Aldous Huxley vlastitim riječima (5)

Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U predavanju naslovljenom Ljudski potencijali održanom na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) 1961. godine Huxley ističe “kako još uvijek postoje veliki potencijali za racionalnost, privrženost, dobrohotnost i kreativnost koji i dalje ostaju latentni u čovjeku”. Pri tome on posebno naglašava važnost diferenciranog obrazovanja za djecu koje bi se trebalo temeljiti na individualnom pristupu i humanizmu kao vrijednosnoj odrednici. Za krajnji cilj u kontekstu razvoja ljudskih potencijala on uzima benevolentnost, ljubav i dobrotu. Kao glavni mehanizam za ostvarivanje navedenog on uvodi svjesnost koju opisuje kao “jednu od apsolutnih vrijednosti života čovjeka”. Nasuprot tome, kao jedan od najvećih izazova Huxley predstavlja problem iznalaženja učinkovitih načina kojima bi se nasilni, regresivni porivi u čovjeku mogli na siguran način razriješiti bez štete po društvo.

Aldous Huxley vlastitim riječima

2.5. Ljudski potencijali[i]

Započnimo postavljanjem pitanja što bi se dogodilo djetetu kvocijenta inteligencije 170 rođenom u paleolitskoj obitelji, recimo u vrijeme nastanka špiljskih crteža u Lascauxu? Prilično je očito da bi ono, čak i kada bi bilo inteligentno kao profesor Wiener, teško razvilo kibernetiku u tome vremenu. Ono ne bi moglo biti ništa osim lovca i sakupljača hrane. Za njega tada nije postojala prilika da bude nešto drugo. Naravno, biolozi nas uvjeravaju da smo fiziološki i anatomski potpuno isti kao što smo bili prije 20.000 godina te da u biti koristimo istu ”opremu” poput aurignacijskog čovjeka kako bismo polučili rezultate koji su nevjerojatno različiti. Zanimljiva činjenica jest da smo u toku tih 20.000 godina ostvarili silan broj stvari koje su u to vrijeme (mlađeg paleolitika) i još za puno, puno stoljeća kasnije u cijelosti bile potencijalne i latentne u čovjeku. Smatram da nam to pruža razlog za suzdržani optimizam u pogledu budućnosti. Smatram da postoji još mnogo potencijala poželjne vrste, ali, dakako, i onih nepoželjne vrste. Mislim, međutim, da još uvijek postoje veliki potencijali za racionalnost, privrženost, dobrohotnost i kreativnost koji su i dalje latentni u čovjeku.

Moguće je da ćemo, uslijed ogromnog ubrzanja svega posljednjih godina, pronaći metode kojima ćemo se otisnuti gotovo jednako daleko od točke koju smo dosegnuli sada. Mogli bismo pronaći metode kojima ćemo udaljenost koja leži između aurignacijskih predaka i nas – za čiji prelazak nam je bilo potrebno 20.000 godina, nadmašiti u svega nekoliko stotina godina. Mislim da to vjerovanje nije u potpunosti plod mašte. Neurolozi nas uvjeravaju da niti jedno ljudsko biće nikada nije koristilo više od možda 10 % svih neurona u svojem mozgu. Ukoliko se te zadaće prihvatimo na pravi način, možda ćemo biti u stanju izvući izvanredne stvari iz tog neobičnog djela koje se zove čovjek. Naravno, postoje genetičari koji govore o mogućnostima eugenike. Prilično je jasno da bi bilo moguće uzgojiti učinkovitiji tip čovjeka, ali mislim da je to trenutno toliko izvan svakog pitanja praktične politike da nije vrijedno rasprave. Također, trenutno ne znamo čemu bismo stremili uzgojem čovjeka. Najviše što možemo reći jest da postoje određene nepoželjne stvari koje bismo voljeli iskorijeniti. Kada govorimo o pozitivnim stvarima, ne mislim da još znamo dovoljno kako bismo bili genetičari u praksi. Zato uopće neću pričati o tome, već ću razmotriti što može biti učinjeno s vrstom ljudskog bića kakvom smo danas.

Rekao bih da je činjenica ljudskih razlika jedna od najvažnijih stvari o kojoj moramo razmišljati i koju u kontekstu ljudskih bića i mogućnosti većeg ostvarenja naših poželjnih potencijala moramo naglasiti više no što to sada činimo. Ljudske razlike na svoj su način jednako važne koliko i ljudske sličnosti. Ljudska su bića jedinstvena. Naša vrsta raznovrsnija je od bilo koje druge vrste i svaki tip ljudskog bića, svaki pojedinac ima pravo na svoje mjesto u sustavu i pravo da se razvija u skladu s vlastitim ustrojstvom i temperamentom. Naravno, svaki pojedinac može biti kategoriziran kao konstanta u shemi konstantnih varijabli unutar sustava tri pola. Smatram da ćemo sve više otkrivati da je to nešto što je od velike važnosti za izvlačenje onog najboljeg iz ljudskih bića. Pri tome mislim na prepoznavanje činjenice njihovih intrinzičnih razlika i nastojanje da se u svakome slučaju otkriju načini kojima se svakome pojedincu može pomoći da ostvari svoje potencijale u dodijeljenome mu mjestu na općoj shemi ljudskih bića.

