”Belgijski model” neznalice Mire Kovača: destrukcija BiH

Ponovno iz Hrvatske nabacuju se ideje o preuređenju Bosne i Hercegovine. Ovaj put to ne čine polupismeni političari, oni s večernjim školama, priučeni i preučeni, čak ni novopečeni doktori nauka sa skraćenim obrazovanjem, nego hrvatski zvaničnik, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora gospodin Miro Kovač, doktorand Sorbone, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova.

Njegove izjave se ne mogu uzeti kao lapsusi, kao nepromišljenosti ili ekspresije pod dojmom. On sigurno zna što znače njegove riječi, kao predsjednik jednog od najznačajnijih saborskih odbora on šalje poruke iza kojih stoji državna politika ili na kojima će se ta politika graditi.

Njegove riječi nisu lakomislene, moraju se uzeti ozbiljno i znati da će susjedna država djelovati u skladu s njima.

Gospodin Kovač je, po tko zna koji put, definirao platformu hrvatske spoljne politike prema BiH: BiH treba promijeniti svoj Ustav po uzoru na ”belgijski model”. To bi bila garancija ravnopravnosti hrvatskog naroda u državi u kojoj je taj narod konstitutivan na cijelom njenom prostoru

Gospodin Kovač je, po tko zna koji put, definirao platformu hrvatske spoljne politike prema BiH: BiH treba promijeniti svoj Ustav po uzoru na ”belgijski model”. To bi bila garancija ravnopravnosti hrvatskog naroda u državi u kojoj je taj narod konstitutivan na cijelom njenom prostoru.

Dakle, treba očekivati da će pritisci iz susjedne zemlje ići prema BiH i dalje u tom smjeru i da će se vjerojatno pojačavati.

Navodeći prednosti ”belgijskog modela” nad bosansko-hercegovačkim, gospodin Kovač ne pravi nikakvu uporednu analizu nego ”belgijski model” koristi kao floskulu, kao ideološku matricu.

Tko još može sumnjati u funkcionalnost ustavnog uređenja Belgije, sjedištu EU i NATO-a, jedne razvijene i za život poželjne države?

Model se pravda upravo tim argumentima, jer tko bi još imao svoje sjedište u državi koja nije ideal?

Da se barem malo potrudio (postoji opsežna literatura o belgijskom modelu vlasti i na jezicima koje on čita), lako bi uvidio neuporedivost Belgije s Bosnom i Hercegovinom, a ono što je uporedivo mnogo bolje je riješeno u BiH nego u Belgiji.

Gospodin Kovač polazi od pogrešne premise da je politička i državna kriza u BiH logična posljedica neravnopravnosti naroda i da je ta neravnopravnost ugrađena u Daytonski Ustav BiH. Naprotiv, kriza se proizvodi politikama koje upravo ne priznaju Ustav BiH i koje se ponašaju mimo Ustava.

Te politike blokiraju provođenje Ustava, a onda Ustav proglašavaju uzrokom krize.

Ta zamjena teza traje od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas.

Zna se da je Daytonski sporazum manjkav u nekim svojim dijelovima. Njegov temeljni problem je entitetska podjela države, što stvara mogućnost da entiteti stalno blokiraju državu i čine je nefunkcionalnom i preko mjere koju Ustav dozvoljava.

Također, entitetska podjela je uzrok neravnopravnosti naroda i građana u BiH i to naročito pogađa Hrvate kao najmalobrojniji narod.

Entitetskim glasanjem u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Srbi su favorizirani, a Hrvati neravnopravni jer iz entiteta Republika Srpska ne mogu praktično imati svoje predstavnike u tom najvišem zakonodavnom tijelu.

HDZ je jedan od inspiratora krize i na tome gradi svoje zahtjeve za preustroj države.

Da se barem malo potrudio (postoji opsežna literatura o belgijskom modelu vlasti i na jezicima koje on čita), lako bi uvidio neuporedivost Belgije s Bosnom i Hercegovinom, a ono što je uporedivo mnogo bolje je riješeno u BiH nego u Belgiji

Naravno, ti zahtjevi bi imali smisla kada bi se odnosili na smanjenje ovlasti entiteta i jačanje države i kada bi se zalagali za ravnopravnost naroda na cijeloj teritoriji države koja narodima pripada. Ali ne radi se o tome.

Oni stalno, uz pomoć hadezeove državne politike iz Hrvatske, nabacuju ”belgijski model” kao rješenje za BiH, kao da se ne zna radi čega se ratovalo, kao da se BiH tek priprema za mirovne pregovore koji su završeni davne 1995. godine, kao da Daytonski mirovni sporazum ne postoji.

Koliko je to neodgovorno pokazuju upravo izjave gospodina Kovača i njegovo argumentiranje.

On navodi tri belgijske jezične zajednice i tri regije kao ”inspiraciju” za uređenje BiH. Naravno, pri tome ne navodi ono što je bitno.

Prvo, belgijske jezičke zajednice se ne poklapaju s tri regije koje su federalne jedinice. Jezičke zajednice su flamanska, valonska i njemačka, a federalne regije su Flandrija, Valonija i Brisel (dvojezična regija ).

On želi impresionirati statusom njemačke jezičke zajednice koja broji oko 2% stanovništva Belgije, a koja ima svoju jezičnu zajednicu. I ovaj argument ima funkciju ideološke floskule, jer ako je njemačka zajednica zadovoljna u nekoj državi, kao dio velikog naroda, tko taj ideal može dovoditi u pitanje.

Ali, ne navodi se da je u Senatu belgijskog parlamenta njemačka jezična zajednica zastupljena s jednim članom, u skladu s procentom u stanovništvu. ”Ravnopavnost” naroda je izvedena iz proporcije, a ne iz pariteta. Čak ni flandrijska i valonska jezična zajednica nisu paritetno zastupljene u Senatu (od 60 članova 35 su Flandrijci, 24 su Valonci).

Drugo što prešućuje gospodin Kovač kada nabacuje ”belgijski model”, jeste neuporedivost belgijskih regionalnih zajednica koje imaju autonomiju i čine belgijsku federaciju s narodima BiH.

Belgijske regije, izuzev Brisela, su etno-jezičke regije, potpuno homogene i teritorijalno i povijesno-kulturno. To su društvene zajednice nastale na različitostima jezika i različitostima kultura. Te zajednice nisu kroz svoju povijest živjele u jednoj državi, pogotovo u jednoj društvenoj zajednici koja ih je oblikovala, koja je oblikovala njihove razlike.

Razlike su pretpostavljene, one su identitetske i nisu stvarale nikakvu mogućnost objedinjavanja. Ne može se danas govoriti o belgijskom društvu kao modelu; može se samo govoriti o belgijskim odvojenim zajednicama zasnovanim na različitim jezicima. Ne postoji jezična nadstruktura koja bi ih objedinjavala.

Treće, što bi morao znati čovjek Kovačeva obrazovnog i diplomatskog profila, jeste neuporedivost belgijske države s državom BiH. Pri tome, ne radi se samo o potpuno različitim državnim povijestima nego o karakteru država.

Belgijska država je nastala tek 1830. godine i to iz regija koje nikada zajedno nisu bile u jednoj državi. To je bio mehanički spoj već postojećih regija, koje svaka za sebe ima svoju povijest i koje su pripadale različitim državama. To stvara nepremostive razlike koje se čestim ustavnim reformama nisu prevladale nego ugradile u Ustav države.

Tako, npr. Flandrijci koji žive u Valoniji nisu pravno izjednačeni sa svoji sunarodnicima, ne mogu ih predstavljati u Senatu, što znači da ne mogu biti birani u Senat. Isto je s Valoncima i Nijemcima.

Gospodin Kovač polazi od pogrešne premise da je politička i državna kriza u BiH logična posljedica neravnopravnosti naroda i da je ta neravnopravnost ugrađena u Daytonski Ustav BiH. Naprotiv, kriza se proizvodi politikama koje upravo ne priznaju Ustav BiH i koje se ponašaju mimo Ustava

Također, političke stranke jedne zajednice ne mogu djelovati u drugoj zajednici, one su etno-jezične, a ne federalne. To onemogućava političke stranke da budu faktor jedinstva u državi; faktički, one su pokreti samo jednog dijela teritorije države. Multijezične i multiregionalne stranke ne postoje jer nema multietničkog niti multikulturalnog društva.

Istina, tu nepremostivu razliku Belgija prevladava s tri integrirajuća faktora. Jedan je država, drugi je građanstvo, treći je monarhija.

Država je federalno uređena tako da federalne jedinice ne mogu djelovati izvan države niti mogu imati neke ”specijalne veze” sa susjednim državama, odnosno svojim jezičnim zajednicama u matičnim državama.

Država funkcionalno povezuje zajednice i omogućuje im kontinuitet njihovog podijeljenog života jednih pored drugih.

Belgija je kao država članica EU i NATO-a, a ne jezične zajednice ili regionalne federalne jedinice.

Također, osim ovoga državnog suvereniteta postoji i građanski suverenitet, jer pripadnici jezičnih zajednica su po Ustavu samo Belgijanci.

Konačno, važan integrirajući faktor je monarhija, odnosno monarh koji čuva i osigurava jedinstvo države kroz svoje ovlasti. Kralj je na čelu države, ima ovlasti zakonodavne sankcije i nositelj je izvršne vlasti.

Belgijanci, državljani Belgije, osim toga što pripadaju svojim etno-jezičnim zajednicama identificiraju se, preko monarhije, s državom.

Suština svih ustavnih reformi u Belgiji, uključujući i zadnju iz 2013. godine, jeste balansiranje između etno-jezičnih kolektiviteta i širenje nadležnosti regiona i jezičnih zajednica.

Rezultat toga nije jačanje države i njena veća funkcionalnost.

Tenzije među jezičnim zajednicama i regijama se nisu smanjile nego povećale usprkos svim ustavnim mehanizmima kojima se štiti ravnopravnost regija i jezičnih zajednica.

Cjelokupno društvo i država počivaju na razlikama koje su teritorijalizirane i homogenizirane.

Takav model se nabacuje Bosni i Hercegovini iz Hrvatske kao garancija ravnopravnosti naroda. Taj model se preporučuje kao pouzdan put BiH u euroatlantske integracije, kao da je Belgija ušla u EU i NATO zahvaljujući tome što je razvila svoj model unutarnjeg uređenja. Prije bi se reklo obrnuto – Belgija je mogla razvijati svoj model zahvaljujući tome što je članica EU i NATO-a jer je to održalo državni i građanski suverenitet kao faktore integracije.

Ne navodi se da je u Senatu belgijskog parlamenta njemačka jezična zajednica zastupljena s jednim članom, u skladu s procentom u stanovništvu. ”Ravnopavnost” naroda je izvedena iz proporcije, a ne iz pariteta. Čak ni flandrijska i valonska jezična zajednica nisu paritetno zastupljene u Senatu (od 60 članova 35 su Flandrijci, 24 su Valonci)

Zagovaranje ”belgijskog modela” nema cilj stabilizaciju prilika u BiH, kao što se tvrdi, nego destabilizaciju.

Želi se po svaku cijenu, poluistinama i ideološkim floskulama, dobiti treći entitet i nacionalne izborne jedinice u BiH, što je uvod u konačnu podjelu države.

Ne želi se znati da BiH ima potpuno drugačiju povijest svoje državnosti i svoga društva koje je počivalo na zajedničkim vrijednostima i koje nikada nije bilo segregirano.

U BiH narodi govore zajedničkim jezikom i nisu podijeljeni u jezične zajednice. Teritorijalne zajednice su postojale u BiH i ranije, kroz cijelu povijest, ali nisu bile teritorijalizacija jezičnih ili nacionalnih zajednica. Uostalom, većina naroda je živjela izvan teritorijalno homogeniziranih zajednica; to je bilo i ostalo naročito karakteristično za Hrvate.

Regije su bile ekonomske i geografske, sa zaokruženom infrastrukturom, ali povezane u cjelinu; niti jedna nije mogla opstati sama, niti je imala državne prerogative.

BiH nije bila mehanički spoj naroda i njihovih kultura nego zajednica unutar koje su se nacionalni interesi usklađivali kroz dugu povijest. I kada je država propadala, društvo se uspjelo očuvati uz sve kulturološke razlike.

”Belgijski model” za BiH je model razbijanja društva, totalna segregacija i stvaranje institucionalne neravnopravnosti naroda.

Po tom modelu Hrvati kao najmalobrojniji i najraštrkaniji narod postali bi manjina u većini regija, dobili bi najmanje mjesta u domovima naroda, jer taj model primjenjuje proporcionalni sistem.

Umjesto sadašnjih 33% imali bi 15% delegata, koliko je sada Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH.

Tako bi bilo u cijeloj strukturi vlasti, od Vijeća ministara do policijskih i sudskih struktura i državnih agencija. To bi bilo, dakle, obespravljivanje naroda, a ne jednakopravnost.

Međutim, cilj nabacivanja ”belgijskog modela” i nije jednakopravnost nego dobijanje treće izborne jedinice i trećeg entiteta gdje bi se, navodno, svi nacionalni interesi zadovoljili.

Po tom modelu odmah bi se ugasile multietničke integrirajuće političke stranke u BiH, politika bi se svela u entitetske granice iz kojih ne bi mogla izaći.

Interes za državu bi potpuno nestao i išlo bi se ka njenom gašenju. BiH nije u EU i NATO-u kao Belgija, što bi joj garantiralo opstanak i sigurnost. Radi toga se i žuri s nabacivanjem ”belgijskog modela”, radi toga se sprečava put BiH ka NATO-u.

Ne može se danas govoriti o belgijskom društvu kao modelu; može se samo govoriti o belgijskim odvojenim zajednicama zasnovanim na različitim jezicima. Ne postoji jezična nadstruktura koja bi ih objedinjavala

Najveća prevara je tobožnja briga za stanje u BiH i uzimanje prava miješanja u unutarnje stvari naše zemlje.

Pri tome se još poziva na ”obveze” iz Daytonskog sporazuma.

Hoće li konačno netko iz vrha državne politike Hrvatske pročitati taj sporazum?

Hrvatska država se svojim potpisom na njega obavezala povući svoje vojne snage iz BiH koje su ostale poslije Oluje, poštivati dajtonski Ustav BiH, suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet države.

Također, sa Srbijom, obavezala se na regionalnu stabilnost i balans u naoružavanju s BiH. Briga o be-ha Hrvatima, koju su sami sebi dodijelili, poželjna je i dobrodošla samo uz poštivanje dajtonskih obaveza.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora