Antifašizam s figom u džepu

Veoma me veseli – ili, “obaška mi je plezir”, kako bi se to nekoć reklo u McMannusovu stripu “Bringing Up Father” – da je hrvatska predsjednica konačno oprala okice, pročistila uši i razbudila se pa, eto, vidjela i čula nešto iz hrvatskog svagdana.

Onog u kojem se na stadionima, dok tamo sjede visoki gosti, viče “za dom spremni”, paradira neoustaštvom, falsificira i prekraja povijest, hračka po antifašizmu, čiste nepoćudni kadrovi i kadrovira na Kaptolu. Naravno da mi je jasno da je to “buđenje” zasluga Nicholasa Deana, “izaslanika za holokaust” ili – ako ćete – budilice navijene u State Departmentu, a ne čudnog bioritma ili čudesnog proviđenja gospođe Grabar-Kitarović.

Nakon friških izjava o NDH koja je “bila najmanje nezavisna i najmanje štitila interese hrvatskog naroda” te o ustaškom režimu za koji prvi put tvrdi da je “bio zločinački”, bio bi naprosto red da predsjednica odgovori na neka logična pitanja. Prvo je naravno: mislite li to baš ozbiljno? Zaistač i bez fige u džepu? Ako je to tako – a volio bih da jest – predsjednica nam duguje ispriku. Ili barem objašnjenje.

Istina, pamćenje Hrvata je kraće od života vinske mušice, no prije manje od godinu dana predsjednica je mislila, govorila i radila drukčije negoli sada u društvu američkog “posebnog izaslanika za Holokaust”. Tada smo, umjesto osude zločinačkog režima i ustaškog zločina u Jasenovcu, dobili tek kamilicu s apstraktnim porukama o “moralnoj osudi režima koji je progonio i ubijao ljude”, odnosno floskulu o zločinima koji se “ni jednom ideologijom ne mogu opravdati”.

Nakon friških izjava o NDH koja je “bila najmanje nezavisna i najmanje štitila interese hrvatskog naroda” te o ustaškom režimu za koji prvi put tvrdi da je “bio zločinački”, bio bi naprosto red da predsjednica odgovori na neka logična pitanja. Prvo je naravno: mislite li to baš ozbiljno? Zaistač i bez fige u džepu? Ako je to tako – a volio bih da jest – predsjednica nam duguje ispriku. Ili barem objašnjenje

Famozno “ali” koje je najčešće uvod u cementiranje znaka jednakosti između “svih totalitarizama” i alibi za rehabilitaciju ustaštva kod gospođe Grabar-Kitarović je lani dobilo i dodatnu dimenziju.

“Neslužbenim” posjetom i Jasenovcu i Bleiburgu otišla je dalje od svih svojih prethodnika dajući navlas isti tretman (i “počast”) žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu te ustašama i vojnicima NDH na Bleiburgu. Jer, svi su oni žrtve “totalitarnih ideologija”. Bravo!

Zbog američkog Nikodina koji je – poput šumara iz vica o partizanima i ustašama – došao u Hrvatsku “napraviti reda”, predsjednica pak danas zbori kao da joj je, umjesto Bujanca, bliski prijatelj Zoran Pusić. Pa je istaknula i da je antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava. Odnosno da valjda nije “floskula”, kako to veli Hasanbegović, niti zločinačka ujdurma antihrvatskih snaga, kako uporno tvrde njezini “simpatizeri” i raja iz bliskog (medijskog) okruženja.

Doduše, kazala je i da je moderna hrvatska država izrasla na temeljima Domovinskog rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Negdašnjeg partizana (i šefa crno-bijelog istoimenog beogradskog “armijskog” kluba) te direktora ideološki pofarbanog Instituta za historiju radničkog pokreta, što je, zacijelo se netko i toga domislio, simbolična kopča između mračne prošlosti i svijetlih nam devedesetih.

I eto opet čudnog salta. Posve na tragu svojedobne izjave notornoga splitskog novinarskog konvertita koji je kao partijski aparatčik znao kazati da se “ne slaže s vlastitim mišljenjem”.

Na stranu što je u temeljima “moderne hrvatske države” i Ustav iz 1974. koji je skrojio mrski Josip Broz, predsjednica i njezini politički te medijski pokrovitelji još od onoga grotesknog izbacivanja Titove biste s Pantovčaka čine sve ne bi li od hrvatskog antifašizma napravili i floskulu i zločinački pothvat. Kojim se, je li, u sve brojnijim “interpretacijama” željelo 1941. uništiti konačno dosanjanu Nezavisnu državu Hrvatsku, a potom i svaku ideju hrvatske državnosti.

“Neslužbenim” posjetom i Jasenovcu i Bleiburgu otišla je dalje od svih svojih prethodnika dajući navlas isti tretman (i “počast”) žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu te ustašama i vojnicima NDH na Bleiburgu. Jer, svi su oni žrtve “totalitarnih ideologija”. Bravo!

Nije samo predsjednica “progledala”, već se to uz pomoć Nicholasa Deana ovih dana gotovo pa dogodilo i Tomislavu Karamarku. Koji je kazao da žali i suosjeća “sa svima onima koji su stradali i u Drugome svjetskom ratu i u holokaustu”.

Naravno, nije izrijekom spomenuo NDH i ustaše, a bogme nije izostao ni onaj obvezujući “ali”. Ovaj put u obliku izraza suosjećanja “i sa žrtvama komunističkog režima”, što je za Karamarka već postala mantra. Obećao je da će skoknuti i do Jasenovca gdje – kao čelnik HDZ-a – nije bio. Nije doduše poznato hoće li se tamo pokloniti ustaškim žrtvama ili žrtvama “svih totalitarizama”. Posebice onima o kojima tako nadahnuto dokumentarcem govore falš-špileri Sedlar i Hitrec.

Uzgred, baš me nešto zanima hoće li, kad Nikodin spakira kovčege, predsjednik HDZ-a stranačkom stegom pritegnuti neke od šerifa ogranaka. Poput onog koji je, hvastajući se na svojim Facebook stranicama, 10. travnja kao “dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske” proslavio s članstvom uz janjetinu i ustaški barjak – gle simbolike – izvješen uz hrvatsku državnu zastavu?

Jer, barjak je to zločinačkog totalitarnog sustava, zastava pod kojom se – pa ma kako je danas “interpretirali” – ubijalo u Jasenovcu; zbog kojeg se, kazao bi Karamarko, stradavalo u Drugome svjetskom ratu i u holokaustu.

Zbog američkih kapi za oči, “progledao” je izgleda i premijer Orešković. “Hrvatska Vlada i ja osobno osuđujemo zločine počinjene od ustaškog režima. Dan 22. travnja, dan je sjećanja i odavanja počasti nevinim žrtvama logora Jasenovac, za koji je i blaženi kardinal Stepinac ustvrdio da je bio ‘najveća ljaga’ za Hrvatsku.”

Ovaj put u obliku izraza suosjećanja “i sa žrtvama komunističkog režima”, što je za Karamarka već postala mantra. Obećao je da će skoknuti i do Jasenovca gdje – kao čelnik HDZ-a – nije bio. Nije doduše poznato hoće li se tamo pokloniti ustaškim žrtvama ili žrtvama “svih totalitarizama”. Posebice onima o kojima tako nadahnuto dokumentarcem govore falš-špileri Sedlar i Hitrec

Vauuu! Kakva izjava čovjeka kojemu prije koji tjedan, dok je sjedio u počasnoj loži u Gradskom vrtu, nije bolo uši skandiranje u slavu tog istog zločinačkog režima koji sada tako “odlučno” osuđuje. Naravno, uz neizbježan “ali(bi)” – spomen kardinala Stepinca koji bi, valjda, trebao biti amortizer da se odveć ne naljuti partnere i ministre iz Oreškovićeve Vlade.

Ili potpredsjednika Sabora Tepeša kojemu je očito – baš kao i splitskim veseljacima koji svakog 10. travnja slave poglavnika i njegovu “tvorbu” – “za dom spremni” iskaz domoljublja ili pak stara hrvatska istoznačnica za dalmatinski “adio” ili bosanski “š’a ima”.

“Moram reći da sam iznimno zabrinuta zbog ponovnog jačanja ideoloških podjela u hrvatskom društvu, posebno u posljednjih nekoliko dana u vezi s obilježavanjem sjećanja na nevine žrtve Jasenovca”, kazala je hrvatska predsjednica.

Je li to licemjerje, cinizam, političko sljepilo ili možda od svega pomalo? Jer iako podjele – kojima su temeljni razlozi krivotvorenje i revizija povijesti te rehabilitacija ustaštva zbog kojeg se o nama snimaju dokumentarci – nisu počele ulaskom Kolinde Grabar-Kitarović u ured na Pantovčaku, svojim ih je potezima, ali i žmirenjem na događanja na terenu, obilato osnažila. I opet bu, kad bu trebalo!

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Zašto je Hrvatska postala ''second hand'' država
    •  Sipino crnilo, zvijezda i... još jedan dim
    •  Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta
    •  Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku
    •  Jesmo li neovisni ili samo - slobodni
    •  Verbalni delinkvent opasnih namjera
    •  Da li se sve svodi na križanje prije jedenja pizze?
    •  Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat
    •  Duševnost i bezbožnost hrvatskog identiteta
    •  Hod za pravo na život Thompsona

> Svi tekstovi ovog autora