Naravno, činjenica da nijedan ideal nije pogodan za sva ljudska bića prepoznata je od pamtivijeka. Naposljetku, u kršćanskoj tradiciji u putu Marte i putu Marije imamo dva ideala – put djelovanja i put kontemplacije. Mislim da unutar orijentalnog okvira gdje postoje tri glavna ideala pronalazimo nešto realniju podjelu ljudskih bića. U Bhagavad Giti Krišna kaže da postoje tri puta kako doći do prosvjetljenja i spasenja; postoji Bhakti joga što je put posvećenosti, postoji Karma joga što je put nesebičnog djelovanja i postoji Jnana joga što je put kontemplacije. Smatram da ta tri polarna ekstrema vrlo blisko odgovaraju nekim od najnovijih ideja u vezi kategorizacije ljudskih bića. Oni odgovaraju francuskoj ideji digestivnog, muskulaturnog i cerebralnog tipa koja je bila popularna u prvoj polovici 19. stoljeća. Također, oni blisko odgovaraju ideji tri pola moguće, održive ljudske varijabilnosti koju je ocrtao Sheldon; endomorfu, mezomorfu i ektomorfu.

Mislim da će u dogledno vrijeme vjerojatno biti otkrivena vrijednost razvoja oblika diferencijalnog obrazovanja za djecu i to zasigurno za onu na krajnjim granicama tih polarnih razlika. Naposljetku, sada smo uvidjeli vrijednost diferenciranog obrazovanja kako u pogledu intelektualno nadarene tako i u pogledu intelektualno podnadarene djece. Smatram, međutim, da ćemo otkriti vrijednost posjedovanja diferenciranog obrazovanja ne samo na, takoreći, okomitoj razini, već također i na vodoravnoj razini. Spoznat ćemo da će biti korisno razvrstavati djecu sukladno prirodi njihova temperamenta i pružati im ponešto drugačije vrste izobrazbe. Mislim da će jedna od ključnih stvari biti da, takoreći, ukrotimo vjetar ostriženoj janjadi. Prije svega, iznimno analitički nastrojeno, visoko osjetljivo, introvertirano dijete ne smijemo ubaciti usred mišićavih, ekstrovertiranih mezomorfa jer bi to nanijelo puno patnje takvome djetetu.

Naravno, živimo u svijetu gdje su ljudi poput Freuda govorili da je ekstrovertiranost put prema zdravlju za svakoga, ali očito je da to naprosto nije istina. To je vrijedilo za Freuda koji je bio tip osobe izrazito motivirane ekstrovertiranošću, ali za jako puno ljudi to nije istina. Zapravo, kroz različite povijesti civilizacija vidimo da su iznimno inventivne metode bile osmišljene za zaštitu introverta od njegovih suviše nasilnih sugrađana kao i u pronalaženju načina za pružanje sigurnosnih ventila i odušaka nasilnim, regresivnim ljudima bez da oni nanose previše štete drugima. Naposljetku, cjelokupni sustav samostana bio je, u nekom smislu, način čuvanja osjetljivih, introvertiranih ljudi od prevelikog kontakta s feudalnim klasama. Zamisli poput teutonskih vitezova i templara bile su metode za usmjeravanje tih silnih, agresivnih energija takvog tipa ljudi na načine kojima bi oni mogli biti štetni nevjernicima, ali ne i njihovim vlastitim društvima. To su bile vrlo domišljate metode u vezi kojih mislim da ih zasigurno možemo isplativo oponašati na svoj vlastiti način.

Prije nego što nastavim u smjeru problema obrazovanja, htio bih govoriti o nekim načinima razvoja i ostvarenja poželjnih potencijala koji možda uopće nemaju veze s obrazovanjem. Ti načini u biti su kemijski i farmakološki. Prije dvije ili tri godine bilo je objavljeno da je Ruska akademija znanosti uključena u petogodišnji plan kako bi se farmakološkim sredstvima pokušalo unaprijediti intelektualnu učinkovitost. To zvuči pomalo fantastično, ali o tome sam razgovarao s farmakolozima i određeni broj njih kaže da bi farmakološkim sredstvima koja ne bi činila štetu organizmu kao cjelini vjerojatno moglo biti moguće povećati raspon pažnje, povećati moć koncentracije, možda smanjiti potrebu za spavanjem i postići razne druge stvari koje bi potom mogle dovesti do vrlo značajnog povećanja u općoj mentalnoj učinkovitosti. Vidjevši izvanrednu stopu kojom farmakologija napreduje u sadašnjem vremenu, ne bih uopće bio iznenađen ukoliko bi nešto takvo postalo moguće u sljedećih 10 do 20 godina. Možda je zamislivo da će ljudi postati mentalno učinkovitiji uz farmakološka sredstva.

Postoji, međutim, druga mogućnost, a to je ova; netko bi mogao otkriti jako dobar euforik – nešto što bi ljude činilo sretnima bez nanošenja štete njihovom fizičkom organizmu. Iz psihološke perspektive znamo koja su dva najbolja uvjeta za učinkovito postizanje ciljeva. Najpovoljniji uvjet jest kriza. Ljudi u krizi činit će najnevjerojatnije stvari, ali krizu ne možete održavati. Suština krize jest da traje vrlo kratko vrijeme. Potraje li predugo, tada uzrokuje prekomjerno naprezanje pod kojim se ljudi slamaju. Drugi uvjet pod kojim ljudi obično djeluju na visokoj razini jest uvjet sreće. Kod ljudi koji su zadovoljni i sretni vrlo često se događa da to raspoloženje, takoreći, snižava barijeru između svjesnog i podsvjesnog sebe, između ega i kreativnih sila čime ono osobi dozvoljava da čini više i bolje nego što bi to inače činila da nije sretna. Ovdje, također, postoje druge točke. Mogli bismo otkriti da bi ljudi u slučaju postojanja dobrog i u potpunosti bezopasnog euforika možda zapravo bili moralniji. Bertrand Russell često je isticao da su zadovoljni i sretni ljudi uglavnom puno kreposniji i ljubazniji od nesretnih ljudi. Ovdje bismo na neizravan način ponovno mogli vidjeti kako farmakološki napredak doprinosi realizaciji i aktualizaciji poželjnih potencijala.

Posvetimo se sada problemu obrazovanja. Naravno, stvar koja je goruće pitanje ovdje na MIT-u i, jasno, na mnogim drugim mjestima visokog obrazovanja jest problem znanstvene specijalizacije i što se u vezi toga može poduzeti. Prilično je očito da ne možemo izbjeći specijalizaciju. Problem jest u tome kako ona može biti dovedena u ravnotežu i ublažena; kako nepoželjni učinci krajnje specijalizacije mogu biti izbjegnuti? Naravno, odgovor do sada bio je da znanstvena specijalizacija treba biti ublažena podukom u humanističkim znanostima i to je vrlo dobro. Izvrsno je da postoji poduka u humanističkim znanostima. Kada, međutim, stvar malo pobliže istražimo, naposljetku otkrivamo da su predavanja iz humanističkih znanosti ona koja zalaze u svijet simbola i jezika. Kao što to opet iznova ponavljam u ovim predavanjima, čovjek je stvorenje nalik vodozemcu. Među različitim svjetovima u kojima živi i koje nastanjuje nalaze se svjetovi više ili manje neposrednog iskustva i svjetovi simbola i jezika. Svjetovi znanosti i svjetovi humanizma svjetovi su simbola i jezika tako da specijalizacija u jednom tipu simbola biva uravnotežena specijalizacijom u drugom tipu simbola. Mislim da ovdje u konačnici otkrivamo da to nije zadovoljavajuće i da je ono što možda trebamo nalik obliku ublažavanja sve te specijalizacije u području simbola i to nekom vrstom izravne obuke uma-tijela koja bi morala koristiti simbole, koja bi pružila mogućnost za preživljavanje i koja bi oblikovala koncepte i misli. Čini mi se da je jedan od glavnih problema s kojima se suočavamo ovaj; kako otkriti metodu podučavanja ljudi u, takoreći, neverbalnom humanizmu koji bi se na neki način suprotstavio pretjeranoj specijalizaciji na razini simbola, kako onoj u znanosti tako i onoj u konvencionalnom humanističkom obrazovanju.

Usput, zanimljivo se osvrnuti na to da su sve slobodne umjetnosti srednjovjekovnog kurikuluma, uz iznimku astronomije i glazbe, bile verbalne. Sve one bavile su se riječima, a čak je i glazba prije bila tretirana kao znanost negoli zadovoljstvo proizašlo iz emocionalnog divljenja. Naravno, astronomija je također bila visoko apstraktna i prožeta moralom. Tako je u srednjovjekovlju gotovo cijeli kurikulum bio u potpunosti posvećen usmenoj obuci na razini simbola. Mi smo još uvijek nasljednici toga. Mislim da smo dobrim dijelom bolji od srednjovjekovnih ljudi u pogledu obuke izvan okvira verbalne simbolike, ali čini mi se da u tome smjeru nismo još dovoljno odmakli. Ovdje bih ponovno htio citirati nešto što sam citirao već ranije, tu izvanrednu Spinozinu izreku u kojoj kaže: ”Nauči tijelo da postane sposobnim za mnoge stvari. Na taj način usavršit ćeš um i dozvoliti mu da intelektualno spozna ljubav Božju.” Što više razmišljate o ovoj izreci, utoliko izvanrednijom ona postaje. Rekao bih da bi to, takoreći, bio slogan i oblik prve aksiomatske tvrdnje kakvo bi to neverbalno obrazovanje trebalo biti.

Razmotrimo sada načine kojima bismo ovu vrstu neverbalnog humanističkog obrazovanja mogli primijeniti na ljudska bića. Pretpostavljam da bismo najprije trebali započeti s percepcijom koja je u potpunosti osnova cjelokupnog intelektualnog života. Mislim da sve dobre misli, dobro osjećanje i dobre želje u konačnici ovise o dobroj percepciji. Smatram da činimo iznimno malo u smislu razvoja različitih percepcija. Mnogo toga činimo u području glazbe. Ne činimo mnogo toga u pogledu drugih posebnih osjetila. Mislim da ne činimo puno u području vida koji je vjerojatno najvažnije područje percepcije i ono koje najviše koristimo. Postoji mnogo obavljenog rada koji ukazuje da ispravna obuka u raznim percepcijama, prije svega ona u gledanju, ljudima može biti od velike vrijednosti. Ona može biti iskorištena kako bi se ljudskim bićima pomoglo na razne načine i kako bi se tijelo učinilo sposobnijim za razne stvari.

Želim učiniti kratku digresiju; zaboravio sam na nešto što mi je važno, a to jest da je taj tip posebne obuke u neverbalnom humanističkom području – obuke uma-tijela, vjerojatno naročito važan u ovo vrijeme kada je napredujuća tehnologija mnoge oblike vješte upotrebe koordiniranih ruku, uma i oka učinila nepotrebnima. Pogledajte ono što se nekada nazivalo remekdjelima. Remekdjelo je bilo rad koji je proizveo šegrt kako bi dokazao da je naučio sve što ima znati o svome zanatu i da je sposoban da i sam postane majstor. Zanimljiva stvar o svim tim posebnim vještinama jest da su iznimno primitivni i jednostavni alati bili upotrijebljeni od silno vještih ruku, očiju i umova kako bi se izradili vrlo složeni proizvodi. Danas imamo pretjerano složene alate koji mogu proizvesti još izvanrednije rezultate, ali sve to uz minimum suodnosa ruke, oka i uma, a često i bez tog suodnosa uopće ukoliko je stroj u potpunosti automatiziran i bezgrešan. Ta riječ ”bezgrešan” vrlo je važna zato što bezgrešan stroj ili bezgrešna organizacija nisu samo bezgrešni, oni su također lišeni spontanosti, lišeni inspiracije i lišeni virtuoznosti. Mislim da ovo znači da smo sada više nego ikad u potrebi za takvom posebnom vrstom obuke tijela kako bi ono posjedovalo te neverbalne vještine jer danas postoji toliko područja našeg života gdje nam strukturom našega društva i naravi naše tehnologije nije nametnuto da svjesno činimo ono što smo u prošlosti u velikoj mjeri činili nesvjesno.

Vratimo se na pitanje osposobljavanja raznih percepcija. Kao što sam rekao, mnogo rada obavljeno je na tome polju. Ja znam samo ponešto o tome, ali veliki dojam na mene ostavio je, na primjer, rad koji je bio obavljen na Sveučilištu Ohio od strane profesora Samuela Renshawa u osposobljavanju svih posebnih osjetila – prije svega vida, i rad još jednog profesora sa Sveučilišta Ohio, Hoyjta Shermana, koji je s najvećim uspjehom primijenio Renshawove metode u pogledu poduke u umjetnosti. Ovdje također pronalazimo iznimno dragocjene metode. Ne mogu im se sada detaljno posvetiti, ali one su u potpunosti razvijene. Čini se da je jedna od zanimljivih pojava ona kada su te tehnike bile primijenjene u osnovnim školama. Tako je otkriveno da su se djeca koja su bila izložena takvoj vrsti osposobljavanja vizualnog osjetila brže razvijala, činilo se da su inteligentnija, njihov školski uspjeh bio je bolji, bila su zainteresiranija za ono što su činila te su se posljedično i bolje ponašala. Činilo se da su na svakoj razini proizlazile velike prednosti iz takvog oblika podučavanja. Ponavljam, mnogo rada u tome polju već je obavljeno i smatram da postoji vrlo jak argument da se to sve istraži i da se vidi što se još može učiniti.

Naravno, razvoj raznih percepcija samo je poseban aspekt općeg osposobljavanja u svjesnosti. Svjesnost bih smatrao jednom od, recimo to tako, apsolutnih vrijednosti života čovjeka. Mislim da je podizanje svjesnosti apsolutno dobro. To je skok vjere, ali smatram da se svjesnost može izjednačiti s dobrohotnošću i inteligencijom kao jedno od temeljnih dobara koje bismo trebali pokušati ostvariti. Jasno, filozofi su od pamtivijeka govorili ”spoznaj samog sebe”, ,nosce te ipsum, međutim, za našu čudnu civilizaciju, naravno, vrlo je karakteristično da se daju filozofske i moralne maksime poput one ”spoznaj samog sebe” ili ideala samospoznaje, ali bez ponude sredstava kojima bi ti ideali bili primijenjeni ili kojima bi te maksime bile ispoštovane. Iz toga razloga od silne je važnosti da istražimo ta sredstva. Puni smo visokih ideala i plemenitih principa, ali u krajnjoj smo nestašici metoda kojima bi se ti ideali dosegnuli i ti principi ispoštovali. Zato mi se nedavna otkrića na tome polju doimaju naročito dobrodošlima.

Veliki dojam na mene ostavila je knjiga ”Gestalt terapija” koju su prije gotovo 10 godina objavili Pearls, Hefferline i Goodman. Ona je, između ostalih stvari, velika kompilacija metoda kojima se osviještenost može povećati i proširiti u svakome smjeru. Terapeutska vrijednost toga prilično je jasna. Ne radi se o pokušaju iskapanja materijala iz prošlosti, već o navođenju ljudi da žive u sadašnjosti. Naposljetku, neuroza se u jednome od svojih aspekata uistinu može definirati kao kad osoba na sadašnje izazove reagira na način koji je bio primjeren u određenom vremenu u prošlosti kada je ona prolazila kroz neko traumatično ili tome slično iskustvo, ali koji je sada u potpunosti neprimjeren. Jasno, standardna terapeutska metoda sastoji se u tome da se ti događaji iskopaju iz prošlosti u nastojanju da ih se razmrsi kako bi se postiglo njihovo razumijevanje kod osobe, međutim, jednako dobra i vjerojatno još i bolja metoda jest nastojanje da ljudi žive u sadašnjosti ovdje i sada i upravo to jest ono što gestalt terapeuti pokušavaju postići. Oni predlažu razne zanimljive vježbe za povećavanje osviještenosti onoga što je ovdje i sada; izvanjskih događaja, događaja koji se odvijaju unutar njihovih tijela, naravi njihovih fantazija, njihovih volja i tako dalje.

Naravno, ovo nipošto nije u potpunosti novo otkriće. Jedan od najuspješnijih terapeuta bio je švicarski psihoterapeut dr. Wittels koji je uživao europsku reputaciju dok je djelovao. Umro je 1925. godine. Zanimljivo je primijetiti da su njegove metode u biti bile istovjetne onima gestalt terapeuta. Po svemu sudeći, on je – za razliku od većine svojih kolega koji su koristili metode kopanja po prošlosti, liječio neuroze s više uspjeha naprosto time što je postizao da ljudi budu svjesni onoga što se događa izvana i onoga što se događa u njima samima; na primjer, da budu svjesni jednostavnog čina poput podizanja ruke ili izvanjskih stvari na potpuno receptivan način uz minimum ideja koje bi im se nametale. Ono što je iznad svega ohrabrivao u vezi percepcije bilo je pitanje čiste receptivnosti. On to nije koristio samo kao terapeutsku metodu, već i kao način da poveća užitak u životu te da ljude pouči kako živjeti bolje i zadovoljnije. Ovim riječima sažeo je svoju filozofiju: ”Kada naučite biti receptivnijima, više ćete uživati u životu i sve će vas više zanimati.”

Dozvolite mi da ovdje ponovim ono što sam ranije spomenuo o sreći. Rekao bih da je užitak kategorički imperativ u smislu da ukoliko možemo biti zainteresirani za razne stvari i ukoliko možemo uživati u njima, tada bivamo oslobođeni mnogih iskušenja delinkvencije. Russell ovdje ponovno podvlači činjenicu da kronična dosada u kojoj mnogi ljudi žive zasigurno potiče sitnu delinkvenciju i, također, vjerojatno čak ohrabruje činjenicu da ljudi još uvijek toleriraju ideju rata zato što je rat tako uzbudljiv da pruža silno olakšanje od dosade običnoga života. Naravno, izvanredna je i, mislim, užasavajuća stvar da stopa samoubojstva redovito opada u vrijeme rata odnosno da treba doći do rata kako bi ljudima život postao dostatno zanimljiv da se ne bi ubili. To se događa čak i u neutralnim zemljama koje nisu u ratu. Ljudi su toliko zainteresirani vidjeti što će sutrašnje novine sadržavati da odlažu ili potpuno odbacuju svoje zamisli o samoubojstvu. Strašno je što je silnom broju ljudi potreban rat kako bi se život učinio vrijednim truda i smislenim i kojima se običan, jednoličan miran život doima neizrecivo dosadnim tako da posljedično trebaju neku vrstu delinkvencije kako bi stvari malo živnule. Smatram da je Wittels vjerojatno u pravu; ukoliko dođe do osposobljavanja u intenzivnoj receptivnoj osviještenosti svijeta i onoga što se događa, život postaje iznimno zanimljiv, a mnoge stvari koje se doimaju vrlo dosadnima bivaju viđene kao uzbudljive i prekrasne. Mislim da je to uistinu važno reći.

Naravno, postoje druga područja u kojima osviještenost može biti razvijana. Cijelo područje mašte jest jedno u kojem trenutno poduzimamo vrlo malo u vezi toga razvoja, a ono je od silne važnosti. Vrlo vrijedan rad u tome polju obavio je Herbert Reed u svojoj knjizi ”Obrazovanje putem umjetnosti”. To je vrlo značajna knjiga koja pokazuje kako sposobnosti mašte mogu biti razvijane na taj način da se njeguje kreativnost osobe koju se podučava. U gestalt terapiji pronalazimo mnoge upute za razvoj mašte i postoji još niz drugih knjiga koje sam pročitao kao što sam siguran da ima još mnogo ostalih koje nisam. Na primjer, poznajem odličnu knjižicu o razvoju mašte u djece od de Millea koja se zove ”Igre imaginacije”. Prije svega, ona je iznimno korisna u demonstriranju kako navesti djecu da koriste svoju maštu kako bi imala više zabave u životu. Također, ona je vrlo, vrlo vrijedna jer djeci pokazuje kako da koriste maštu na preventivan i terapeutski način tako da se mogu izvući iz raznih vrsta opsesivnih i bolnih situacija. Na primjer, jednostavna metoda u odnosu na neku odraslu osobu koje se boje bila bi da koriste maštu na taj način da tog odraslog u svojoj fantaziji natjeraju da izvodi smiješne stvari; da se penje na drveće kao majmun – mogli bi ga zatim multiplicirati i natjerati njih dvadeset da plešu oko drveta. Naposljetku, u svojoj mašti mogli bi ih pobacati u more. To je vrlo dragocjen postupak koji će zasigurno pomoći brojnoj djeci da prevladaju mnogo svojih strahova. Jednako tako, u gestalt terapiji postoji mnogo vježbi mašte koje su osmišljene upravo u svrhu dekondicioniranja sebe i izlaska iz opsesivnih kolotečina u koje običavamo biti ugurani od strane našeg obrazovanja. To je silno moćan instrument koji na nebrojene načine može biti iskorišten da nam pomogne.

Dopustite mi da se nakratko dotaknem jedne druge vježbe, jedne druge tehnike osviještenosti koju je John Dewey uvelike preporučivao. To je tehnika koju je osmislio pokojni F. M. Alexander, a koja se sastoji od bivanja svjesnim onoga što je Alexander zvao ”primjenom sebe” i ”pogrešnom primjene sebe” te izvlačenjem pouka u pravilnoj primjeni koja je, ponovno, suviše složena da bi se sada naširoko pojašnjavala. Dewey je, međutim, bio toliko uvjeren u njezinu ogromnu vrijednost da je u jednom od predgovora koji je napisao Alexanderovoj knjizi izrazio da Alexanderova tehnika obrazovanju znači ono što obrazovanje znači životu uopće; ona predlaže ideal i pruža sredstva kojima taj ideal može biti ostvaren. Očito, to je iznimno visoka pohvala, a opet, nevjerojatna činjenica jest da unatoč tome što je Dewey posjedovao silan utjecaj na obrazovanje i umove učitelja općenito, nitko na to nije obratio ni najmanje pažnje i Alexander ostaje gotovo nepoznat. Drago mi je reći da u ovome području postoji mala Alexanderova oaza na Sveučilištu Tufts gdje se odvijaju neka vrlo zanimljiva istraživanja u vezi njegova rada. Djeluje, međutim, vrlo čudno da ta metoda tako visoko preporučena od Johna Deweyja koji je, naposljetku, izazvao revoluciju u obrazovanju, biva tako potpuno zapostavljena.

Konačno, prije nego što napustim ovu temu, spomenuo sam gestalt terapiju i Wittelsov rad u našem stoljeću, ali zapravo, te vrste tehnike mogu se, naravno, pratiti na ogromnoj udaljenosti u prošlosti – prije svega u istočnjačkoj književnosti. Na primjer, može se otkriti da postoji izvanredan tantrički tekst za koji pretpostavljam da vjerojatno seže do početka naše ere; tekstu je dan uvod jednom vrstom intervjua između Šive i njegove božanske supruge, boginje Parvati. Boginja ga pita ,,koja je tajna tvojeg oblika prosvijetljene svijesti?“, a on odgovara dajući joj popis 118 vježbi svjesnosti koje će joj pomoći da pristupi toj konačnoj, preobražavajućoj svijesti. To su vježbe u psihologiji sa svrhom razvoja krajnjeg ishoda koji Kumaraswamy naziva ”ontologijom”, znanosti sebe s velikim Z, znanosti čistog ega, znanosti atmana[ii]. Tim vježbama u kojima se ocrtavaju metode za osvještavanje svakog tipa ljudske aktivnosti – čak do kihanja, jela i odlaska na spavanje, on pretkazuje skoro sve što su Wittels i gestalt terapeuti postigli i pruža nešto nalik potpunom kurikulumu onoga što se zapravo može postići na tome polju u razvoju uma-tijela i u poduci uma-tijela da postane sposobno za mnoge stvari kako je to Spinoza rekao. 

