novinarstvo s potpisom
Senzacionalno je ovih dana odjeknula vijest da je romantizirana biografija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pisana raskošnim stilom između Johanne Spyri i braće Grimm, misteriozno povučena s njezinih službenih web-stranica.
Na njima se sada može pročitati samo konvencionalni, suhoparni životopis aktualne hrvatske predsjednice, dok su impresivne sentencije o maloj budućoj poglavarici kao djetetu prirode koje se vješto penje po stablima, kopa zemunice i trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba rumeno lice netragom iščezle.
Šteta, nepovratno šteta!
Taman su se analitičari zaletjeli konstatirati kako se predsjednica uozbiljila i odlučila prigušiti razigrano dijete u sebi, kadli su ovoga tjedna zaredale njezine spektakularne terenske ekspedicije: kod Nove Kapele popela se hrabro na kombajn u akciji potpore hrvatskom selu i ruralnom razvoju te slaveći početak žetve. Pritom je svečano obećala naciji da domaća pšenica ubuduće neće odlaziti u svijet, nego će ostajati u Hrvatskoj.
Nedugo potom upala je nenajavljena u ured ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine, imperativno tražeći da se riješi problem stočara Markića koji imaju problem sa zakupom dodatnih 37 hektara povrh već 600 hektara državne zemlje kojom raspolažu, pa su zbog administracije indolentne prema njihovim željama prosvjedno dovezli svoje bikove u Zagreb.
Izbezumljeni Jakovina, ionako nesvikao na bliske susrete s ljudskim bićima, pred odlučnom je pojavom državne poglavarice uspaničeno pobjegao iz ureda. Grabar-Kitarović potom je pohitala na Medicinski fakultet na polaganje doktorata svoga volonterskog savjetnika Tomislava Madžara, kako bi mu svojom nazočnošću ulila samopouzdanje pred ispitnom komisijom.
Pridruživši se brojnoj publici koju su činili i predsjednik HAZU Zvonko Kusić, narodnjačka zvijezda Halid Bešlić, bivša misica Anica Kovač, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić i dobar dio stranačke mladeži, kao i rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, Kolinda Grabar-Kitarović naposljetku je i participirala u obrani doktorske radnje svojega savjetnika, postavivši mu pitanje o psihološkim čimbenicima pri oporavku od sportskih ozljeda.
Koji dan kasnije iz Ureda predsjednice stručno su protumačili kako je rodijačko postavljanje pitanja Madžaru pri obrani doktorata sastavni dio predsjedničine agende u kojoj je znanje na vrlo visokom mjestu.
Nakon svih ovih akcija napokon je postalo razvidno čemu služi nedavno instalirana kulisa predsjednice RH na Pantovčaku: dok kartonska Kolinda čuva Titovu vilu od obećanoga iseljenja, ona prava poput Batmana ili žene-mačke odlazi u odlučne terenske intervencije, pomažući prijateljima, ucviljenima, poniženima i siromasima diljem Gothama.
Nije nikakva tajna da ovakvo ponašanje Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja kontinuitet njezina NATO-ovsko-šerifskoga imidža koji je predano gradila odlučnim stupanjem u maskirnoj uniformi i čizmama po vojnim poligonima, Afganistanu i ostalim scenografijama za impresioniranje domoljuba-militarista i nepopravljivih naivaca koji vjeruju da će ona svojim “delanjem” usrećiti Hrvatsku i osobno riješiti građanske probleme baš onako kako je Milan Bandić godinama usrećivao stanovnike metropole i glavni hrvatski grad.
Gradeći plošni agitpropovski imidž narodne predsjednice – a skrivajući iza njega vlastitu nesigurnost i skroman politički potencijal – KGK nam zapravo pokazuje kako su na političkoj sceni u Hrvata izgleda moguća samo dva dužnosnička modela: model jeftinoga domoljubnog blefera, lažnoga dobrotvora-pučanina, te model indolentnoga intelektualnog mužeka koji se uopće ne bi miješao s narodom, ali bi se svejedno volio svidjeti svima.
Uza svu apatičnost njezinih parnjaka, smatrati Kolindinu sanaderovsko-bandićevsku pojavu modernom i progresivnom isto je kao proglasiti čekić i nakovanj zadnjim krikom tehnologije.
Da je uloga u “Našemu Malome mistu”, hrvatska predsjednica bila bi lik Stipe Parole, bočnoga recitatora patetičnih fraza: onako kako je on vikao “Živila grbača radnoga naroda!” ili “Živio proljetni kros!”, aktualna poglavarica jednako besplodno izriče slične demagoške bedastoće – da hrvatsko žito ili hrvatska mladež moraju ostati u Hrvatskoj, da se moramo obračunati s četiri desetljeća mrtvim titoizmom ili da se, premda zaštićeni dvostrukim plaštom NATO-a i EU-a, moramo čuvati regije i opasnoga Beograda.
Valjda je funkcija šefa države, mokrog sna svih hrvatskih državotvoraca, zaslužila malo kvalitetniju glumačku rolu?
Što se tiče predsjedničinih pokaznih vježbi i sve češćih izleta u odsudne spasilačke misije, odnedavno postoji idealan TV format koji bi savršeno legao njezinim majkaterezijanskim ambicijama što negiraju potrebu za državnim aparatom kao servisom i uhodanim demokratskim sustavom, nego i najviše državne funkcije rutinski pretvaraju u manekene Političke službe spašavanja.
Emisija se zove “Radna akcija”, emitira se na jednoj od komercijalnih televizija i svodi se na to da se beskućniku ili obitelji u nevolji u najhitnijem mogućem roku izgradi ili adaptira dom. Predsjedničino participiranje u takvom projektu – na skeli, karijoli ili betonskoj miješalici – čitavom bi valu domovinskoga altruizma nedvojbeno dalo novi zamah.
Trebalo bi se čuvati jedino projekata tipa “ugradnja klima-uređaja u remetinečku ćeliju braće Mamić”: tu iz prikrajka vreba vrlo opasan sukob interesa, budući da je ipak riječ o njezinim donatorima i aranžerima rođendanskih slavlja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).