetih godina prošloga stoljeća priredili lomače za mnoge knjige (a nešto kasnije nažalost i za ljude diljem Vaterlanda). I u nas je u vrijeme NDH postojao popis zabranjenih pisaca na kojemu su, između ostalih, primjerice bili Miroslav Krleža i August Cesarec, ali i mnogi, mnogi drugi

I u nas u vrijeme NDH postojao je popis zabranjenih pisaca na kojemu su između ostalih primjerice bili Miroslav Krleža i August Cesarec ali i mnogi, mnogi drugi.

Mogli bismo tako unedogled nabrajati mnoštvo apsurda i iluzija da se prijetnjom, zabranom, kaznom ili paljenjem mogu preodgojiti drugačije misleći ili uporni kritičari vlasti. Iako ćemo ih naći u svim razdobljima i svim sistemima, strah i zabranu posebno ljube oni totalitarni.

Stoga još više čudi da Hrvatska u 21. stoljeću pokušava na mala vrata čistkama i zastrašivanjem neistomišljenika te ukidanjem financijskih dotacija uvoditi takozvanu preventivnu cenzuru. Nevjerojatnom brzinom, gotovo preko noći izvedena je smjena kadrova na javnoj televiziji, pa nas od jutra do večeri s ekrana gledaju lica koja kao da su izvučena iz vremeplova – iz devedesetih. Zabranjuju se i iz programa miču benigne satirične emisije s neuvjerljivom izlikom da šire govor mržnje, a u udarne termine najgledanijih talk showova pritom pozivaju istinski ksenofobi i mrzitelji svega različitog od njih samih.

Preostali preživjeli zamuckuju i bježe u neutralne priloge i teme koje, misle, neće iritirati vladajuće, neskolone umjetničkim i medijskim slobodama. No ne zadovoljava se hrvatska vlast samo udarom na medije: neprofitne neće financirati, tiskane kontrolira preko njihovih vlasnika, a javnu televiziju smjenama na vrhu i neprihvaćanjem izvješća o radu HRT-a; cijenu dolaska Domoljubne koalicije vlast plaća i dio političara.

Nevjerojatnom brzinom, gotovo preko noći izvedena je smjena kadrova na javnoj televiziji, pa nas od jutra do večeri s ekrana gledaju lica koja kao da su izvučena iz vremeplova – iz devedesetih. Zabranjuju se i iz programa miču benigne satirične emisije s neuvjerljivom izlikom da šire govor mržnje, a u udarne termine najgledanijih talk showova pritom pozivaju istinski ksenofobi i mrzitelji svega različitog od njih samih

Među prvima se na udaru našao bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić  kojemu se ukida financiranje Ureda. Uvijek se najstrože kažnjavaju zabludjeli iz vlastitih redova, a Mesić je nekad bio njihov, poznaje ih iznutra i zato jest opasan – pogotovo u svojoj dosljednoj borbi protiv korupcije u redovima vladajućih. I još je pritom, kako sam kaže, predan antifašizmu, pa ne kani, ni kad mu financije kroz koji mjesec presuše, prestati ukazivati na sve očitije koketiranje nove vlasti s ustaštvom.

Od njega se vladajući ograde tek kad dobiju po prstima od moćnih posjetitelja iz Amerike, a i tad to čine nekako nevoljko, mlako, tako da nam svima bude jasno da to ne čine iz osobnih uvjerenja, već pod prisilom moćnoga State Departmenta koji piše negativna izvješća o ljudskim pravima u Hrvatskoj spominjući diskriminaciju i nasilje nad manjinama te antisemitizam i javno iskazivanje profašističkih osjećanja.

To što vide Amerikanci naše društvo na vlasti nikako ne želi uočiti. Štoviše, kad ih se upozori, oni se brane neuvjerljivim frazama da su generalno protiv svih totalitarizama – antitotalitaristi! Izrecitiraju naučeno u svim prigodama, a onda kažnjavaju sve koji im argumentirano ukažu na to da su licemjerni do neba.

Na scenu tada stupaju cenzori i njihovi utjerivači straha u kosti neposlušnih. Hasanbegović odbija financirati medije koji ne pušu u istu sviralu kao oni, Tepeš maršira s bukačima koji ljube pozdrav iz vremena NDH i to još naziva zalaganjem za slobodu medija (onih ksenofobnih, naravno). Nije odustao sve dok s čelne pozicije Agencije za elektroničke medije nije svrgnuo jednu od najprofesionalnijih hrvatskih novinarki – Mirjanu Rakić.

Opomena  Staziću, ali i prozivanje Milorada Pupovca ukazuju i na političku neslobodu. Pupovac je, naime, upozorio zastupnike na notornu protuustavnost  čistki na HTV-u i pritisaka na Programsko vijeće, ali ih je poučio da izbori nisu prevrat i revolucija i izazvao reakciju akademika – cenzora, nakon koje je potpuno opravdano napustio Sabornicu. Nakon kulturnjaka i medija na redu je, po svemu sudeć,i i politika. Našim antitotalitalistama uz koketiranje s ustaštvom drag je, eto, i boljševizam. Otud valjda i takva kreativnost u cenzuri

Karamarko čistkama na HTV-u dokazuje dosljednost, doma mogu misliti što hoće, ali će s ekrana odašiljati samo i isključivo ono što on odobri. To što je takva televizija već sad negledljiva – ne zanima ga.

Na redu je Sabor. Ulogu saborskog cenzora dobio je akademik Željko Reiner. Prvo je opomenom kaznio Nenada Stazića koji je Karamarka zapitao ono što se gotovo dnevno pitaju mnogi građani: “Do kada kani tolerirati ovaj bolesni i primitivni povratak u ustaštvo?”

Opomena  Staziću, ali i prozivanje Milorada Pupovca ukazuju i na političku neslobodu. Pupovac je, naime, upozorio zastupnike na notornu protuustavnost čistki na HTV-u i pritisaka na Programsko vijeće, ali ih je poučio da izbori nisu prevrat i revolucija i izazvao reakciju akademika – cenzora, nakon koje je potpuno opravdano napustio Sabornicu.

Nakon kulturnjaka i medija na redu je, po svemu sudeći, i politika. Našim  antitotaritalistama uz koketiranje s ustaštvom drag je, eto, i boljševizam. Otud valjda i takva kreativnost u cenzuri.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora