novinarstvo s potpisom
Prije nego što je Zoran Milanović izabran za predsjednika SDP-a, ta je stranka na samo jednim parlamentarnim izborima prešla 30 posto glasova. Bilo je to 2000., kad je koalicija SDP-a i HSLS-a dobila uvjerljivo najviše glasova. Na svim ostalim izborima na kojima je SDP vodio Ivica Račan, 1990., 1992., 1995. i 2003., ta je stranka ostala debelo ispod 30 posto glasova.
Milanović je bio izborno puno konkurentniji nego utemeljitelj SDP-a. Socijaldemokrati su s njim na čelu četiri puta izlazili na izbore za Sabor i nikad, sami ili u koaliciji, nisu dobili manje od 30 posto glasova.
S obzirom da su mjera snage stranaka rezultati parlamentarnih izbora, jednostavna matematika pokazuje da je Milanović bio uspješan politički lider.
Jednu stranku u kojoj izgubljeni izbori nikog nisu naročito uznemiravali, jer su na njih bili naviknuli kao magarac na batine, doveo je na takvu razinu da mediji SDP-ove poraze, koliko god da oni bili tijesni, proglašavaju katastrofom.
Milanović je, dakle, svojem nasljedniku ljestvicu postavio zaista visoko.
Sve priče o unutarstranačkoj demokraciji i uključivosti članstva su – trla baba lan. To zapravo malo koga zanima, izvan stranke pogotovo.
Da je suprotno, budući da su svi kandidati za predsjednika SDP-a u kampanji obećavali radikalnu demokratizaciju stranačkog života, odaziv na jučerašnje izbore bio bi rekordan.
Ali, nije. Ono za što su SDP-ovci nesumnjivo zainteresirani je da njihova stranka i dalje zastupa poznate vrijednosti i da svake parlamentarne izbore učini maksimalno neizvjesnima.
U Hrvatskoj, u kojoj se najjačoj stranci sudi za pljačku državne imovine, a ona unatoč tome monopolizira domoljublje, više od toga jednostavno nije realno.
Zadaću da SDP održi tamo gdje ga Milanović ostavlja imat će Davor Bernardić ili Ranko Ostojić. Vjerojatnije šef stranke u Zagrebu, kojem je jučer malo nedostajalo da trijumfira već u prvom izbornom krugu.
Doduše, Ostojić je najavio borbu do samog kraja, ali bivši ministar unutarnjih poslova morao bi u drugom krugu izvesti preokret kakav se u politici rijetko događa.
Bernardić se u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri uglavnom bavio stvaranjem mreže podupiratelja u stranci i to će mu se, po svemu sudeći, za tjedan dana isplatiti. Znači, s njim treba računati kao s budućim vođom oporbe.
Bernardić, premda je mlad, nije novo lice u hrvatskoj politici. U Saboru je od 2008., a apsolutno se ničim nije uspio istaknuti, nije održao niti jedan govor od kojeg bi barem nešto odjeknulo u javnosti.
Bernardić je čovjek-fraza i zato bi ga lako bilo diskvalificirati kao nekonkurentnog političara.
Ali, zar isti takav nije i premijer Andrej Plenković? Po čemu je to Plenković bolji nego Bernardić?
Isprazne su fraze i Plenkovićev zaštitni znak, a otkad obnaša dužnost predsjednika Vlade pokazao je da spada u perolaku političku kategoriju.
Naravno, Bernardić neće uživati podršku medija kakvu ima Plenković, ali svejedno ga ne treba unaprijed otpisivati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).