Antonio Scurati i posljednji dani Europe

Dobro situirani i poštovani europski građanin. Sveučilišni profesor komparativne književnosti, koordinator Studijskog centra za jezik rata i nasilja, istraživač s područja filma, fotografije i televizije, predaje kreativno pisanje, usmeno pripovijedanje i retoriku, na postdiplomskim studijima drži kolegije posvećene epskom pripovijedanju i književnom pripovijedanju temeljenom na dokumentima. 

Usporedo s akademskom karijerom, u duhu suvremenih je europskih intelektualnih tradicija razvijao i onu novinarsku. Osim što je dugogodišnji komentator i kolumnist velikih talijanskih novina, u njima je često razvijao i prosudbama javnosti izlagao svoje književne i akademske ideje, ili je kroz novine začinjao svoje velike književne projekte.

Rodom iz Napulja – godište 1969. – rastao je usporedo na dva kraja Italije, u Veneciji i Ravellu, ali je Milano njegov grad. U građanskom, pa i u književnom smislu, pripada glavnom toku talijanske kulture. Odlikovan je Ordenom za zasluge Republike Italije, najvišim odlikovanjem koje dodjeljuje predsjednik Republike. Dobitnik je najviših talijanskih književnih nagrada, uključujući i Nagradu Strega. 

Vrlo je širokih intelektualnih interesa i znanja – što je opet u skladu s nekom boljom talijanskom i europskom tradicijom – tako da se često referirao i na nogomet. Po vlastitom priznanju navijač Juventusa, najprije zbog Platinija, onda zbog Zidanea, da bi se na kraju gorko razočarao kada je 2001. Zidane otišao u Real. Komentirajući Maradonin mit u Napulju, najprije je uzdigao nogometaševu igračku genijalnost, uspoređujući ga s Herkulom i Ahilom, da bi potom zaključio da su društva koja se hrane mitovima predodređena da im se dogodi ono najgore.

To je, dakle, u nekoliko općih biografskih natuknica Antonio Scurati. I da, Giorgiu Meloni slobodno će, i ne bez prijezira, opisivati kao Mussolinijevu nasljednicu. Lani će mu RAI naručiti televizijski komentar u povodu 25. travnja, dana kada Italija slavi oslobođenje od nacističke okupacije i fašizma.

U svom govoru Scurati je napisao da “bauk fašizma opsjeda kuću talijanske demokracije”, nakon čega je njegov nastup urednički cenzuriran. To je izazvalo skandal i vrlo žestoku reakciju u talijanskim novinama, na što su Meloni i njezini propagandisti pokušali zanijekati cenzuru. Uzalud, reklo bi se.

Na kraju Scuratijev je tekst o bauku fašizma koji nanovo opsjeda Italiju postao čuveniji, nego da je slobodno emitiran na državnoj televiziji. Kao i njegovo finalno obraćanje Giorgiji Meloni: “Ovo je, draga predsjednice, nasilje. Ne fizičko, naravno, ali ipak nasilje. Je li to cijena koju danas u vašoj Italiji moraš platiti ako se želiš izraziti vlastito mišljenje…”

Godine 2018. Scurati započinje s objavljivanjem vrlo zanimljivog, stilski i žanrovski izazovnog književnog projekta. Najprije je mislio da će pisati trilogiju o Mussoliniju, da bi zatim, u ideji, projekt narastao do pentalogije, koja bi trebala ispratiti rađanje, rast i slom fašizma, ali i rađanje, život i smrt jednog diktatora. Prvi tom, u nas je, kod Frakture 2021. objavljen pod naslovom “M. Dijete svojega vremena”, i u prijevodu Ane Badurine. Drugi tom, djelo je iste prevoditeljice, “M. Čovjek providnosti”, izaći će tri godine po izvorniku, 2023. Prije nekoliko tjedana Fraktura objavljuje i treći tom, krausovskoga naslova “M. Posljednji dani Europe”.

Ova knjiga u cjelini je posvećena sporom i kolebljivom, ali na svaki način neumitnom ulasku fašističke Italije u rat. Za nas bi, već i zbog naše povijesne naracije i imaginacije, naročito zanimljiva mogla biti jer govori o nečemu što se, zapravo, nije moralo dogoditi da nije bilo Duceove fatalističke imperijalne strasti, a onda i neke čudne unutarnje osobne slabosti.

Svoj veliki književni projekt Antonio Scurati započeo je u vrijeme kada je Italija još uvijek bila relativno regularna demokratska država, mnogo prije dolaska Giorgie Meloni na vlast, ali i prije nego što će se zbivanja u svijetu pretvoriti u svojevrsni palimpsest na pripovijest o usponu talijanskog fašizma i na Mussolinijevu biografiju.

Ono što je Scuratija intrigiralo zapravo je jedna od onih velikih i sveprisutnih književnih tema našega svijeta i cjelokupne europske suvremene povijesti: što predstavlja diskurs zla, što su psihološki, intelektualni, moralni motivi diktatora i masovnih ubojica našega dvadesetog stoljeća? S njihovim se žrtvama kroz književnost i umjetnost upoznajemo već osamdesetak godina, ali što je s njima? I što je s narodom koji ih je podržavao i uzdizao?

Da bi se u nekoj transgeneracijskoj interpretaciji i pripovijesti talijanski narod uopće mogao osloboditi vlastite mračne uloge u rađanju i u divljanju fašizma, morali bismo se najprije upoznati s Mussolinijem. Morali bismo o njemu i o njegovima moći da mislimo kao o ljudima, a ne kao o mitovima. Društva koja se hrane mitovima, to smo već rekli, predodređena su za ono najgore. Recimo, za Giorgiu Meloni.

Antonio Scurati nije, međutim, povjesničar. Ali ovo i nije posao za povjesničara. S historiografskog su gledišta vrlo pomno dokumentirani i obrađeni svi poznati događaji iz Mussolinijeva života. Zahvaljujući dokumentacijama dnevnih novina i državnim arhivima moguće je iz dana u dan pratiti rađanje fašizma. Naše biblioteke bogate su vrlo preciznim povijesnim sintezama, kao i Mussolinijevim monografijama i biografijama.

Ali mi ga i dalje ne poznajemo, jer historiografija ne raspolaže sredstvima kojima bi nas vodila takvom upoznavanju. To je posao književnosti, kojim se ne može baviti nitko osim pisca. U tom poslu potrebno je angažirati imaginaciju, a onda i zaći u svijet tuđih osjećaja i strahova, u koji rado i često zalazimo pripovijedajući o žrtvama, ali pred kojim se zaustavljamo kad god bi da govorimo o njihovim ubojicama. 

Scurati neće romansirati Mussolinijevu biografiju, niti će pisati povijesni roman o rađanju i slomu talijanskog fašizma. Ni jedno, ni drugo ne bi, uostalom, moglo ispuniti njegovu temeljnu autorsku nakanu: Mussolinijev preobražaj iz mita u čovjeka.

Scurati pomno slijedi dokumente, citate, govore, bilješke, dnevnike, i na osnovu njih nastoji komponirati manje narativne cjeline, poglavlja koja uglavnom slijede kronološki tok, uz koja zatim slijede žamorenja izvornih citata. Tako nastaje njegov roman koji bi, rekli smo, na kraju trebao biti dovršen u pet tomova.

Dvojaki su razlozi zbog kojih insistira na žanrovskoj odrednici romana. Najprije, ne bi li sa sebe stresao povjesničarska snebivanja i prigovore da je negdje nešto pretjerano naglasio, ili da mu neki podatak nije pouzdano dokumentiran, ili da naprosto nije tačan. A drugo, samo je u romanu, u formi koja je fikcionalna čak i kada autor nastoji biti samurajski vjeran dokumentima i dokumentarnim izvorima, ljude s povijesno autentičnim imenima moguće tretirati kao književne likove. Samo ih se u romanu može doživjeti kao osobe.

Nakon prvog toma, u Italiji su se znali čuti prigovori da Scurati oljuđujući Benita Mussolinija riskira da stvori Duceovu apologiju. Premda je čitatelju jasno čime su izazvani takvi prigovori – ni kada je riječ o herojima, recimo Maradoni, ni kada je riječ o antiherojima i zločincima, kakav je bez sumnje Mussolini, ljudi ne podnose kada se o njima govori kao o ljudima – oni su posve promašivali bit Scuratijeve intelektualne i književne avanture.

On, naime, čitatelja ne navodi da se identificira s Mussolinijem, tako što bi u njemu otkrivao drugoga čovjeka, nego pokušava Mussolinija prikazati takvim da čitatelj shvati zašto su se njegovi djedovi ili pradjedovi, a naročito babe i prababe, tako snažno poistovjećivali s Mussolinijem. Te konačno, možda, i zašto se u Mussoliniju kao u svom uzoru prepoznaje Giorgia Meloni.

Scuratijev Mussolini slavohlepan je čovjek, strašljivi plejboj i paun, u moralnom smislu savršeno indiferentan, ustvari potpuno amoralan, koji je postepeno sva uvjerenja koja je možda i imao zamijenio stvaranjem što savršenije tehnologije vladanja.

Na jednome mjestu Scurati piše da je Mussolini sasvim imun na onu vrstu samilosti, koja je svojstvena ljudima koji su u stanju zamišljati živote drugih. Na drugom mjestu, prateći izvještaj rumunjskog veleposlanika u Rimu s proljeća 1939, Scurati opisuje kako Mussolini postaje zarobljenik Hitlerove volje: “…strah ga je. Želja da uvijek bude na strani najjačeg, najokrutnijeg, najnasilnijeg dovela ga je do najparadoksalnijeg, a istodobno i najočitijeg ishoda: straha da će ostati sam pred njim.”

U trenucima kada će ući u rat na strani Hitlera, Mussoliniju ne samo da će biti jasno da je Italija za taj rat gotovo potpuno nespremna, nego zapravo nije znao kako bi u tom ratu mogli pobijediti. A bilo mu je nezamislivo da Hitler neki rat izgubi.

Pentalogija Antonija Scuratija nastaje u ono vrijeme svijeta kada mnogo toga podsjeća na Mussolinija i na vremena rađanja i uspona fašizma. Samo što sve teče mnogo brže. Pa se i čitatelju sve češće učini da već neko vrijeme živi u romanesknom, a ne u povijesnom vremenu. 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj tekst bez autorova odobrenje. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin

> Svi tekstovi ovog autora