Autentičan glas ljudskosti

 

”Gospođa dr. sc. Olga Carević autentičan je glas ljudskosti (…) Ostala je uvijek ono što je u srcu bila i jest: promicateljica istinskog humanizma (…) Nikada joj se nećemo moći dovoljno odužiti.”

Ivo Josipović.

Olga Carević, “Snaga prijateljstva – Izbor tekstova objavljenih od 1990. do 2014.”, Udruga Žene u Domovinskom ratu, Zagreb, 12/2014.

Prije gotovo četvrt stoljeća, 18. kolovoza 1990. godine “Vjesnik” je objavio pismo jedne u široj javnosti nepoznate građanke. To je pismo glasno odjeknulo, a ta je građanka nastavila pisati i u novinama objavljivati pisma sve do danas neumorno pozivajući na prijateljstvo, razumijevanje, toleranciju i mir među narodima, u njenom, ali i našem slučaju, posebno između Hrvata i Srba. Olga Carević, autorica tog pisma otprije gotovo četvrt stoljeća, poodavno nije nepoznata široj javnosti.

Svoje prvo pismo naslovila je “Prijateljstvo Hrvata i Srba”, a urednik u “Vjesniku” Ivan Majerić dodao je “i obrnuto”. Tim se pismom Olga Carević, umirovljena znanstvenica, stranački neopredijeljena, dan nakon onoga što se u suvremenoj hrvatskoj povijesti naziva “balvan revolucija” ogradila od politike Milana Babića i SDS-a, teze o velikoj ugroženosti Srba i založila se za institucionalno rješavanje problema.

Prije gotovo četvrt stoljeća, 18. kolovoza 1990. godine “Vjesnik” je objavio pismo jedne u široj javnosti nepoznate građanke. To je pismo glasno odjeknulo, a ta je građanka nastavila pisati i u novinama objavljivati pisma sve do danas neumorno pozivajući na prijateljstvo, razumijevanje, toleranciju i mir među narodima, u njenom, ali i našem slučaju, posebno između Hrvata i Srba. Olga Carević, autorica tog pisma otprije gotovo četvrt stoljeća, poodavno nije nepoznata široj javnosti

To je njeno pismo objavljeno u knjizi “Snaga prijateljstva – izbor tekstova objavljenih od 1990. do 2014. godine” predstavljenoj prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj. Za razliku od prvog pisma od 18. kolovoza 1990. godine ova knjiga, koju je objavila udruga Žene u Domovinskom ratu, presjek javnog djelovanja Olge Carević u minulih četvrt stoljeća jedva da je imala ikakav odjek u javnosti. Prvo pismo je dokument vremena i valja na njega podsjetiti u cijelosti.

“Kao Srpkinja i stranački neopredijeljena ograđujem se od izjave o velikoj ugroženosti Srba koju je, u ime Srba ove republike, dr. Milan Babić, predsjednik općine Knin, poslao dr. Borisavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva SFRJ. Bojim se da takve i slične izjave čelnika i drugih članova SDS-a mogu samo ugroziti brojna prijateljstva stvorena između Hrvata i Srba tijekom poslijeratnih godina. Smatram, međutim, da bi bilo daleko manje nesporazuma da su čelnici SDS-a legalno iznijeli svoje mišljenje i primjedbe na Ustav Republike Hrvatske u Saboru Hrvatske, umjesto da su prisustvovali saboru Srba održanom u Srbu. I, na kraju vjerujem da moje mišljenje dijele mnogi Srbi diljem ove republike”.

To je njeno pismo zapravo prilično hladno, za razliku od mnogih kasnijih pisama pisanih vrlo emotivno, često obogaćenih poezijom. No, to pismo ima tri bitna elementa: Carević se zalaže za to da se problemi rješavaju u legalnim institucijama Republike Hrvatske, poziva se na brojna prijateljstva Hrvata i Srba a iz kasnijih će pisama postati razvidno da je prijateljstvo za nju ključna riječ i temelj razumijevanja i dobrih odnosa među ljudima, a u političkom smislu odriče pravo Babiću da govori i u njeno ime čime mu odriče pravo da govori u ime svih Srba koji žive u Hrvatskoj.

I u sljedećim se pismima Carević fokusirala na rješavanje problema u institucijama, dakle u parlamentu, a ne na barikadama.

Međutim, kako se kriza zaoštravala, a pobuna dijela srpskog stanovništva intenzivirala bilo je sve jasnije da od takvog načina rješavanja probleme neće biti ništa.

Pisma su pisana u skladu s naslovom njene prve knjige “Moj srpski rod, moja hrvatska domovina”. Izražava zabrinutost za domovinu, ljubav prema domovini koju je stekla, ali primjećuje i promjene koje se zbivaju u društvu za vrijeme rata. Društvo postaje grubo, ne vide se nijanse, svi se ljudi, a to posebno iz kuta većinske nacije vrijedi za Srbe, trpaju u istu ladicu

Carević mijenja fokus svojih pisama i usmjerava ga prema čovječnosti, prijateljstvu, razumijevanju, toleranciji i suživotu. Njena pisma, važna upravo zato što ih je pisala Srpkinja (rođena 1925. godine u Novom Sadu, u Zagrebu živi od 1945. godine), često posvećena Vukovaru, ratnim stradalnicima, posebno izbjeglicama, sve više postaju nalik na vapaje.

Pisma su pisana u skladu s naslovom njene prve knjige “Moj srpski rod, moja hrvatska domovina”. Izražava zabrinutost za domovinu, ljubav prema domovini koju je stekla, ali primjećuje i promjene koje se zbivaju u društvu za vrijeme rata. Društvo postaje grubo, ne vide se nijanse, svi se ljudi, a to posebno iz kuta većinske nacije vrijedi za Srbe, trpaju u istu ladicu.

U prosincu 1991. godine Carević piše “u posljednje je vrijeme fond korektnih i tolerantnih riječi sve siromašniji, a i neka stara prijateljstva koja su nam toliko puno značila u životu pomalo se gube u svakodnevnom sivilu zbilje… Vrijedno bi bilo potražiti u nama izgubljene riječi, pa čak ako je takva potraga neizvjesna”.

Kao Srpkinju Olgu Carević pogodilo je ono što se radilo u ime i njene nacije, a kao Srpkinju i građanku Hrvatske pogodilo ju je to što se na sve Srbe gleda blago rečeno sa skepsom, a nije nedostajalo ni otvorenog prezira.

U pismu iz travnja 1994. godine gorko bilježi ono što je čula “kako djeca u osnovnoj školi govore da je bolje dobiti dvojku nego trojku, jer trojka znači tri prsta, a to asocira na Srbe”.

U srpnju iste godine bilježi kako se na “sjednici hrvatskog Sabora javlja zastupnik sa tvrdnjom da u Republici Hrvatskoj ima četiri građana (među kojima se spominje i moje ime) u čije se poštenje ne treba sumnjati?”.

Pri kraju ovog izbora pisama, odnosno javnog djelovanje Olge Carević, pisma su koja se bave socijalnim problemima. U više tekstova problematizira to što Hrvatska nije ratificirala Europsku socijalnu povelju, a za hrvatske prilike i običaje neobično velik broj tekstova posvetila je ljudima koji su u društvu gotovo nevidljvi – beskućnicima

Njeno javno djelovanje nije nepodijeljeno odjeknulo među Srbima u Hrvatskoj. U lipnju 1995. piše da “u posljednje vrijeme sve češće osobno primam pisma građana srpske nacionalnosti s dijametralno oprečnim porukama. Jedni smatraju da Srbi ne smiju šutjeti na sve događaje u našoj sredini, dok drugi sugeriraju šutnju jer ih ionako nitko ne sluša niti čita njihove natpise”.

Nakon završetka rata Carević ponovo mijenja svoju glavnu temu. Umjesto rata glavna tema postaje poraće, odnosno povratak i obnova zemlje. Za nju je obnova zemlje neraskidivo vezana uz prijateljstvo, a “mir i tolerancija gorući su imperativi opstanka jedne zajednice ljudi različite nacionalne i vjerske pripadnosti u kojoj je točno definirano tko je narod, a tko su manjine. Svaki pokušaj narušavanja mira i tolerancije fantastičnim javnim istupima unosi nespokojstvo među naše ljude” (Vjesnik, 24. studenog 1997.), a te su rečenice i danas itekako aktualne.

Carević se u svojim pismima prilagođava temama koje dominiraju društvom, ali istodobno ona ostaje vjerna svojim glavnim tematskim preokupacijama – toleranciji, suživotu, prijateljstvu – bez obzira koji događaj koji ju je potaknuo na pisanje.

U vrijeme predsjedničke kampanje 2000. godine ona registrira da smo “tijekom izborne promidžbe očekivali više međusobnog uvažavanja i toleratnog ozračja. Nažalost, netolerancija se često pokazala kao pravilo, a ne kao iznimka”.

Nova tema kojoj se okreće u novom mileniju je i ekologija i zaštita prirode kao preduvjet opstanka i čovjeka i prirode, a to da vrijeme diktira promjenu tema i sama verificira. “Danas je rat iza nas, stoga je vrijeme da se okrenemo prema budućnosti i usmjerimo svekoliku energiju u rješavanju mnogih i teških problema koji svakodnevno muče našu zemlju”, piše Carević u studenom 2001. godine.

Pri kraju ovog izbora pisama, odnosno javnog djelovanje Olge Carević, pisma su koja se bave socijalnim problemima. U više tekstova problematizira to što Hrvatska nije ratificirala Europsku socijalnu povelju, a za hrvatske prilike i običaje neobično velik broj tekstova posvetila je ljudima koji su u društvu gotovo nevidljvi – beskućnicima.

I za kraj, to nije sve o Olgi Carević. Prije nego što je počela pisati pisma izgradila je veoma uspješnu znanstvenu karijeru. Doktorirala je medicinsku biokemiju, radila na Veterinarskom fakultetu, Institutu Ruđer Bošković, objavila više od 150 znanstvenih i preglednih članaka.

(Prenosimo iz Novoga lista).

    •  Tursko "njet" na Baltiku
    •  Ivo Goldstein: Veličanje NDH je antisemitizam
    •  Putin je u samo nekoliko dana uništio sve što je gradio
    •  Lunapark s talibanima
    •  Erdoğan i ljudska prava
    •  Ta grozna zadarska noć
    •  Pavić i Kuščević u bespućima antireferendumske logike
    •  Zašto se čuditi biskupu koji ide u šumu s puškom?
    •  HDZ se ne miješa u etničko čišćenje Hrvata u BiH
    •  Pederi i lezbe: pazite se batine nadbiskupa Đure Hranića

> Svi tekstovi ovog autora