Moramo se dotaći vrlo važne teme, a to je problem ostvarivanja benevolentnosti, ljubavi i dobrote i, ukoliko je to moguće, sprječavanja ostvarivanja njihovih suprotnosti. Naravno, to je jedan od najvećih problema s kojim se svako društvo oduvijek suočavalo; kako potaknuti ljubav i dobrohotnost te kako spriječiti impulse nasilja i brutalnosti od izbijanja i počinjenja njihove strašne štete. Ovdje je ponovno zanimljivo otkriti da i sve dok su velike svjetske religije prisvojile ljubav, dobrotu i benevolentnost, praktično niti jedna od njih nije pružila način kojim bi te kvalitete mogle biti ostvarene i usađene u djetetu. Vrlo je neobična činjenica da je razvoj iznimno učinkovite metode za izgradnju stava ljubavi u djetetu u ranoj dobi bio prepušten krajnje opskurnom, vrlo divljem plemenu na Novoj Gvineji koje je opisala Margaret Mead. Domorodci su s te strane bili hvalevrijedni, ali nažalost, inače su bili pomalo traljavi; činilo se da im nedostaje sposobnosti da stvari obavljaju vrlo dobro, ali ne mislim da postoji inkompatibilnost između ljubavi i učinkovitosti. Ne mislim da je onkraj ljudske domišljatosti da se to dvoje udruži.

Metode koje Mead opisuje krajnje su zanimljive; dojenče drži majka i dok ga doji ona mu priča, igra se s njime, miluje ga i povremeno dovodi dijete u fizički kontakt – ponekad s drugim članovima obitelji ili s drugim članovima plemena, a ponekad s domaćim životinjama i čineći to uvijek mrmlja riječi ”dobro, dobro”. Dijete to još ne razumije, ali naravno, ton nosi neko značenje, a kada ono nauči govoriti, značaj riječi dobro ulazi u njegov um i izgrađuje se istinski, kondicionirani refleks iznimno dragocjene naravi. Margaret Mead bilježi koliko je izvanredno bilo otkriti uzbunjenost domorodačke djece kada bi ona ušla u njihovu kolibu; bila je drugačije boje, bila je odjevena na potpuno drugačiji način, došla je odnekud izvan plemena. Na trenutak, dijete bi bilo vrlo zastrašeno, ali tada bi majka samo rekla ”dobro, dobro” i ono bi odmah potrčalo prema Margaret Mead i dalo se podići. Općeniti stav prema drugim ljudskim bićima i prema životinjama bio je onaj povjerljive privrženosti, naklonosti i dobronamjernosti. Cijeli životni obrazac domorodaca bio je pod dubokim utjecajem te rane poduke. Zasigurno ne bismo trebali biti suviše ponosni da bismo učili od tih ljudi, koliko god oni djelovali primitivnima, jer čini se da je to izvanredno briljantan izum, a Bog zna da nam na ovome svijetu lišenom ljubavi u kojemu živimo ljubavi itekako treba.

Naravno, suprotan problem tome jest kako da se nosimo s agresivnim elementima u čovjeku; sklonostima prema nasilju i brutalnosti koje mogu biti vrlo jake. To je zasigurno nešto što je ljude zaokupljalo od pamtivijeka. Jasno, prilično je beskorisno uvjeravati i kazivati ,,budite dobri“ i tome slično osim ako ne ponudite načine kojima te tendencije nekako mogu biti razriješene na bezopasan način. Ovdje vjerojatno ponovno možemo prilično puno naučiti od ranijih civilizacija. Stvari poput silovitog plesanja Grka u dionizijskim orgijama nesumnjivo su mnogo pomogle u otklanjanju dobrog dijela agresivnih težnji u čovjeku. Očito, ovaj problem je vrlo, vrlo težak. Profesor Gordon Allport spominjao je iznimne poteškoće u oslobađanju od predrasuda kada je o toj temi naširoko pisao. Primjerice, on je istražio razne stvari koje su se činile kako bi se umanjile etničke predrasude i predrasude spram rasnih skupina te dolazi do prilično pesimističnog zaključka da je vrlo malo tih metoda uistinu učinkovito. On zaključuje da je vjerojatno jedina uistinu učinkovita metoda neka vrsta individualne terapije. Očito je da ne možete pružiti individualnu terapiju milijunima ljudi. Takvi nasilni porivi očigledno ljudima pružaju dubok psihološki užitak. Hoću reći, takav oblik nasilja takoreći isplaćuje visoku psihološku dividendu. Blake je prije mnogo godina rekao: ,,Prokunite pobuđivače, prigrlite uspavljivače.“ Ljudi prije vole biti pobuđeni negoli opušteni jer iz ovog prvog proizlazi istinsko zadovoljstvo.

Sada prilično dobro razumijemo koja je psihološka osnova toga; znamo da dolazi do otpuštanja adrenalina, a to je nešto što mnogi ljudi doživljavaju zadovoljavajućim u malim količinama. Smatram da postoji mnogo ljudi koji su pravi ovisnici o adrenalinu; oni se prepuštaju bijesu i čine puno nasilnih stvari jer iz toga izvlače istinski užitak. Moramo otkriti načine kojima bi se takva želja za mnoštvom adrenalina mogla ukloniti. Naposljetku, u prošlosti je sve to bilo vrlo jednostavno jer smo bježeći od životinja i od drugih divljih ljudi živjeli u iznimno opasnome svijetu pa smo se rješavali adrenalina na taj način, međutim, u svijetu gdje praktično svatko vodi sjedilački način života to predstavlja vrlo, vrlo ozbiljan problem. Prilično je očito da moramo otkriti načine kojima bi se takav oblik fiziološkog proizvoda nasilja, koji je i uzrok raznoraznih zlih sklonosti, mogao ukloniti.

Prije puno godina William James napisao je esej pod nazivom ”Moralni ekvivalent ratu” koji je još uvijek vrlo zanimljiv. U njemu on izlaže neke od zamisli za pronalaženje nekog ekvivalentnog oblika koji bi zadovoljio ljude umjesto rata. Mišljenja sam da njegovi prijedlozi ne idu ni približno dovoljno daleko. Smatram da je neupitno da moramo razraditi svu silu novih mehanizama u svrhu uklanjanja tih opasnih i uznemirujućih čimbenika u čovjeku. Kao što kažem, mislim da postoji pregršt presedana u ranijim civilizacijama – nekih među primitivnim narodima, nekih među prilično visoko civiliziranim narodima, koje bismo vjerojatno mogli istražiti i reinterpretirati u svjetlu onoga što sada znamo o hormonima i drugim fiziološkim aspektima tijela. Smatram da je savršeno moguće razviti načine kojima bi se mnogo toga što se do sada činilo sasvim normalnim nagonima prema nasilju i okrutnosti moglo ukloniti bez počinjenja znatne štete drugim ljudima.

Mislim da sam rekao dovoljno kako bih pokazao da postoji još mnogo toga što treba učiniti. Jasno, mogao sam se dotaknuti samo ponekih aspekata ove ogromne teme, ali mislim da sam rekao dovoljno kako bih pokazao da postoje dobri argumenti za sustavno istraživanje raznih polja kojih sam se dotakao i, nesumnjivo, drugih polja također, a sve kako bi se otkrilo gdje bismo mogli pronaći materijale koji bi nam bili od vrijednosti u zadatku ostvarivanja poželjnih potencijala. Na primjer, mogao bih zamisliti jednu od velikih fondacija kako uspostavlja istraživački projekt – on ne mora nužno biti jako skup, kojim bi se isključivo istraživalo što je u tim raznim poljima već empirijski bilo otkriveno da djeluje. Morala bi postojati spremnost da se pregleda materijal koji nije isključivo znanstven. Nešto od toga djelovalo bi prilično čudno, lažno i primitivno, ali naposljetku, istina živi na dnu bunara, a bunar je vrlo često muljevit. Mulj nas, međutim, ne smije odvratiti jer bi se istina mogla skrivati upravo tamo. Prema mojem nahođenju, kada bismo to istražili, kada bi svi empirijski pronalasci bili otkriveni, kada bi opći principi koji podupiru te pronalaske bili određeni – jer nesumnjivo postoje opći principi koji podupiru različite metode pomaganja ljudima da ostvare svoje potencijale, kada bi potom eksperimentalno mogli biti razrađeni sustavi kojima bi se ti pronalasci mogli primijeniti na svakoj razini obrazovanja – od vrtića sve do groba, mislim da bi tada ogromna revolucija u obrazovanju ne samo djece, već i odraslih mogla biti postignuta.

Moje vlastito viđenje jest da to nije puka utopistička fantazija, već da je ona, takoreći, topijska. Utopija ne označava niti jedno određeno mjesto, a suprotnost tome jest topija – određeno mjesto. Time hoću reći da je zamislivo da bi ona djelovala ovdje i sada u društvu u kojemu živimo. Ne vidim nikakav razlog zašto takvo nešto – kada bi bilo pažljivo istraženo i podvrgnuto eksperimentiranju, ne bi polučilo nečime što bi bilo od iznimne koristi i što bi se, jednom kada bi započelo, vjerojatno razvilo na razne nove načine. Na suzdržan način iznimno sam optimističan u vezi onoga što može biti postignuto kada bismo samo obratili pažnju tamo gdje treba obratiti pažnju i kada bismo sustavno pokušali otkriti što je sve već postignuto, što bi moglo biti postignuto i kako bi to moglo biti primijenjeno u širokim razmjerima. Smatram da bismo na taj način trebali biti od velike pomoći u stvaranju boljeg svijeta za nas same i u omogućavanju da još ljudi izvuče više od potencijala koji nedvojbeno i dalje pritajeno leže u svakome.

Dozvolite mi da ovime završim i zahvalim svima na velikoj ljubaznosti koja mi je bila ukazana ovdje. Jedina stvar na koju se mogu požaliti jest da sam morao previše govoriti. Nikada ne bi trebalo pretjerano govoriti, već više vremena provesti slušajući umjesto pričajući. To je bila moja uloga ovdje, ali, hvala Bogu, imao sam mnogo prilika za slušanje iznimno zanimljivih ljudi kako među studentima tako i među profesorima. Vrlo sam zahvalan

___________________________________

[i] Huxley, A., Human Potentialities, Massachusetts Institute of Technology, 1961., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=ymiGSa26M1Y i https://psychedelicsalon.com/podcasts-454-aldous-huxley-human-potentialities/, posljednji posjet stranicama 27. listopada 2024., prijevod s engleskog na hrvatski jezik: Luka Draganić, e-mail: [email protected]

[ii] Duša u hinduizmu.

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora