Alis Marić ili hrvatski put k sreći

“Kaže mi danas taksista koji ima masku i sjedi naprijed (a ja otraga) da stavim masku. Kažem da ne nosim masku. A on meni ali ja imam oca od 80 godina. A ja kažem – ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca. Ako se tako panično bojite onda stanite da izađem van i nastavim s drugim taksijem. Vozio me do željene destinacije.” Ovo je, valjda, najčuveniji fejsbuk komentar sezone. Nakon što je sugovornik prisnažio njezine riječi, ustanovivši da je taksist “moron”, koji u sve vjeruje, Alis Marić je dodala: “Glas mu je drhtao dok je to govorio.”

Gospođa Marić je donedavno, možda nekoliko mjeseci ili godinu prije nego što je nastupila epidemija, predstavljana kao “promotorica čitanja” i hrvatske književnosti, i to, uglavnom, onoga njezinog biološki živog ljudstva učlanjenog u Hrvatsko društvo pisaca, što ga, uglavnom, nastanjuju lijevo-liberalni književnici, pod vodstvom Zorana Ferića.

U to je vrijeme gospođa Marić bila i kandidatkinja za europske izbore. Nalazila se negdje pri samom vrhu liste stranke Pametno, koja je, sudimo li po načinu na koji je predstavljana u medijima, stranka visokoobrazovanih i odgovornih ljudi, kojima su znanost, znanstvena istina i solidarnost unutar zajednice temelj političkog djelovanja.

Ne jednom je bračni par Puljak gotovo s biblijskim zanosom svjedočio svoju vjeru u moć ljudskoga razuma, ali i potvrđivao svoju visoku prosvijećenost. Koja je, na žalost, bila toliko visoka da na kraju nisu ušli u Europski parlament, ali zato jesu u Hrvatski sabor. No, gospođe Marić nije tada više bilo na njihovoj listi. Njezina podrška, naime, nikad nije vremenski neograničena. Pametno nije umjelo iskoristiti njezin dragocjeni potisak, jer, očito je, nije bilo dovoljno pametno.

Gospođa Marić jedna je od onih nepopravljivo dosljednih osoba na hrvatskoj javnoj sceni. Dosljedna je, jer ne zna i ne može drukčije. Gotovo da bi se moglo reći da je njena dosljednost biokemijska ili barem mentalna kategorija

Gospođa Marić jedna je od onih nepopravljivo dosljednih osoba na hrvatskoj javnoj sceni. Dosljedna je, jer ne zna i ne može drukčije. Gotovo da bi se moglo reći da je njena dosljednost biokemijska ili barem mentalna kategorija.

Nikada se, ali baš nikada ona nije lažno predstavljala, i nikada, ali baš nikada nije tvrdila i govorila nešto drugo od onoga što govori i što tvrdi danas. Možda je izmislila anegdotu s taksistom – jer među utjecajnicima, predstavljačima i promičbenicima nije sramota ni izmišljati – ali u toj anegdoti, koja je toliko uzrujala hrvatsku kulturnu i medijsku elitu da je u samo u jednoj noći gospođa izgubila 800 od 565.000 pratitelja na fejsbuku (ukupni gubitak je, na kraju, oko 15.000, ali to je samo investicija u budući profit od tko zna koliko tisuća novih pratitelja), nema ničega što bi odstupalo od njezinoga toliko puta javno promoviranog svjetonazora, koji se toliko svidio hrvatskim spisateljicama i piscima da su je godinama naokolo pronosili kao svoju živu ikonu, čijim će im čudotvornim zagovorom porasti tiraže i popularnost među publikom.

Pa zašto se najednom onda toliko na gospođu Marić gnjeve? I zašto toliki među njima sad imaju potrebu slagati kako nikad za nju nisu ni čuli?

Postoji, naravno, i mogućnost da gospođa Marić taksista nije izmislila, nego se sve dogodilo baš onako kako gospođa fejsbuči. I možda je doista nesretniku zadrhtao glas kada se gospođa onako ponijela prema njegovu strahu i brizi za osamdesetogodišnjeg oca. Ali to onda samo potvrđuje da je gospođa Marić na krilima hrvatske književnosti i javnosti, naročito velikih, takozvanih mainstream medija, prvenstveno Hrvatske televizije, u čijim je zabavnim i kulturnim programima, na sva tri kanala, a možda i onom četvrtom, godinama, barem jednom tjedno uzdizana među glavne kulturtregere hrvatske od stoljeća sedmog drevne kulture, uzletjela toliko visoko da se ne plaši onoga što bi mogao reći ili učiniti jedan bijedni i savršeno anonimni zagrebački taksist.

Ali što se onda dogodilo da je najednom ta javnost (istina, ne i HTV), skupa s vječno angažiranim piscima, najednom prezrela i omrzla svoju Alis? Vraćat ćemo se ovom pitanju.

U prethodnom svom životu, za svoje bogate hrvatske karijere, gospođa Marić bila je karijerna tajnica. Najgromkije zvuči dionica što ju je odradila u Diokiju, kod Roberta Ježića, gospodina na čijem svjedočenju počiva dobar dio hrvatske tranzicijske pravde, ali tajnovala je gospođa i kod nekih drugih, nekoć vrlo moćnih i poznatih gazda, i dobro se obučila u tom poslu.

A onda je, valjda, dobila otkaz, pa joj se više nije dalo biti tajnica – jer nakon Reala i Barcelone, nakon Diokija i Ježića, u tom poslu nije više bilo izazova, a nije joj se baš dalo da pođe preko bare, pa da bude tajnica kod Billa Gatesa; to bi, naime, bilo protivno njenim uvjerenjima – te se, onako dugočasna i bez velikih egzistencijalnih pritisaka, odlučila dati ruke hrvatskoj književnosti i izdavaštvu.

Tako je postala blogerica, pa je počela dizati fejsbuk platformu, koju, ako imate novca i relativno marljivog i upućenog suradnika u virtualnim poslovima proizvođenja i sakupljanja vojske pratitelja, lako možete podići na razinu koja će biti zanimljiva trgovcima kavom i dilerima automobila. Tako je gospođa Marić, što kupovinom pratitelja, što angažmanom televizije na kojoj je Vlatka Kolarević zadužena za kulturu, a neka druga Vlatka Kolarević za zabavu, a što vlastitim umom, šarmom i svima bliskim svjetonazorom, okupila 565.000 ljudi. Platformu je jednostavno nazvala “Čitaj knjigu”, i započela je objavljivati svoje jednostavne i prostodušne prikaze raznih knjiga, uglavnom priručnika za samopomoć, jeftinih prijevodnih bestselera i knjiga hrvatskih pisaca i spisateljica.

Prepisivala je s korica i raspjevavala svoje egzaltacije, što je bilo sasvim dovoljno da fascinira sve one koje je željela fascinirati. Uskoro su se za njom pomamili zagrebački nakladnici, pa su joj počeli slati svoje knjige, pa su je zvali na promocije, pa su je angažirali da im ona promovira knjige.

Ne bismo sad spominjali imena tih nakladnika, ne bismo im nasjedali na muku ako su baš toliko nasekirani posljednjim nastupom gospođe Marić i panjkanjem nesretnog, stvarnog ili izmaštanog taksista, ali ćemo zabave radi, nikome time ne učinivši škodu, ispričati jednu poučnu anegdotu.

Prepisivala je s korica i raspjevavala svoje egzaltacije, što je bilo sasvim dovoljno da fascinira sve one koje je željela fascinirati. Uskoro su se za njom pomamili zagrebački nakladnici, pa su joj počeli slati svoje knjige, pa su je zvali na promocije, pa su je angažirali da im ona promovira knjige

U siječnju 2010, neposredno prije izlaska prijevoda trećega dijela trilogije Stiega Larssona, T-portal i Fraktura organiziraju nagradni natječaj za čitatelje, na kojem kao glavnu nagradu nude putovanje u Stockholm i turistički obilazak lokacija kojim se kreću Larssonovi junaci i junakinje, za čitatelja koji smisli i u 500 slovnih znakova napiše najoriginalniju preporuku za čitanje ovih knjiga.

Za T-portal, koji baš i nije neko dobro, sretno i upućeno mjesto za kulturu i književnost, riječ je o zgodnoj komercijalnoj triviji. Ali za Frakturu, koja je već u tom trenutku ne samo daleko najveći i najozbiljniji hrvatski nakladnik dobre književnosti, nego je i jedini veći nakladnik koji se ponaša ne samo kao komercijalna tvrtka, nego i kao odgovorna kulturna institucija, rizično je u Hrvatskoj se poigravati ovakvom vrstom reklame. Rizično je na ovakvo što pozivati čitatelje, jer će se, to je nepogrešivo tako, umjesto čitatelja pojaviti diletanti najopasnije vrste. I naravno da je pobijedila i u Stockholm otputovala tada anonimna gospođa Marić.

Ubuduće, Fraktura će ostajati na sigurnoj distanci od njenog djelovanja, ali pouka je, valjda, jasna. Od pobjede u nagradnoj igri, do uloge faktotuma na hrvatskoj nakladničkoj i književnoj sceni, neće biti dug put.

Nakon Stockholma gospođa Marić ispravno je shvatila da može sve. A to sve će, gledamo li na stvari preko njezina fejsbučenja, biti reklamiranje šarenih naslovnica, ispisivanje preporuka i pokušaj stvaranja ipak najbizarnijeg od svih bizarnih kanona suvremene hrvatske književnosti.

Usto, gospođa je mnogo fotografirala, uglavnom mrtve prirode s godišnjim dobima i knjigama među ružama, uvelim suhim lišćem, te ljupkim stolnjacima i miljejčićima. Tu bi se našla i pokoja mudra izreka, nekoliko riječi o koristi od čitanja, i naravno mnogo, mnogo dobrih vibracija. Svijet kakvim ga je predstavljala gospođa Marić, i u kojem su sudjelovali hrvatski naoko ozbiljni i nauho važni hrvatski nakladnici, a uskoro i najveći knjižarski lanac u zemlji, čiji naziv Hoću knjigu dolazi iz iste poetike kao i naziv virtualnog projekta i web portala gospođe Marić.

Neko će vrijeme gospođa Čitaj knjigu raditi za Hoću knjigu, i tada će se nasred one velike knjižare u Bogovićevoj, koja odavno već nije bila prava knjižara, pojaviti tri zgodno aranžirana drvena zahoda, sve sa školjkama i vodokotlićima, preko koji su Čitaj knjigu i Hoću knjigu reklamirali knjige.

I ne samo da to nikome nije zasmetalo, nego je među hrvatskim piscima i spisateljicama budilo strahopoštovanje prema gospođi Marić i njezinim vezama u književnosti i izdavaštvu, dok je bračni par Puljak i njihov intelektualni gremij navelo da gospođi Marić ponude visoko mjesto na listi na Europski parlament.

Ima li razlike između zen-koana gospođe Marić o taksistu i maski, i zahoda u megastoru? Ima li razlike između načina na koji gospođa Marić predstavlja sve blagodati koje proizlaze iz čitanja, i načina na koji maltretira muškarca koji vozi taksi i htio bi da mu, po vladajućim pravilima, putnici putuju s maskama na licima?

Ima li, na kraju, razlike između fejsbučkim objava u kojima gospođa Marić krajnje upućeno i strastveno piše o tome kako je Donald Trump pokraden na izborima, na kojima je zapravo trijumfirao, i njezinih jednako upućenih i strastvenih javnih zagovora stranke Pametno? Ima li, poslije kraja svih krajeva, razlike između Donalda Trumpa i Marijane Puljak?

