Alen Kristić: Sloboda vjere pretpostavlja povjerenje u Boga

Alen Kristić je katolički teolog, pisac, publicist, prevoditelj, te mirovno-ekološki aktivist. Bio je jedan od pokretača i urednika hrvatskog i bh. izdanja Conciliuma – jednog od najprestižnijih međunarodnih katoličkih teoloških časopisa.

Pionir je regionalne promocije i kontekstualnog ukorjenjivanja poruka dva usko povezana dokumenta pape Franje, tj. njegove ekološke enciklike ”Briga za zajednički dom – Laudato si”’ i njegove ”Enciklike o bratstvu i socijalnom prijateljstvu – Fratelli tutti”, kao i projekta svjetskog etosa katoličkog teologa Hansa Künga.

Uz brojne stručne članke, objavio je knjige Religija i moć (2009), Graditeljice mira: Društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir (2012), Tiranija religijskog – Ogledi o religijskom bezboštvu (2014), Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog (2015) i Religiološki ogledi (2022), kao i dvije zbirke poezije Gravitacije (2017) i Agonije: Teopoetika tjelesno-političkog (2018).

Uredio je i bio koautor u više edukacijskih priručnika i znanstvenih zbornika, uključujući zbornik Drama gostoprimstva: Zbornik u povodu 800. obljetnice susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila (2022). Jedan je od utemeljitelja i programski direktor Centra za mirovno obrazovanje – CMO. Kolumnist je našeg portala. 

S obzirom na najnovija globalna, ali i regionalna zbivanja, kako bi glasila Vaša osobna poruka u povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana vjerskih sloboda koje se ove godine slavi 25. siječnja?

Živimo u vremenu ponovnog razbuktavanja svjetonazorskih sukoba. Svjedočimo sve većoj polarizaciji suvremenih društava i trganju solidarnih veza koje ih drže na okupu dok visoko zarazna ratoborna isključivost iznova krči put diskriminaciji i marginalizaciji. Politike straha, koje demoniziraju različitost, ozračje krajnje nesigurnosti i krajnje neizvjesnosti vješto pretvaraju u svoje pogonsko gorivo. Zbog toga Svjetski dan vjerskih sloboda za mene predstavlja prije svega opomenu da ne postanemo lakome žrtve slatkorječivih obmanitelja – svejedno iz kojeg političkog, svjetonazorskog ili religijskog miljea dolazili – koji poručuju da se spasonosni izlaz krije u ”jednobojnoj budućnosti”, u stvaranju zatvorenih svjetova sebi jednakih, u uspostavi društva istomišljenika, u izgradnji kula istosti jer je povijest prepuna svjedočanstava na kakvoj brutalnosti počivaju takve društvene tvorevine lišene različitosti, lišene slobode mišljenja, savjesti i vjere.

Umjesto toga, morali bismo ustrajati u realizmu dijaloga, koji zagovara papa Franjo, u osmišljavanju i stvaranju otvorenog svijeta, u neprestanom nadilaženju svijeta sebi jednakih, u izgradnji društva koje uključuje sve, u davanju prednosti susretu sa svetim otajstvom drugog naspram bilo koje doktrine ili uvjerenja, naprosto u empatičnom slušanju i ozbiljnom dijalogiziranja s ljudima različitih svjetonazora, uvjerenja i vjerovanja da bismo na osnovi zajedničkog skupa stvarali društvo u kojem će se svatko osjećati kao kod kuće.

U toj nam spasonosnoj avanturi može pomoći oživljavanje svijesti o tome da smo pripadnici jedinstvene ljudske obitelji, da nas neopozivo veže sveopće bratstvo i sestrinstvo po stvorenosti od Boga, da je krv tog sveopćeg bratstva i sestrinstava koja teče u našim venama ništa drugo do sama transcendencija, kako to smjelo ističe mon. Benoist de Sinety, da smo, riječima pape Franje, ”suputnici koji dijele isto tijelo, djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, svaki pojedini s bogatstvom svoje vjere ili uvjerenja, svaki pojedini sa svojim glasom, svi kao braća” i sestre.

Nikad, a pogotovo danas ne bismo smjeli dopustiti da se svjetonazori, vjerovanja i uvjerenja, koja zastupamo ili s kojima se ne slažemo, izobliče u zlokobne zastore ili čak krvožedne idole koji će nas toliko zaslijepiti da pred sobom više nismo u stanju vidjeti čovjeka – ljudsko lice s kojeg nas oslovljava sam Bog koji nas ljubi sve jednako bez obzira na naša uvjerenja, vjerovanja, pripadnosti i svjetonazore.      

Kako Vi shvaćate pojam vjerskih sloboda i koliko se po Vama poštuju u bh. društvu u kojem prvenstveno djelujete?

Važno je podsjetiti da je upravo priznanje slobode vjere i uvjerenja otvorilo put priznavanju drugih temeljnih ljudskih prava i sloboda. Premda postoje njezina različita shvaćanja i tumačenja, sloboda vjere i uvjerenja podrazumijeva ne samo uvjerenja teističke nego i ateističke ili agnostičke prirode. Pored toga, nije riječ samo o slobodnom prihvaćanju i očitovanju neke vjere ili uvjerenja – privatno i javno, osobno i zajedničarski – nego i o slobodnoj promjeni ili odricanju od nekog uvjerenja ili vjerovanja. I što je naročito važno, sloboda vjere i uvjerenja uključuje slobodu od svakog vida prisile u pogledu vjerovanja i uvjerenja, a slijedom toga i zaštitu od svakog oblika diskriminacije zbog vjerovanja i uvjerenja.

Podsjećam da je pogled Katoličke crkve na slobodu vjere izložen u Deklaraciji o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae – Ljudsko dostojanstvo Drugog vatikanskog koncila iz 1965. Daljnjem razvoju katoličkog shvaćanja vjerske slobode naročito su doprinijeli papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. Naravno, sloboda vjere i uvjerenja, čiji je glavni jamac država, nije apsolutna nego u posebnim slučajevima može biti ograničena od strane države zbog zaštite javne sigurnosti, zbog zaštite javnog reda, zdravlja i morala i zbog zaštite prava i slobode drugih.

Više nego igdje drugo u tom se područje očituje svekolika složenost uspostave i očuvanja slobode vjere i uvjerenja o čemu svjedoče brojni sudski sporovi koji postoje i u bh. društvom i koji znaju završiti na Europskom sudu za ljudska prava kao posljednjoj instanci.

Kad je riječ o zakonskoj razini, pitanje slobode vjere u Bosni i Hercegovini regulirano je Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica još 2004. Premda postoji prostor i za zakonska poboljšanja, najveći problem u bh. društvu predstavlja odsutnost dovoljno snažne i dovoljno razvijene društvenopolitičke, pa i religijske svijesti, a uz to i političke volje, da se taj zakon dosljedno i sustavno poštuje u svim dijelovima naše domovine. To je ključni izazov za sve bh. društvenopolitičke, ali i religijske aktere. I nikako ne smijemo zaboraviti da je u svakom, pa i u bh. društvu, prava mjera poštivanja slobode vjere i uvjerenja uvijek i samo to u kojoj se mjeri poštuje sloboda i uvjerenje manjine, bilo da je riječ o nekom pojedincu ili nekoj skupini, bilo da je riječ o manjini u svjetonazorskom, etničkom, religijskom, političkom ili bilo kojem drugom smislu.   

I Opća deklaracija o ljudskim pravima naglašava da je svaki čovjek nositelj, tj. subjekt prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere. Koliko se po Vama to pravo poštuje u svijetu općenito, a koliko u bh. društvu?

 Čini mi se da se suočavamo s trendom sve većeg ograničavanja slobode mišljenja, savjesti i vjere globalno, ali i u okvirima bh. društva i regije. Premda bi država trebala biti glavni jamac slobode vjere, u njezinoj zaštiti, a paralelno s tim i u zaštiti slobode mišljenja i savjesti, morali bi sudjelovati svi društvenopolitički, a posebice religijski akteri. Naročito je papa Ivan Pavao II. isticao da bi se vjerske zajednice, tj. vjernici i vjernice, trebali odlučnije posvetiti pridonošenju općem dobru zbog osjećaja da su putem slobode vjere zaštićeni u svojim temeljnim pravima.

Vjerske zajednice zapravo i ne mogu na bolji način doprinijeti očuvanju slobode mišljenja, savjesti i vjere od toga da na društveno koristan i vjernički odgovaran način koriste mogućnosti stvorene uspostavom slobode vjere, tj. da se prije svega posvete  izgradnji ”sveopćeg bratstva”, učvršćivanju ”arhitekture mira”, ”obrani pravednosti u društvu” i ”očuvanju stvorenog svijeta”.

Znakovito je da papa Franjo slobodu vjere uzdiže na razinu svojevrsnog dokaza da je moguće osmišljavanje i stvaranje otvorenog svijeta u kojem će se svi moći osjećati kao kod kuće bez obzira na različita vjerovanja, uvjerenja ili svjetonazore: ”Ta sloboda zorno pokazuje da možemo naći dobar sklad između kultura i religija i svjedoči o činjenici da postoji mnogo važnih stvari koje su nam zajedničke, i da je moguće pronaći put spokojnog, uređenog i mirnog suživota, u duhu prihvaćanja različitosti i u radosti što smo braća jer smo djeca jednog Boga”.  

Posljednjih godina ponajviše djelujete u Centru za mirovno obrazovanje – CMO sa sjedištem u Sarajevu. Što predstavlja programsko težište CMO-a? Kako biste opisali njegovu misiju?

Centar za mirovno obrazovanje – CMO je nevelika, ali veoma dinamična udruga civilnog društva koju je na moj poticaj i pod mojim vodstvom 2019. osnovalo nekoliko katoličkih teologa franjevačkog backgrounda s višegodišnjim aktivističkim iskustvom u području izgradnje mira i dijaloga religija. Naša vizija i glavni cilj bio je da CMO doprinese sustavnijem, snažnijem i kreativnijem korištenju resursa katoličkog socijalnog učenja u dijaloškoj kombinaciji s resursima socijalnog učenja drugih religija za iscjeljenje i humanizaciju bh. društva. Poseban poticaj pritom predstavljao nam je papa Franjo, pobliže njegove dvije enciklike – Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu – Fratelli tutti i Enciklika o brizi za zajednički dom – Laudato si’. Iz njih izvire uvjerenje da su za naše vrijeme najvažnija dva usko povezana aspekta katoličkog socijalnog učenja, konkretno izgradnja cjelovito shvaćenog mira i cjelovita ekologija, pa ta dva područja, od ključne važnosti i za izgradnju miroljubivog i pravednog bh. društva, predstavljaju ujedno i dva ključna područja djelovanja CMO-a.

Dakako, djelovanje CMO-a nije samo aktivističke, edukativne i akademske nego i umjetničke i duhovne prirode, uz ustrajno promicanje dijaloga religija, kultura, znanstvenih disciplina, tj. uz neumorno okupljanje osoba različitih vjerovanja, uvjerenja i svjetonazora kojima je stalo do iscjeljenja i humanizacije bh. društva.

Premda djelovanje CMO-a uključuje sve uzraste, na poseban način smo usredotočeni na rad s mladima osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Karakteristično je da u svom djelovanju na komplementaran način paralelno koristimo raznorodne sekularne, religijske i umjetničke resurse, tj. ne okrećemo ih jedne protiv drugih, kako se to zna zbivati, nego ih koristimo tako da na temelju uzajamnog podupiranja snažnije i dugoročnije motiviraju ne samo mlade nego i odrasle na odlučnije i učinkovitije zalaganje za opće dobro – humanizaciju društva u kojem živimo. I zbog toga bih se usudio reći da CMO, uz sve ostalo, predstavlja i školu slobode vjere i uvjerenja u bh. društvu – oazu otpora zavodničkom zovu ne samog religijskog nego i sekularnog fundamentalizma.   

Koje bi ste konkretne doprinose CMO-a poštivanju vjerskih sloboda istaknuli?  

