novinarstvo s potpisom
Društvenim mrežama kruži fotografija psa Lesija ispod koje stoji potpis: “Da je Lesi bio iz Hrvatske, nikad se ne bi vratio kući!”. No jedan “Lesi”najavljuje povratak doma, na Prisavlje, u Kockicu. Na mjesto gdje su “rođeni” tvorci stranke koji čine okosnicu Domoljubne koalicije. Nova adresa vlade, ako možemo vjerovati najavama u medijima, bila bi bivša zgrada Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske.
Šteta da prvi hrvatski predsjednik, pokojni dr. Franjo Tuđman, nije doživio da se krug zatvori i da njegovi, koji tako pomno i sistematično njeguju dio metoda iz vremena njegovih formativnih godina usele tamo kamo i pripadaju – u prošlost.
Mrvu će razočaran zasigurno biti Božo Petrov. On bi vjerojatno više volio od ove prisavske onu kaptolsku adresu, al’ u dubini duše i on je svjestan da se svećenici teško odriču imovine, čak kad je u pitanju i ova potencijalna, po mnogo čemu “Antun Tun” vlada, za koju su tako zdušno agitirali sa svih oltara i oltarića diljem Lijepe naše, ne libeći se ni uvreda po društvenim mrežama kada im se na momente pričinjalo da Petrov skreće s dogovorenog puta.
Na sreću, “domoljuba” Predsjednica, koja povremeno kameleonski navuče i poneku crvenu jaknicu, na vrijeme je primijetila glavinjanje psihijatra iz Metkovića i usmjerila ga na za nju jedini i ispravan put – pravac Domoljubna koalicija! Podučila ga je da se ima bezuvjetno složiti s šarolikim društvancem oko Karamarka i da će svaki pokušaj njegova oporbenjaštva s njezine strane i, što je njemu vjerojatno bitnije, sa strane dijela drugova biskupa, biti doživljen kao nepatriotski, destruktivan, pa i neprijateljski…
Kako naša Predsjednica, kad god joj se ukaže prilika (čitaj kad skokne do Amerike ili kakve NATO baze), iskoristi situaciju da se uslika s najnovijim ubojitim čudom vojne tehnologije ne bi li , kao na kakvoj oglednoj nastavi, pokazala tko joj čuva leđa, Boži Petrovu preostalo je jedino da tamo na Pantovčaku salutira i veli: Aye-aye, Madame Kitarović!
Podvije rep i vrati se tamo gdje po svome habitusu i pripada, pod Tomičine skute ispod kojih su onda izmilili i svi oni likovi koji po mentalnome sklopu pripadaju u rane dane prisavske Kockice i osmisli strategiju dezavuiranja neprijatelja. Prvo navodnim pritiskanjem – ne znamo ni dan-danas tko je od socijaldemokrata “pritiskao” mostovce i zašto bi to uopće činio ako su oni iskreno pristali na dogovor! Pretpostavljam da tu informaciju nećemo nikad ni dobiti, jer jednostavno pritisaka nije ni bilo.
Kako je hrvatska javnost i ona donekle sklona prevrtljivome Boži i njegovom lažljivom glasnogovorniku brzo prozrela na brzinu sklepanu neistinu, valjalo je i druge SDP-ovce dezavuirati, pogotovo one poput ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je u višemjesečnoj izbjegličkoj krizi prikupio za sebe i službu koju je vodio (dok su veliki kršćani i domoljubi zazivali žilete koji režu izbjegličke ruke i vratove) brojne simpatije hrvatskih i ne samo hrvatskih građana.
Ostojić, grmio je Grmoja sa svih ekrana od javne do privatnih televizija, pratio je, prisluškivao i izlistavao koga nego Božu Petrova. Grmoja da je kojim slučajem bio rođen i odrastao u vrijeme dok je AntunVrdoljak snimao “Prosjake i sinove” po Raosovom romanu, zasigurno bi zbog svoje kikaške fizionomije ozbiljno konkurirao nenadmašnom Fabijanu Šovagoviću ili Radi Šerbedžiji kao Matanu Potrki.
Ovaj potonji lik – Potrka – nosi i naziv koji savršeno odgovara ovom glasnogovorničkom potrčku, koji u maniri najgore udbaške škole inzistira na izrečenoj laži i kad svi argumenti govore kontra olako izrečene diskvalifikacije. USKOK je, naime , brzo reagirao i ustvrdio kako je neistina to što ovaj nastavnik (Bože, tko odgaja djecu u Metkoviću) javno govori…
No, i nakon USKOK-ova izvješća Nikola Grmoja sumnja, vjerojatno prema instrukcijama, napucima vođe Koalicije kojoj su po zadatku pristupili… Tomislav Karamarko, brojčano osnažen mostovcima koje do komičnosti mota kako god poželi, nedavno je i državnome odvjetniku ne trepnuvši zaprijetio “da pazi što radi”.
To što je riječ o direktnoj prijetnji neovisnom pravosudnom tijelu, koga briga. Vlast to smo mi; zaljubljenica u oružje i NATO, kikaši i društvo u kojemu su od Barake, od osnutka, drage udbaške metode s kraja četrdesetih prošlog stoljeća.
Laži, obmanjuj, prijeti, prisluškuj, ucjenjuj i za sve loše što činiš optuži drugu stranu. Siroti mandatar, ako i nije dio tog kruga, dok nauči jezik,polovi konce i shvati kakvu perfidnu i za Hrvatsku opasnu igru igra “Antun Tun društvo”, društvo za 21. stoljeće neobičnih udbaških umova, moći će se samo pokunjen vratiti kući – u Kanadu!
Mi iz Hrvatske, opasani mađarskom i slovenskom žicom, poput Lesija s početka teksta nakon pošasti koja je svoje prirodno obitavalište našla u Kockici moći ćemo samo lajati na Mjesec!