Zapravo ima: Donald Trump gospođi Marić nije ponudio mjesto u Europskom parlamentu.

Ima li razlike između zen–koana gospođe Marić o taksistu i maski, i zahoda u megastoru? Ima li razlike između načina na koji gospođa Marić predstavlja sve blagodati koje proizlaze iz čitanja, i načina na koji maltretira muškarca koji vozi taksi i htio bi da mu, po vladajućim pravilima, putnici putuju s maskama na licima?

S vremenom, međutim, hrvatski su se pisci i spisateljice, skupa s hrvatskim nakladnicima, kojima i dalje, iz najvećeg obzira neću spominjati imena, premda bih mogao, i imena, i prateće anegdote, razočarali su se u gospođu Alis Marić. Naime, ona nije uspjela iščarobirati da bolje prodaju njihovi niskotiražni bestseleri. Ali se, još mnogo više, gospođa razočarala u hrvatske pisce, spisateljice i nakladnike.

Shvatila je, naime, da je sve to jad i bijeda, da je sve to nepodnošljiva ljudska, moralna i materijalna sića. I da tu, brate, nema para!

Afera s taksistom, i svi ti iritantni napisi po hrvatskim portalima o strašnoj blogerici Alis Marić, kao i ta silna razočaranja po fesbucima, skupa sa svih 15.000 onih koji su u armiji od 565.000 njezinih pratitelja odlučili da to više ne budu, samo su posljedica jednoga bizarnog i sasvim uzajamnog razočaranja.

Golema su tu bila očekivanja, a novci nikakvi, ni jednoj, ni drugoj strani. I sad bi se hrvatski pisci i urednici, novinari, fejsbukaši i portalaši, sad bi se sva ta besmrtna hrvatska intelektualčad malo rugala gospođi Marić, malo bi je hejtala, malo bi je progonila. I još bi se grozili nad tim što bi ona covid-19 liječila dobrim vibracijama. A kada su sami sudjelovali u istom, ali baš istom tom njezinom dobrom vibriranju, misleći da će im to donijeti korist, i osjećajući gospođu Marić kao svoju najrođeniju, nad čime su se tada grozili?

Ali možda sam ljubomoran na sve njih? Gospođa Marić nikad me, naime, nije voljela ni snubila, nikad nijednu knjigu nije aranžirala u svoje ljupke jesenje aranžmane, i, općenito, ispravno je primijetila da na toj sceni nisam kul, pa da od mene neće biti velikih novaca, a još manje ugleda. I uzalud mi je sad govoriti što bih učinio da je bilo drukčije. Bolje mi je da ne spominjem niti to da sam se njezinim djelovanjem bavio i u vrijeme kada je skupa s ministricom kulture činila svojevrsni matrijarhat hrvatskoga nakladništva i književnosti.

Nina Obuljen Koržinek ima svoju Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, dok je kod Alis Marić sve, još od onog legendarnog natječaja koji ju je odveo u Stockholm, kraće i jezgrovitije, ali između ministričinog NSPČ i njezinog Hoću knjigu razlike nema.

Protiv toga sam se, ugluho, bunio, jer mi je poticanje na čitanje jednako budalasto i glupo kao i poticanje na jedenje. Jer može se jesti i ono što se mimo psovke ne jede. Ili kao poticanje na slušanje muzike. Jer može se slušati Bach, a može i Mladen Grdović. Zašto bi netko nekoga poticao na čitanje?

Očito je da Gospođa Marić upravo mijenja svoj core business, i samo je o tome riječ. Onih 565.000 za skupe pare kupljenih pratitelja upravo seli na neku drugu djelatnost, i ova joj buka i bijes – da se tako načitano izrazim – mogu samo biti od koristi, s obzirom na njen svjetonazor i na pretpostavljenu vrstu novog businessa. Što više na nju nasrće ta lijevo-liberalna čeljad, iz čijeg je djelovanja proizašla njezina zapravo sasvim dvojbena popularnost, to će joj bolje ići.

Ono što nju, međutim, krasi, a što svima njima nedostaje, dosljednost je u mišljenju i djelovanju. Gospođa Marić dosljedna je poput bukve koji nije u stanju biti ništa drugo nego bukva. Je li to vrlina? Nemam pojma!

Ali bilo bi korisno da sami sebi, a onda i nama drugima razjasne što se to dogodilo između njih i gospođe Marić? U kojem su se trenutku sukobili s njezinim vječnim dobrim vibracijama?

I gdje se to gospođa Marijana Puljak u svojim znanstvenim i političkim pogledima razišla s gospođom Alis Marić? I zašto nismo obaviješteni o tome da se razišla? I koja je od njih dvije pametna?

Intervjuirani, naime, u svom je intervjuu pokušao govoriti o tome da pri protuepidemijskom zabranjivanju valja voditi računa i o građanskim slobodama, te da je heroiziranje liječnika za epidemije opasno koliko i heroiziranje generala u ratu, što je kunsthisteričnog Makovića toliko uzrujalo da je u ime čistoće svijeta zatražio razrješenje dotičnog “dobrom dozom covida-19”

Moralna panika oko stvarnog ili izmišljenog taksista o kojem je gospođa Alis Marić pisala u komentaru na nečijem po svoj prilici zatvorenom fejsbuk profilu nepodnošljiva je i licemjerna. Kao vatromet u danu žalosti. Kažete, riječ je o epidemiji, o koroni, o našim starcima, a na sve to su ljudi danas vrlo osjetljivi. Lijepo.

Ali prije nekog vremena u svom komentaru, u otvorenom, svima vidljivom dijelu fejsbučkog profila gospođe Alide Bremer, još jedne čuvene promotorice hrvatske književnosti, kunsthistorik i profesor u miru, jedan od najčuvenijih naših lijevo-liberalnih intelektualaca, kolumnist besmrtnog Feral Tribunea, ovako komentira intervju oko kojega gospođa Bremer nastoji uzbuditi javnost: “Ovo zaista treba liječiti…! Dobrom dozom Covida-19… Svijet bi bio čistiji u svakom pogledu.”

Intervjuirani, naime, u svom je intervjuu pokušao govoriti o tome da pri protuepidemijskom zabranjivanju valja voditi računa i o građanskim slobodama, te da je heroiziranje liječnika za epidemije opasno koliko i heroiziranje generala u ratu, što je kunsthisteričnog Makovića toliko uzrujalo da je u ime čistoće svijeta zatražio razrješenje dotičnog “dobrom dozom covida-19”.

Naravno da čuvena promotorica hrvatske književnosti ovo nije barem sakrila sa svog profila, nego, provjerio sam to, Makovićeve riječi kao nematerijalno dobro hrvatske kulture, naročito njezina lijevo-liberalnog dijela, tamo stoje i danas. I dobro je da stoje.

Ova promotorica, istina je, ima samo sedamstotinjak prijatelja na svom profilu, ali su među njima, gle čuda, redom upravo oni koji se ovih dana zgražavaju nad bezdušnošću druge promotorice.

Koja je razlika između nepoznatog taksista i lika od kojeg bi trebalo očistiti svijet “dobrom dozom covida-19”? Ta što taksist, možda, i ne postoji nego ga je proizvela poduzetna mašta jedne demisionirane tajnice, dok lik kojim su opsjednuti gospodin Maković i gospođa Bremer stvarno postoji. To vam mogu iz prve ruke posvjedočiti. Ja sam taj od kojeg bi covidom-19 vrijedilo očistiti svijet.

I, šta onda? Pa ništa, doista ništa! Pazite kad se zgražavate, pazite s kim to činite i pazite da barem u tome budete dosljedni. Šugavo je to ako je gospođa Marić toliko dosljednija od vas.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora