Antonio Scurati, Posljednji dani Europe

Antonio Scurati, Posljednji dani Europe, Fraktura, Zagreb 2025.

U trećem nastavku svoga grandioznog dokumentarnog romana u nastajanju o Benitu Mussoliniju, te o rađanju i sumraku talijanskog fašizma, pisac se bavi dugim i nevoljkim Duceovim ulaskom u rat. U duhu s Hitlerom vjenčan, pritom i jedini živi Hitlerov idol, Mussolini bio je svjestan realnosti. Toga da je Italija vojno nespremna i neopremljena za rat, da je narod – koji ga bez ikakve sumnje podržava – krajnje nevoljak prema ratovanju, i da je, racionalno gledajući, nemoguće da Hitler pobijedi u ratu koji je upravo započeo.

Sve je on to, dakle, znao, imao je od Britanaca ponude da odabere drugu stranu, Churchill mu je slao ljubavna pisma, ali ipak nije izdržao. Što ga je to nosilo u sigurnu propast?

Svedržiteljska, diktatorska, muška taština koju ništa više, pa ni vlastiti razum, nije moglo dovesti pod nadzor?

Slabost i nesigurnost, jad slabića koji u sebi nije mogao uzmaknuti jer se jednom obećao Hitleru? Ili to što su, kako je sam dobro znao i govorio, fašizam i nacionalsocijalizam sudbinski, politički i djelatno svezani u jedno?

Svi ovi upitnici predstavljaju veliku i vrlo uzbudljivu romanesknu temu, koju Scurati dosljedno dokumentaristički i romaneskno prati, u poglavljima koja su često kraća nego u prethodna dva toma.

Ali da se načas vratimo odrednici žanra: je li ovo roman i kako dokumentarni roman može biti roman?

Ima čitatelja, uključujući one profesionalne, kritičare, a ima i pisaca koji posljednjih godina nervozno reagiraju na poplavu autofikcije i dokumentarnih romana, pa ne bi, možda, sebi i drugima bilo loše razjasniti sljedeće: ako je roman, kako ga Hegel definira, “velika građanska epopeja”, koja prikazuje totalitet jednoga svijeta, te “obilja i svestranosti interesa, stanja, karaktera, životnih prilika, široke pozadine” njegove ukupnosti, tada nigdje u njegovom određenju ne postoji da taj svijet nužno mora biti izmišljen, visokostiliziran, fikcionalan…

Ono što roman čini romanom tiče se njegova oblikovanja, pa ako je Scurati svoje djelo oblikovao kao roman, ili kao veliku građansku epopeju, tada se čitatelja pretjerano i ne tiče je li on izmislio Mussolinija, ili je Mussolini zbilja postojao.

Povjesničari će rukom odmahnuti na njegovo djelo, jer je ono s historiografske crte gledišta irelevantno upravo koliko i Tolstojev “Rat i mir”. U publicističkom i feljtonističkom smislu riječi, njegova biografija Mussolinija (i biografija epohe) nema smisla, jer nadilazi, pa samim tim i iznevjerava publicističke ambicije.

U prozno-romanesknom smislu, međutim, Scurati pogađa ono što je važno: on stvara moćnu i neobično brojnu galeriju likova, s Mussolinijem u njezinom središtu, izvanredno precizno izvodi karakterizacije, prati odnose među likovima, gradi veliku dramu koja je čitatelju naročito interesantna jer mu je velikim dijelom unaprijed poznata i jer je ta drama u nekom smislu i drama njegova života, tojest života njegovih pređa.

Iz ovoga će, naravno, proizaći i mane djela. Naime, kada dokument, stvarnost, život uvjetuju formu i konstrukciju romana, tada se pisac nužno zatiče u problemu s dramaturgijom. Naprosto, drama mu je nametnuta, on je mora slijediti i ne smije je ni popravljati ni prilagođavati vlastitim potrebama.

Morao bi, pisac koji piše dokumentarni roman, istovremeno biti suveren vladar forme i genijalan pripovjedač, da moćima pripovijedanja prikrije zastrašujuće dramaturške nepravilnosti kakve mu nameće to što mora slijediti stvarnu priču. I morao bi nepogrešivo prepoznavati sve ono što je važno i literarno.

U trećem nastavku s ovim je posljednjim Scurati imao povremenih problema. Najveća zamjerka čitateljeva je što je gotovo ovlaš u emigraciju ispratio Margheritu Sarfatti, talijansku Židovku, umjetničku kritičarku i kolekcionarku, savjetnicu za propagandu fašističke stranke – talijanskog Goebbelsa – Mussolinijevu dugogodišnju dominantnu muzu i ljubavnicu.

U prethodnom nastavku vrlo je pomno pratio Mussolinijev odnos s njom, da bi je u trećem tomu pretvorio u sporednog lika, čija ga se sudbina, njega pisca, manje ticala od sudbine jednoga smijenjenog provincijskog gradonačelnika, također Židova. Tu su mu se, na Margheriti Sarfatti, konci vlastite priče najprije zamrsili, a onda i kliznuli između prstiju.

Oduvijek između Hitlera i Mussolinija postoji važna razlika u njihovoj naknadnoj percepciji. Dok je Hitler kulturna, civilizacijska, javna i književna persona non grata, figura Nečastivog koja se bez prevelike potrebe ne komentira i ne fikcionalizira, Mussolini je za dobar dio Italije, još od prvih poslijeratnih dana, netko tko u fikciji i nonfikciji ima pravo na svoj glas.

Velikim je dijelom to nepravedno i tiče se neofašističkih sentimenata, ne samo u Italiji. Pisac ovog romana to s jedne strane koristi, pa piše o Mussoliniju kao o čeljadetu. Agresivnom, samodopadnom muškom čeljadetu lišenom empatije. A s druge strane on obavlja demontažu romantizirane figure Mussolinija u talijanskoj i europskoj općekulturnoj svijesti. I time izaziva bijes ološa.

Ličnost diktatora

Za razliku od Hitlera, koji je djelovao kao ljudska karikatura, ružan i nešarmantan, loš govornik i nikakav pripovjedač, te katastrofalan pisac, Mussolini je bio dopadljiv i šarmantan, bio je talijanski (na žalost predugo i – europski) šarmer i seks simbol, jebežljiv i vazda okružen ljubavnicama i damama iz visokog društva, ali, što je najzanimljivije, bio je odličan novinar i pisac tekstova za potpaljivanje širokih narodnih masa.

Umio je izgovarati rečenice koje su njegovim sljedbenicima jako dobro, te samim tim i istinito zvučale. Recimo, pred ulazak u rat bio je negativno opsjednut Francuzima. Sanjao je o tome da osvoji Korziku i Azurnu obalu, a među brojnim njegovim protufrancuskim izjavama je, recimo, i ova: u Francuskoj su “narod upropastili alkohol, sifilis i novinarstvo”.

Donna Rachele

Mussolinijeva žena Rachele Mussolini, ili Donna Rachele, nedopadljiva seljančura i krčmarica, s kojom se ovaj spetljao u jednoj prilično zabavnoj i zanimljivoj porodičnoj sapunici. Donna Rachele bila je okrutna fašistkinja, zagovarala je smrtnu kaznu za svog zeta, nakon što je ovaj izdao fašističku stvar, i narodila je Duceu petero djece, među kojima i jednog džez pijanistu. No veći dio bračnog života Mussolini je proveo s drugima, da bi na kraju završio s Clarom Petacci, priglupom posvudušom i fašističkom vrtirepkom, viseći udvoje, naglavce na trgu, po odluci partizanskog suda. A Donna Rachele je sve do 1979. živjela i radila kao anonimna krčmarica.

27.3.2025.

(Prenosimo s književnog podlista autorova portala Ajfelov most).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?

> Svi tekstovi ovog autora