Kroz naše projekte paralelno pokušavamo postići dva komplementarna cilja, tj. s jedne strane naše društvo nastojimo učiniti otpornijim na sve pojave, procese ili aktere koji ugrožavaju slobodu vjere i uvjerenja, krčeći put diskriminaciji i marginalizaciji, a s druge strane sve društvene aktere pokušavamo potaknuti da, koristeći odgovorno slobodu vjere i uvjerenja, još odlučnije i još odvažnije doprinose izgradnji miroljubivog i pravednog bh. društva, crpeći motivaciju i nadahnuće upravo iz svoje vjere i svojih uvjerenja. Dakako, i u jednom i u drugom slučaju na poseban način smo usredotočeni na mlade, a pored toga na vjernice i vjernike.

Navest ću samo par konkretnih primjera. U 15 osnovnih škola iz Srednjobosanske županije, koje su s brojnim lokalnim partnerima uključene u naš projekt Škola mira, prošle godine je realiziran prvi Mjesec borbe protiv govora mržnje, a potom Mjesec dijaloga religija u službi izgradnje mira. I tijekom jednog i tijekom drugog mjeseca učenici okupljeni u Mirovnim sekcijama u pratnji nastavnika i asistenciju našeg tima realizirali su više od 50 aktivnosti edukativnog, umjetničkog, aktivističkog i humanitarnog karaktera. Bila je to zasigurno odlična prigoda da učenici postanu otporniji na govor mržnje, na različite vrste stereotipa i predrasuda, na kojima, uz sve ostalo, počiva uskraćivanje slobode vjere i uvjerenja, shvaćajući pritom da su bilo kakve predrasude i stereotipi, a pogotovo govor mržnje, nespojivi s religijskim učenjima.

Ali ne samo to! Nakon toga učenici su dobili prigodu upoznati se s mirotvorno-dijaloškom baštinom židovstva, kršćanstva i islama, s mnoštvom sličnih ili istovjetnih poruka, koje omogućuju zajednički angažman vjernika i vjernica u izgradnji mira kao društveno najkorisnijeg, a vjernički najzrelijeg vida odgovornog korištenja slobode vjere i uvjerenja.

Slična je i dinamika svih naših projekata koji se odvijaju pod zajedničkim nazivom Pokret za ekološko obraćenje, bilo da je riječ, primjerice, o projektu Zelena akademija Laudato si’, koji je namijenjen susretu i suradnji ekoloških aktivista sa i bez religijskog backgrounda, bilo da je riječ pak o projektu Briga za zajednički dom, koji je namijenjen srednjoškolcima. Njihov je fokus na oživljavanju religijske ekološke baštine i mudrosti što bi, iznova, u vremenu globalne ekološke krize, ali i sve većeg broja ekoloških katastrofa i zločina na našem kućnom pragu, bio neprocjenjiv vid društveno korisnog i vjernički odgovornog korištenja mogućnosti koje pruža sloboda vjere i uvjerenja. A budući da se sve aktivnosti u okrilju Pokreta za ekološko obraćenje odvijaju u svijesti o nužnosti suradnje osoba različitih vjerovanja, uvjerenja i svjetonazora u području zaštite okoliša, svaka od njih, u najmanju ruku posredno, istodobno doprinosi i promicanju slobode vjere i uvjerenja. Upravo iz takve vrijednosne vizije, utkane i u  ekološke enciklike ”Briga za zajednički dom – Laudato si”’ pape Franje, iznikla je i naša putujuća izložba ”creAction” čije je otvorenje upriličeno već u sedam bh. gradova.       

Kako biste usporedili stupanj poštovanja vjerskih sloboda u bh. društvu sa stupnjem poštovanja vjerskih sloboda u drugim državama?

Puno je faktora koji utječu na stupanj poštovanja slobode vjere i uvjerenja u nekoj državi, od njezinog političkog ustroja, dominantne političke kulture, preko njezine povijesne baštine u političkom, kulturnom, društvenom i vrijednosnom smislu, do njezinog geopolitičkog položaja i religijsko-kulturnog krajobraza.

Naša se domovina zasigurno ne ubraja ni u države koje najdosljednije poštuju vjerske slobode, ni u države koje ih na nemilosrdan i sustavan način uskraćuju. No, sagledamo li sve faktore koji utječu na stupanj poštovanja vjerskih sloboda u BiH, počevši od posljednjeg rata, pa i počinjenog genocida, možda je stanje, premda nije zadovoljavajuće, i bolje nego što bi se to moglo očekivati. U svakom slučaju, polazeći od osobnog iskustva, želio bih naglasiti važnost obiteljskog odgoja za stupanj poštivanja slobode vjere i uvjerenja u nekom društvu. U tom smislu od neprocjenjive važnosti je odrastaju li djeca u obiteljskom ozračju u kojem se na različitost, na drugog i njegovu drugost, gleda kao na nešto pozitivno, štoviše kao na odraz Božje stvaralačke raskoši i pedagoške mudrosti,  ili kao na nešto negativno, štoviše kao na lukavu demonsku prijetnju.

Paralelno s tim, od presudne važnosti je i koji i kakvi teološki narativ o različitosti, o drugom i njegovoj drugosti, prevladavaju u vjerskim zajednicama. U konačnici, poštivanje slobode vjere i uvjerenja, uz poštivanje slobode koju nam je podario Bog, slobode koja uključuje i opciju poricanja samog Boga, pretpostavlja povjerenje u Božju stvaralačku raskoš i pedagošku mudrost koja je upravo različitost učinila božanskim tragom posvuda, u svijetu kulture, u svijetu religija, u svijetu prirode… Uostalom, i putova do samog Boga postoji baš onoliko koliko je ljudi, kako je to jednom prigodom naglasio papa Benedikt XVI.    

Svjedočimo porastu progona zbog vjere u svijetu, a nerijetko se ističe da su upravo kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. Što je po Vama glavni razlog tomu?  

Podaci o broju progonjenih kršćana u svijetu koje iznose organizacije poput Zaklade papinskog prava ”Pomoć Crkvi u nevolji” ili Open Doors više su nego zabrinjavajući. Prema prošlogodišnjem izvješću Open Doorsa više od 365 milijuna kršćana bilo je žrtva progona i diskriminacije zbog vjere u svijetu što znači 1 od 7, a taj omjer je još pogubniji u Africi gdje iznosi 1 od 5 i u Aziji gdje iznosi 2 od 5. Na vrhu liste 50 država u kojima se kršćani suočavaju s najokrutnijim progonima Open Doorsa nalaze se Sjeverna Koreja, Somalija, Libija, Eritreja, Jemen, Nigerija, Pakistan, Sudan, Iran, Afganistan, Indija, Sirija, Saudijska Arabija… Dakle, kršćani su žrtve progona zbog vjere poglavito u afričkim, azijskim i bliskoistočnim državama. Razlozi su nesumnjivo višestruki i složeni, dijelom različiti od države do države, od regije do regije, ali bi zacijelo bilo krajnje pogrešno zbog tih progona bilo koju religiju, primjerice islam ili hinduizam, demonizirati, tj. proglašavati zakletim neprijateljem kršćanstva, a kamoli poticati na progone ili diskriminaciju njihovih pripadnika u državama gdje kršćani čine većinu, pothranjivati, primjerice, islamofobiju. Naprotiv, uvjeren sam da ključni razlog tih progona ne leži u tobožnjem iskonskom neprijateljstvu bilo koje religije spram kršćanstva nego poglavito u društvenopolitičkoj situaciji u tim državama.

Ponajbolje je to ilustrirati na primjeru Podsaharske Afrike, gdje je opstanak kršćana krajnje neizvjestan, ili čak na primjeru Afrike općenito. Naime, upravo je kolonijalno i postkolonijalno podjarmljivanje Afrike od strane Zapada na presudan način spriječilo ekonomski, a time i politički razvoj Afrike koji bi smjerao razvoju demokracije, poštivanja ljudskih prava, njegovanju vjerskih sloboda… Umjesto toga, u Africi su kolonijalna i postkolonijalna baština – stoljeća socijalne bijede, onemogućavanje obrazovanja, potenciranje etničkih sukoba, ustoličavanje domaćih korumpiranih elita, resantiman spram kolonijalnih gospodara, trajna politička nestabilnost…  – stvorile društvenopolitičko ozračje krajnje prijemčivosti za političko-ekstremističku zloupotrebu religije, u ovom slučaju islama, i uspon terorističkih skupina, poput Boko Harama, koje nemilosrdno progone kršćane, ali nerijetko i same muslimane. Naprosto, višestoljetno ekonomsko, političko i kulturno podjarmljivanje Afrike od strane Zapada na presudan je način afrički islam učinilo ranjivim za političko-ekstremističke zloupotrebe, a afričke kršćane izručilo nemilosrdnim progonima.

Tragedija je tim veća jer se za opravdanje kolonijalizma prijetvorno posezalo ne samo za smokvinim listom civiliziranja, prosvjećivanja i demokratiziranja nego i za samim misijskim poslanjem Crkve, a posebno poglavlje u afričkoj povijesti vjerskih sloboda predstavlja tragičan usud afričkih starosjedilačkih kultura i njihovih religija. Na koncu, važno je skrenuti pozornost i na licemjerje država koje se razmetljivo kite epitetom ”kršćanskih država”, poput SAD-a, a pritom ustrajno gaje najtješnje odnose upravo s državama u kojima kršćani trpe najokrutnije progone, kao što je Saudijska Arabija i još neke druge arapske države Perzijskog zaljeva. U svakom slučaju, bilo bi krajnje vrijeme da svaki progon zbog vjere, bez obzira na to gdje se odvija i protiv koga je uperen, počnemo doživljavati kao svoj zajednički poraz – civilizacijski, ljudski, vjernički, politički…

Kakav bi po Vama mogao biti usud vjerskih sloboda na Bliskom istoku poslije najnovijih zbivanja u Siriji, svega onoga što se odvija u Libanonu, Izraelu, Gazi…? 

Rekonstruirajući ustrajno i beskrupulozno uništavanje kozmopolitskog mozaika Bliskog istoka koji je predstavljao vrelo tamošnjeg kulturno-gospodarskog procvata, libanonsko-francuski pisac Amin Maalouf usudio se u istoimenoj knjizi ustvrditi da živimo usred brodoloma civilizacija. I posljednji tračak sumnje u njegov sud izgubio se pred već noramaliziranim užasom genocida u Gazi koji se može označiti kulminacijom tog procesa, a čija su žrtva i tamošnji kršćani.

Najnovija zbivanja u Siriji su samo još jedna epizoda u tom, čini se, nepovratnom i nezaustavljivom procesu. A od samog početka grabežljivcima i sa Zapada i sa Istoka koji su se željeli dokopati bliskoistočnih resursa ništa nije smetalo više od bliskoistočnog kozmopolitskog mozaika, prastare kolijevke vjerskog suživota, mjere bliskoistočne civilizacijske superiornosti. I čini se da nikad nisu bili bliže konačnom uspjehu – obesmišljavanju bilo kakvog spomena vjerskih sloboda na Bliskom istoku, ugaonog kamena zgrade ljudskih prava, kako ih je nazvao papa Ivan Pavao II.

Preostaje nam samo ”nadati se protiv svake nade” da se u ruševinama Bliskog istoka nekim čudom krije sjeme ne samo revitaliziranog Bliskog istoka nego i nove civilizacije koja će sa zahvalnošću kao svoju snagu prihvaćati mnogostrukosti i raznolikosti doprinosa koje može pružiti svaki pojedinac, svaka kultura i svaka religija, ravnajući se pritom logikom ”sveopćeg bratstva” i ”socijalnog prijateljstva”, koju neumorno promiče papa Franjo.

Rimski biskup Franjo neumorno govori o miru, poštivanju drugoga i njegove drugosti, te pomirenju. Kakva je uloga vjerskih lidera kad je riječ o promicanju slobode vjere i uvjerenja? 

Na temelju svog ne samo religijskog nego i društvenopolitičkog statusa i ugleda, vjerski lideri bi trebali biti predvodnici promocije vjerskih sloboda. Dobro je kad to čine zasebno, promovirajući načela slobode vjere i uvjerenja u vjerskoj zajednici na čijem se čelu nalaze, još je bolje kad to čine zajedno, čineći promociju slobode vjere i uvjerenja bitnom sastavnicom dijaloga religija, a najvažnije je kad odvažno i javno, poput starozavjetnih proroka, stanu u obranu ugrožene slobode vjere i uvjerenja pojedinaca, manjina ili skupina čiji pripadnici nisu članovi njihove vjerske zajednice, njihovog svjetonazorskog kruga ili čak uopće nisu vjernici.

Dakako, promociji vjerskih sloboda vjerski lideri ponajbolje mogu doprinijeti izgradnjom mira, pa nije slučajno da papa Franjo naglašava da je svaki vjerski lider pozvan ”biti graditelj mira, ujedinjujući a ne dijeleći, gaseći a ne održavajući mržnju, otvarajući putove dijaloga i ne podižući nove zidove”. U tom smislu paradigmatičan primjer predstavlja susret pape Franje s velikim imamom kairskog Sveučilišta Al-Azhar Ahmedom al-Tayebom u povodu 800-te obljetnice susreta sv. Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila u Abu Dhabiju 2019. kad su obojica potpisala Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot.   

Ponosan sam da je upravo CMO svojedobno organizirao šest okruglih stolova posvećenih proslavi 800-te obljetnice susreta sv. Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila u bh. društvu nakon čega je objavljen i popratni zbornik naslovljen Drama gostoprimstva.

Zbiva li se pred našim očima doista urušavanje vjerskih sloboda u svijetu ili je samo riječ prividu, pukom subjektivnom osjećaju? 

Vjerujem da sve dosada rečeno snažno upućuje na to da ni u kojem slučaju nije riječ o subjektivnom osjećaju nego doista o zabrinjavajućem trendu ograničavanja slobode vjere i uvjerenja globalnih razmjera. Taj je proces usko povezan s posvemašnjom krizom demokracije jer su demokracija i vjerske slobode najtješnje povezane. Dapače, sloboda vjere je jedan od temelja demokracije, a demokracija, koju obilježava pluralizam, jedina je društvenopolitička klima u kojoj može procvjetati pupoljak slobode vjere i uvjerenja. Umjesto rezignacije, moramo se riješiti iluzije o vječnosti demokracije, a time i vječnosti slobode vjere, i svim se silama posvetiti svakodnevnoj, beskrajnoj i neumornoj borbi za njihovo očuvanje kao jednog od najvećih civilizacijskih postignuća.

O krhkosti demokracije, u kojoj se, prema riječima talijanske filozofkinje Donatelle Di Cesare, krije njezina snaga, na veoma lijep način progovara talijanski pisac Antonio Scurati na samom koncu svoje knjige Fašizam i populizam: ”Demokracija je sličnija vinovoj lozi, pa kao loza traži da se neprestano, znalački skrbimo o njoj, traži ljubav i posvećenost. Trs treba kalemiti, obrezivati, zalijevati, štiti od nametnika i vezati za potporanj nježnim i snažnim rukama. To je svakodnevni posao: doživotni posao. Samo će ta krhka i predivna biljka dati slatko, opojno vino demokracije.”

Svaka, baš svaka Scuratijeva riječ važi i za slobodu vjere i uvjerenja, pa bi stoga upravo vjerske zajednice trebale prednjačiti i u njegovanju demokracije i u njegovanju slobode vjere i uvjerenja. Svaku sumnju u to treba li to biti nezaobilazna sastavnica njihovog djelovanja u korijenu bi trebala sasjeći neosporna povijesna lekcija da demokracija koju krasi sloboda vjere i uvjerenja pruža najoptimalniji okvir da vjerske zajednice vjerodostojno žive svoje religijsko poslanje i u isto vrijeme kroz miroljubivu suradnju predstavljaju kamen temeljac mirovne arhitekture svakog društva.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prosvjedujemo zbog priznanja Branimiru Glavašu
    •  Božićna čestitka Episkopa Kirila
    •  Papina Božićna čestitka i poruka Urbi et orbi
    •  Žalujemo i pozivamo na djelovanje za nenasilje
    •  Franjo Topić: Nemojmo kukati za mrakom nego palimo svjetlo
    •  Hrvatska se izolira kao središte zatucanog revizionizma
    •  O “Filozofskim pričama” Predraga Fincija
    •  Milorad Pupovac i Dejan Jović: Hvala Budimiru Lončaru!
    •  Papa Franjo: poštujmo primirje tijekom Olimpijskih igara
    •  Pamtimo heroja mira Josipa Reihl Kira

> Svi tekstovi ovog autora